Prije samo godinu dana priča o Andreju i Davoru izgledala je obećavajuće. Plenkovićev marketinški brižno građeni liderski gard, oslonjen na Stierovu platformu nove hrvatske paradigme, bili su u to doba za HDZ zapravo jedina opcija, koja je mogla brzo preuzeti obezglavljenu stranku i povesti je u izvanredne parlamentarne izbore, piše Višnja Starešina u kolumni na Slobodnoj Dalmaciji.
Ako ostavimo po strani hrvatsku pučku sklonost da ničice padaju pred svakim vođom gledajući u njemu spasitelja, Andrej i Davor zajedno su uistinu imali potencijal za novu hrvatsku sintezu, za nužni iskorak iz sfere dogovorne politike i dogovorne ekonomije, tog nasljeđa komunizma preobučenog u višestranačke i kvazitržišne forme, koje je potrošilo supstanciju i dovelo Hrvatsku do ruba gospodarskog, političkog i moralnog bankrota. Čak i potpuno različito obiteljsko, da ne kažem klasno nasljeđe bilo je prednost.
Mi smo stari, ali…
Andrej je bio predodređen za velike upravljačke uloge. Podrijetlo, iz elite bivšeg sustava, bilo je baza njegova uspona, osobna inteligencija, obrazovanje i ambicija bile su dodane vrijednosti. Ranih devedesetih iz ratnih je prilika u Hrvatskoj izvučen na europsku edukaciju, sredinom devedesetih injektiran je u Ministarstvo vanjskih poslova. Bio je nošen prema vrhu, preko funkcija koje su obično nadilazile njegove godine i profesionalno iskustvo, penjao se od početnika do načelnika odjela u Ministarstvu i zamjenika veleposlanika u Bruxellesu i Parizu. Kad je došlo vrijeme za politički angažman učlanio se u HDZ (2011.) uoči izbora, kako to obično čine profesionalci.
Iako ga Karamarko navodno nije volio, predodređen je da bude prva violina HDZ-ovih zastupnika u Europskom parlamentu, odakle je došao na čelo HDZ-a i potom Vlade. No valja priznati, Andrej Plenković je bio jako dobar diplomat, nije se bavio političkim spletkama. Iako za njega Hrvatska niti HDZ nisu bili pitanje srca i svjetonazora, već sredstvo karijere, nisam čula da je ikada istupao suprotno hrvatskim interesima ili pljuvao po HDZ-u. I bio je baš ugodan i lijepo odgojen dečko. Sukladan prototipu lidera kakve prave u head-hunterskim agencijama.
Davor u hrvatsku diplomaciju nije ušao već je, kako navodi u svome životopisu počeo služiti 1996. godine. Priča kaže da je za vrijeme državnog posjeta Argentini, predsjednik Tuđman, gradeći hrvatsku pomirbu, zatražio od njegovih roditelja da se vrate u Hrvatsku, graditi državu. Ugledni liječnik i osnivač HDZ-a u Argentini Ante Stier i njegova supruga profesorica filozofije na katoličkom sveučilištu u Buenos Airesu Marija Lukač Stier odgovorili su mu kako su prestari za povratak. Ali su mu obećali poslati – jedno dijete. Koju godinu kasnije Davor Ivo Stier je došao služiti na Zrinjevac potom u Washington pa u NATO. Došao je zapravo – ostvariti snove svoga oca. Šira je javnost za njega čula 2012. godine, kada ga je kao saborskog zastupnika, brutalno izvrijeđao tadašnji premijer Zoran Milanović.
No oni koji pomnije prate politiku znali su da je samozatajni savjetnik Stier taj koji je za Jadranku Kosor prokrčio balvane i posljednjim vlakom uspio ugurati Hrvatsku u EU, da je on osoba o kojoj zapadni diplomati govore kao o jedinom hrvatskom diplomatu i političaru koji ima i strateški i operativni kapacitet. No unatoč tome, ili možda upravo zato, Stier se je i dalje volio povući korak unatrag da ne zasjeni sjaj zlatnih dječaka. Pa i Andreja.
Upravo te razlike činile su Andreja i Davora poželjnom kombinacijom za pokušaj nove hrvatske pomirbe i novoga hrvatskog razvoja. No to je nepovratna prošlost. Andrej i Davor danas su na raskrižju, na pozicijama međusobno nepomirljivim. A to nije počelo s presloženom vladom HDZ-a i HNS-a, s gay prideom pa čak niti sa smjenom Mostovih članova Vlade. Razilaženje je počelo odmah nakon preuzimanja vlasti, kada je Andrej javno zagovarao novu paradigmu, a djelatno provodio staru, nastojeći spasiti nasljeđe dogovorne politike (npr. imenovanja predestiniranih „profesionalaca“ na visoke upravljačke funkcije) i dogovorne ekonomije (npr. Agrokor).
U takvim okolnostima ostavka Davora Stiera na funkcije u Vladi, povratak u Sabor i najava stranačkog angažmana, nisu samo akt časnog odstupa, već i pokušaj obrane posljednje crte slobode govora i (drukčijeg) mišljenja u HDZ-u i možda posljednja prilika za njegovo pretvaranje u modernu stranku.
Streljački vod je spreman
Manje je važno u ovom trenutku je li Andrej uvjereni eksponent „duboke države“ ili joj se samo nije mogao oduprijeti? Je li se slomio pod teretom stresa ili je u njemu uvijek čučao mali Mr. Hyde?
Andrejeva politička putanja je nepovratno silazna. Zahtjev kojeg sad pred njega stavlja duboka država jest: Davorova politička egzekucija. Kako uopće ne bi došao u priliku postati budućnost. Streljački vod se već medijski priprema. Sukladno staroj hrvatskoj paradigmi, egzekutor mora doći s desna, biti čvrste ruke, plitke pameti i podaničke glave. Iako će to biti pucanj koji ovaj put dosad poznati HDZ možda i neće preživjeti, nije izgledno da će se sužnji pobuniti. Jer mentalni robovi ne vide budućnost, boje se i mrtvoga gospodara. A kamoli da otkažu poslušnost živome.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
