Žarko Bedalov: Partijske kartice još vladaju i biraju. Prije su ljudi bježali, sad odlaze

bedalov
Montaža: Narod.hr, izvor: Narod.hr

“Knjiga je napisana na zanimljiv i šaljiv način s ciljem da pronađem te mrske kapitaliste koji iskorištavaju ‘čovjeka po čovjeku’ kako su nam tumačili. Po svijetu gdje god sam radio svi su mi pomagali da budem bolji i da se osjećam ugodno, naravno s ciljem da i oni i firma profitiraju za svoje bolje živote”, opisuje nam svoju knjigu  “U tuđini – Bijeg iz radničkog raja” (Nakladnik Bošković) Žarko Bedalov, rođeni Kaštelanin, kojeg je životni put odveo u svijet. U knjizi piše o svom životnom putu, privatnom i profesionalnom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zanimljivo je da je, iako je dijete roditelja poginulih u ratu na strani partizana, zbog odbijanja da se priključi političkom životu kao član Partije, shvatio da neće imati puno mogućnosti za napredovanje i donio odluku o odlasku iz tadašnje države.

U intervjuu za Narod.hr iznosi zanimljive detalje iz svog života.

Narod.hr: Što Vas je navelo da napišete knjigu: “U TUĐINI – Bijeg iz radničkog raja”?

Žarko Bedalov: Kako navodim u knjizi, na kanadskoj TV naletio sam na jednu neobičnu priču o Hrvatima koji su došli u Kanadu i bili upućeni u mali rudarski gradić Timmins, Ontario, raditi u podzemnim rudnicima. Što je interesantno u vezi tog događaja, opisanog u knjizi,  je da ti rudari nisu dugo radili. Svi su pomrli prije nego su navršili 40 godina života i bili pokopani u jednom groblju, koji se i danas može posjetiti i čitati naša poznata imena. To su bili uglavnom manje školovani migranti koji su krenuli u svijet između dva svjetska rata za vrijeme prve Jugoslavije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

60-tih godina prošlog stoljeća krenuo je drugi val u svijet. Strana veleposlanstva su potajno po bodovima birala migrante: više školovane, mlađe, uglavnom inženjere i doktore iz komunističkih zemalja. Iz ostalih europskih država uzimale su sve bez specifičnog izbora da ojačaju te zemlje, a iz komunističkih zemalja samo bolje školovane da oslabe te zemlje. Naši manje školovani su morali veslati do Palagruže da ih pokupe Talijani.
U Torontu su me Talijani često pitali kako to da ste vi iz Jugoslavije svi inženjeri i doktori? To je za pohvaliti školovanje u komunizmu. Slično je bilo i za Poljake i Čehe, koji su uglavnom pobjegli kao doktori.

Narod.hr: Objasnite ime “Radnički raj”?

Žarko Bedalov: To je bio jedan od naziva koji se odnosio na komunističke zemlje u kojima su navodno živjeli sretni radnici, koji nisu imali razloga štrajkati jer su bili vlasnici svojih tvornica i polja i živjeli u blagostanju bez izrabljivanja i pjevali na poslu, opjevavajući svog velikog vođu. Sindikati su postojali kao i kod kapitalista i služili su svom narodu. Prodavali su radnicima vreće krumpira po povoljnim cijenama. Krumpiri su bili važni, jer u jednoj od poruka narodu, “radnici u kapitalizmu su gladni i nemaju ni krumpira za jesti”, a Talijani jedu mačke.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Narod.hr: Objasnite što Vas je natjeralo da pobjegnete u svijet?

Žarko Bedalov: U nekoliko godina mnogo razloga se nataložilo, a najviše ekonomski. Imao sam inženjersku profesiju ali ne blistavu budućnost. Trošio sam pola Končarove plaće kao podstanar, a nisam čak bio sam u sobi. Volio sam svoj posao, a to nije bilo dovoljno. Malo sam oklijevao, ali jedan inženjer iz Končara me pokrenuo. Njegova priča navedena u knjizi da pokrene demokraciju u Končaru bila je interesantna i hrabra.

