Mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja dogovorili su zapravo hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i američki potpredsjednik Al Gore 12. ožujka 1995. u Kopenhagenu, na sastanku koji su održali na marginama UN-ove konferencije o društvenom razvoju. Službeni dokument o reintegraciji, takozvani Erdutski sporazum, potpisali su osam mjeseci kasnije, nakon hrvatskih vojnih operacija 1995. i početka daytonskih mirovnih pregovora o BiH, predstavnici hrvatske vlade, lokalnih srpskih okupacijskih vlasti i vlade tadašnje Miloševićeve Jugoslavije. No on je u osnovi bio tek potvrda i operacionalizacija sporazuma Tuđman-Gore, piše Višnja Starešina za Slobodnu Dalmaciju u kolumni koju djelomice prenosimo.
To mi je nedavno u razgovoru za magazin Globus otkrio tadašnji Tuđmanov izaslanik za mirovni proces tzv. kontaktne skupine i hrvatski veleposlanik pri UN-u u Ženevi Miomir Žužul, koji je i sam sudjelovao u stvaranju hrvatskog prijedloga tog sporazuma. Taj sporazum baca novo i dodatno svjetlo na Tuđmanovu politiku u procesu koji je doveo do daytonskog mira. Zato vjerujem da ga je važno javno osvijestiti i staviti u kontekst dosad poznatih događaja i interpretacija, kako bi dopunio povijesnu sliku završnice rata u Hrvatskoj i BiH te hrvatsku, ali i američku ulogu u toj završnici.
(…)
Svima koji sudjeluju u procesu već je jasno da će Hrvatska, najvjerojatnije vojno, vratiti Knin. Ali i da će Slobodan Milošević pod svaku cijenu nastojati zadržati hrvatsko Podunavlje, osobito Baranju, gdje su srpsku okupaciju čuvali ruski UNPROFOR-ovci, kao dodatno jamstvo Miloševiću da je hrvatsko Podunavlje trajno njegovo. Jer, zamislite situaciju da hrvatski vojnici napadnu Ruse pod kacigom UN-a?!
Američka potpora
Svjestan da bez američke potpore neće moći vratiti, a kamoli zadržati, Podunavlje, Tuđman na sastanak s američkim potpredsjednikom Goreom odlazi sa zahtjevom: da SAD jamči Hrvatskoj mirnu reintegraciju Podunavlja, uz okvirni prijedlog kako to učiniti. Prema Žužulu, Tuđman je tražio: operaciju UN-a s novim mandatom i jasnim ciljem – povratka okupiranih teritorija, čvrsti rok trajanja operacije od godinu dana, jedinstveni zapovjedni lanac operacije – bez UN-ova razdvajanja na civilni i vojni dio, da na čelu operacije bude američki general i da operaciju provode američke vojne snage. Na kraju je s Goreom dogovoreno da rok trajanja operacije bude dvije godine, te da u provedbi sudjeluju vojnici NATO-a.
Bio je to čvrsti dogovor na najvišoj državnoj razini između hrvatskog predsjednika i američkog potpredsjednika. Nisu ga, dakako, išli objaviti novinarima niti su ga odnijeli na ovjeru kod javnog bilježnika. Ali, s ovom naknadnom pameću, čak i iz tadašnjih medijskih izvješća može se iščitati da je tu bilo – još nečega, nečeg što nije javno izgovoreno (AP-ovu snimku zajedničke konferencije za novinare možete pogledati u nastavku:
Kasniji razvoj događaja apsolutno pokazuje da je sporazum Tuđman-Gore bio na djelu. S lakoćom poslije hrvatska diplomacija dobiva novi mandat UN-a, koji je promijenjen točno po mjeri sporazuma Tuđman-Gore, Mate Granić i njegovi pomoćnici s lakoćom dobivaju potporu za rezoluciju UN-a o hrvatskim okupiranim područjima – od Latvije do Ugande.
Tuđman zna da ne smije vojno ići na Podunavlje (iako mora trajno održavati uvjerljivu vojnu prijetnju), a Clinton pak zna da je na njemu uvjeriti Miloševića da u vrijeme Oluje drži vojsku dalje od Podunavlja. Bio je to sporazum kojim su obje strane dobivale, ali je i obje obvezivao.
(…)
I zaista, prije završnice mirovnih pregovora o BiH u Daytonu, točno osam mjeseci poslije dogovora Tuđman-Gore, potpisan je tzv. Erdutski sporazum o reintegraciji Podunavlja, točno u kopenhaškim okvirima. A Jacques Paul Klein je postao taj “kopenhaški” američki general na čelu misije.
Eto, to je značilo imati viziju i strategiju, umjeti ostvariti optimum svojih interesa u procesu, u koji su na najvišoj razini najdublje bile uključene najveće svjetske sile. Žalosno je da čak ni hrvatske institucije danas nemaju povijesno pamćenje o njegovoj razini i složenosti i da olako usvajaju retoriku banalizacije, svođenja na lokalne sukobe ili, još priprostije, na lokalne mržnje. Kao da je sve to bilo lokalna poskočica – goni Ante Jovana preko brda golema. Iz mržnje, kaže Milorad, zaključuje Višnja Starešina u kolumni za Slobodnu Dalmaciju.
Kolumnu u cijelosti pročitajte na Slobodnoj Dalmaciji.
* Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
