“Otkako me je premijer Plenković podsjetio koliko je (i) mog novca u navodno postkomunističkoj suvremenoj Hrvatskoj uloženo samo u brodogradnju (31 milijarda kuna) ili samo u “Uljanik” (4,2 milijarde kuna) počela sam sebe doživljavati kao investitoricu”, piše Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju koju djelomično prenosimo.
“Prije dvadesetak godina svojim sam proračunskim ulaganjem spašavala i sanirala banke, koje je potom država poklonila. Tzv. privatizirala.
Prije šest-sedam godina spašavala sam, sanirala i restrukturirala uglavnom crvene menadžere i prijatelje financijskog genija i tadašnjeg ministra financija Slavka Linića, kroz tzv. predstečajne nagodbe.
Spašavala sam proračunskim novcem tzv. zelenu energiju u Hrvatskoj u izvedbi genijalnog ministra energetike i potpredsjednika vlade Ivana Vrdoljaka (vjetroelektrane). Ministar i njegovi prijatelji i pajdaši su se silno založili da uzmu naše (dakle i moje) novce za proizvodnju zelene i skupe vjetro-energije, u količinama mnogo većim od preporučenih europskih normativa. Samo da nam bude čišće i zelenije.
Bilo je mnogo takvih genijalnih spasilačkih projekata u tržišno nelustriranom hrvatskom gospodarstvu i neuspjeloj tridesetogodišnjoj tranziciji iz dogovorne u tržišnu ekonomiju. Ipak, najviše me se dojmila spoznaja da sam u tom razdoblju, naizgled ulažući u spašavanje, restrukturiranje i sanaciju brodogradilišta “Uljanik”, svojim ulaganjima zapravo sudjelovala u projektu stvaranja Monte Carla.
Ne, nije to onaj originalni monageški Monte Carlo na francuskoj rivijeri. To bi trebala biti njegova istarska inačica (pitanje je – je li i hrvatska?!) Monte Carla na brijunskoj, zasad formalno još uvijek hrvatskoj rivijeri, a sukladno viziji vojvode Ivana (Jakovčića) od Istre
(…)
Odgovor je porazan za moje (su)vlasničke ambicije. Tom novom Monte Carlu ja sam doslovce – ništa.
A niste mu ništa niti svi vi ostali proračunski ulagači u iluziju brodogradnje u “Uljaniku”, kako bi se osiguralo tiho i mirno gašenje brodogradnje i istodobno preko povlaštenih kooperantskih usluga izvukao (naš) proračunski novac za budući Monte Carlo, kojeg će se potom proglasiti spasom za Istru.
Nas nema poimence među onima koji su ulagali u iluziju brodogradnje u Uljaniku. To su u naše ime činile naše vlade. Nema nas niti među krajnjim korisnicima tog opranog novca, kojim će se u sljedećoj fazi preko nazovi privatnih ulagača graditi istarski Monte Carlo. To je namijenjeno za grupaciju Ivan i IDS-ova braća ili Gianni e fratelli.
(…)
Dakle moje, a i vaše ulaganje u istarski Monte Carlo još jednom je, kao i u stotinama sličnih slučajeva, otišlo – u ništa. Jedino što bi se možda moglo promijeniti u ovom osmišljenom i uvježbanom hrvatskom modelu financiranja privatnih projekata državnim novcem, jest prenamjena istarskog Monte Carla, u recimo u istarski Saint Tropez.
A to bi se moglo dogoditi tako da umjesto Jakovčića i IDS-ove braće, koja je s potencijalnim investitorom Dankom Končarom postala suviše izložena na slučaju “Uljanik”, kao spasitelj i novi vlasnik Uljanikovih nekretnina (čitaj zemljišta) uskoči neki drugi investitor. Možda bliži aktualnoj vladi. Možda – Adris grupa.
A njihova bi vizija mogla biti: učiniti od Pule destinaciju za novi jet-set, kao nekoć u Saint Tropezu. No tek u tom raspletu mi trajni ulagači u iluziju brodogradnje u “Uljaniku” nismo nitko i ništa. Neki si ministri i drugi dužnosnici mogu time osigurati odstupnice, za razdoblje kad siđu s vlasti. Ivan od Istre će se prilagoditi i Saint Tropezu.
No ja i drugi prinudni ulagači ipak ćemo biti sretni. Jer, postoji i opcija B. Specijalist za investiranje našeg novca Slavko Linić je iz mirovine poručio da ima novo rješenje: uložiti naš novac iz mirovinskih fondova za spašavanje iluzije brodogradnje u “Uljaniku”.
Da bi se izvuklo novca za dva Monte Carla. U takvoj konkurenciji – Saint Tropez je zapravo fenomenalno rješenje”, piše Starešina za Slobodnu Dalmaciju.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