Nisam imao ono što je bilo najvažnije a to je ta famozna crvena knjižica. To nisam htio jer u to sam sumnjao i nisam želio uvjeravati druge da živimo u najdemokratičnijoj zemlji na svijetu i da su svi u svijetu ljubomorni na našu slobodu, demokraciju, radničko samoupravljanje i opće blagostanje.

Narod.hr:  Ostali ste bez roditelja u prvoj godini svog života. Kako ste doživljavali Tita u školskim godinama?

Žarko Bedalov: Država me školovala i od trećeg razreda punili su mi glavu s Titom do 18. godine. Sve o Titu bilo mi je opterećenje i dosadno. Morali smo slušati njegove govore koje nisam razumio. Nisam znao kad moram pljeskati. Volio sam matematiku i knjige Julesa Vernea. Vidjelo se da nisam Titov pionir. Umjesto Partije okrenuo sam se elektrotehnici. U srednjoj školi imali smo kružoke gdje su nam objašnjavali da sve ono što gledamo u američkim filmovima, auta i kuće su laži i kulise da sakriju bijedu njihovog života. Slušao sam jedne stvari a u mom rodnom mjestu sam viđao Amerikance povratnike lijepo obučene u Cadilacima i dugim Chevroletima dovezenim iz Amerike kako kupuju najbolje kuće uz more.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Narod.hr: Koliko je na Vaš život utjecalo što niste bili član Partije, što Vam je to donijelo?

Žarko Bedalov: Partijci su živjeli u posebnom svijetu ideoloških pogodnosti nesvjesni svog iskorištavanja naroda. Pročitajte u knjizi što je moj dežurni partijac u srednjoj školi napisao u mojoj karakteristici za upis na fakultet: „Opasan i nepoželjan jer je inteligentan“. Wow!
Donijelo mi je da sam imao pogrešno razumijevanje i kriterij prema ljudima i životu u svijetu. U školi, lošiji đaci su se učlanjivali, a one koji su bili bistriji njih su prisiljavali velikim obećanjima. U vojsci su nas vrbovali, a ni to mi nije padalo na pamet kao našem predsjedniku Zoranu Milanoviću koji je prikupio sve partijske privilegije i tek nedavno shvatio da se Partija ipak ne vraća.

Narod.hr:  U Vašoj knjizi navodi se da je “knjiga svjedok jednog vremena i čitave generacije ljudi koji su bježali u svijet za vrijeme Titova režima”. Ono što mi je posebno zapelo za oko jest da su naši ljudi koji su odlazili u Kanadu, kako navodite, većinom radili teške manualne radove. S druge strane, Vi ste uspjeli kao inženjer. Koja je tajna Vašeg uspjeha?

Žarko Bedalov: Velika većina naših ljudi uspijeva u svijetu. Znam neke koji su se vratili doma, pa zatim opet natrag u tuđinu. Naši raniji migranti su uspjeli u Kanadi na zapadnoj obali u ribarstvu, u Čile u hotelijerstvu, u Argentini u stočarstvu, u Kaliforniji u brodarstvu, u Australiji u građevinarstvu.

Poznajem mnoge naše inženjere po svijetu. Svi su uspješni. Financijski gledano mnogi manje školovani su daleko uspješniji od mene. Ja sam radio za plaću a mnogi su otvarali svoje biznise.

Naši rudari iz Timminsa su se našli na krivom mjestu u krivo doba. Talijani su uglavnom bili radnici koji su manualno izgradili Ameriku i Kanadu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Narod.hr: Od nekoliko događaja koje u knjizi izdvajate kao ona u kojima ste imali sreće, koji je Vama osobno najvažniji?

Žarko Bedalov: Nevolja me pratila u mom prvom životu (Jugoslavija), jer nisam htio živjeti u lažima. Mnogi dobri ljudi su mi pomogli. Ona cura u Splitu u omladinskoj partijskoj kancelariji na Pjaci, koja je trebala otipkati moju komunističku “karakteristiku” i staviti pečat, mi stalno pada na pamet kao neko tko mi je okrenuo život na bolje. Ona je bacila moju karakteristiku u smeće i otipkala mi nešto povoljno. Ona je bila mojih godina. Sjećam se njenog pjegavog lica i crvene kose. U Split sam se vratio prvi puta nakon 14 godina i potražio je, ali nisam je našao.

Narod.hr:  Kanada, Pakistan, Venezuela, Peru, Brazil, Saudijska Arabija, Australija, Rusija, Indija, Malezija… Moglo bi se reći da nema gdje Vas nije bilo. Kako tumačite svoj uspjeh u svijetu?

Žarko Bedalov: Sve je u iskustvu, vijugi u glavi i respekt prema drugima. Pogledajte na Amazonu moju stručnu knjigu koja se čita od Patagonije do Kamčatke: ‘Practical Power Plant Engineering’. Nema druge. To znanje sam stekao od iskusnih inženjera s kojima sam zajedno gradio elektrane i industrijska postrojenja po svijetu. Bio sam iskren. Timski igrač sa smislom za humor. Uglavnom bio sam koristan svakoj firmi za koju sam radio. Kako oni kažu moje ‘bossove’ sam napravljao ljepšima.

Narod.hr:  Koje je iskustvo ostavilo najveći dojam na Vas?

Žarko Bedalov: Iznenadilo me da u kapitalističkom “izrabljivačkom” svijetu jedna od najvrjednijih vrlina na poslu je pomagati drugima i širiti znanje. Oni žele da učim i naučim. Pa je li to moguće? Na velikim energetskim projektima, često neispavani, mi ulazimo u velike rizike i svjesni da ovisimo jedni od drugima. To su oni davno shvatili.

Narod.hr:  Imate svoje viđenje zašto danas ljudi odlaze iz Hrvatske, možete li nam ga ukratko prenijeti?

Žarko Bedalov: Tito je uvidio da njegov komunizam više ne funkcionira i ne može bez pomoći izvana. Vanjske dugove nije vraćao a Jovanka je trebala novo krzno od sibirskog leoparda. Prešutno je pustio ljude da odlaze i šalju nazad novce.

Sad imamo dvije partije koje se ponašaju kao dvije velike firme koje zapošljavaju svoje članove i kontroliraju medije, financije i korupciju. Sve se okreće oko toga da se te firme održe na vlasti kao nekad komunisti. Nabrojite države koje narodu kradu referendume? Mi smo u tom društvu. Partijske kartice još vladaju i biraju. Prije su ljudi bježali, sad odlaze.

Narod.hr:  Za kraj, u nekoliko nam rečenica opišite zašto bi ljudi trebali pročitati Vašu knjigu?

Žarko Bedalov: Nije lako biti inženjer usamljen u stranom svijetu, učiti strane jezike i biti odgovoran da elektrane funkcioniraju ispravno.

Knjiga je napisana na zanimljiv i šaljiv način s ciljem da pronađem te mrske kapitaliste koji iskorištavaju “čovjeka po čovjeku” kako su nam tumačili. Po svijetu gdje god sam radio svi su mi pomagali da budem bolji i da se osjećam ugodno, naravno s ciljem da i oni i firma profitiraju za svoje bolje živote. Ali čekajte malo. U knjizi pišem gdje sam ih ipak pronašao, i to u kraju koji vi ne biste očekivali.

Mi smo jedna od država i narod koji je u svojoj povijesti dosta propatio i zbog toga smo izvozili ljude u svijet, od Nikole Tesle, preko navedenih rudara u Timminsu, pa do sadašnjih cijelih obitelji koje odlaze u Irsku da nađu posao.

Mi smo bježali na razne načine u nepoznat svijet. Kao jedan od školovanih iz tog drugog migrantskog vala, smatrao sam potrebno zabilježiti taj dio naše povijesti. Zašto smo odlazili i kako smo se snalazili? Koliko nas je sreća služila? Kako smo započinjali novi život u navodno “opakoj” TUĐINI. Kako sam tražio posao i što sam radio i na kraju kako sam postao stručnjak i tražen za energetske projekte po svijetu? Možda je ovo jedina knjiga te vrste koja u dva dijela, Jugoslavija i Tuđina opisuje interesantne detalje tog života.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.