“Ukoliko ja kao predsjednik Vlade predložim očitovanje Hrvatskom saboru u kojem odbacujemo inicijativu oporbenih zastupnika za izglasavanje nepovjerenja i ukoliko stavim tu temu na glasovanje, onda očekujem kolegijalan stav političkog partnera i kolegijalan stav ministara u Vladi“, rekao je tijekom jučerašnjeg obraćanja javnosti premijer Andrej Plenković, nakon što je na sjednici Vlade zatražio razrješenje tri Mostova ministra. U svom obraćanju premijer je koristio termine poput “odgovornost”, “solidarnost”, “zajedništvo” članova Vlade te time dao do znanja kako od članova Vlade očekuje da uniformno podrže njegovu odluku da Vlada odbaci zahtjev oporbe za opozivom ministra financija Zdravka Marića. Iza takvog zahtjeva za uniformnošću u donošenju odluka – da svi članovi Vlade trebaju podržati odluke premijera Plenkovića – stoji politički princip koji se naziva princip kolektivne ministarske odgovornosti.
Princip kolektivne ministarske odgovornosti
Ovaj princip, koji se na engleskom naziva collective ministerial responsibillity ili collective cabinet responsibillity, razvijen je u parlamentarnim sustavima anglosaksonskog, odnosno tzv. westminsterskog političkog sistema (Velika Britanija, Irska, Kanada, Australija…). Sam princip sadrži više elemenata (individualna odgovornost ministara za osobne pogreške; individualna odgovornost ministara za pogreške u vođenju resora; kolektivna odgovornost vlade), a među njima i dužnost svakog ministra kao člana vlade da javno podržava sve vladine odluke, čak i ako se osobno s njima ne slaže. Javno neslaganje s vladinim odlukama i prijedlozima rezultira razrješenjem dužnosti. Princip kolektivne ministarske odgovornosti posebno je izražen u parlamentarnim sustavima u kojima je premijer odgovoran za imenovanje ministara, a uglavnom se radi o imenovanju osoba iste političke opcije. Veliki naglasak stavlja se na “solidarnost vlade”, odnosno uniformnost u donošenju odluka, prijedloga i isticanju pozicija. Tako prof. dr. sc. Branko Smerdel u svome članku Odgovornost vlade u europskom kontekstu ističe:
“Kolektivna odgovornost znači i solidarnost ministara u smislu da za opću političku liniju vlade odgovaraju solidarno. Ministar koji se protivi politici prvog ministra i kabineta, i svoju kritiku izrazi u javnosti, bit će u najmanju ruku premješten, ako ne i natjeran na ostavku.”
Princip kolektivne ministarske odgovornosti nesumnjivo ima određene prednosti poput: efikasnosti, stabilnosti, zajedništva, bržeg donošenja odluka i dr. Međutim, iz navedenog principa proizlaze i brojni nedostaci, kao npr. prevelika moć u rukama premijera, obveza bezuvjetne poslušnosti ministara što predstavlja udar na osobnu savjest, nedostatak kvalitetne političke debate i sl.
Zanimljivo je kako su upravo režimski sustavi komunističkih zemalja ti koji su strogo preuzeli westminsterski model kolektivne odgovornosti, što su koristili kao sredstvo prisilnog širenja jednoumlja. Čini se da hrvatska demokracija, koliko god briselski “potkovana”, još nije dovoljno zrela osloboditi se određenih, za nju samu pogubnih, političkih principa i načina djelovanja.
Ima li premijer Plenković opravdanje za strogo provođenje ovog principa?
Postavlja se pitanje, na osnovu čega premijer Plenković smatra opravdanim djelovanje prema principu kolektivne ministarske odgovornosti u slučaju razrješenja trojice Mostovih ministara? Je li taj princip uopće pogodan za hrvatski politički sustav te do čega dovodi provedba tog principa u Vladi RH, posebno u ovakvoj situaciji, kada ona nije bila samo HDZ-ova Vlada, već koalicija dvaju političkih opcija?
Prije svega, važno je naglasiti nekoliko činjenica o primjeni principa kolektivne ministarske odgovornosti, što u zemljama koje su isti “stvorile”, što u drugim europskim zemljama koje imaju parlamentarne sustave.
Velika Britanija, “kolijevka” principa kolektivne ministarske odgovornosti, daje nam veliki broj primjera kada se unutar Kabineta (vlade) suspendirala primjena navedenog načela i to upravo vezano uz pitanja od najvišeg državnog interesa, što može začuditi s obzirom da se upravo tada očekuje zajedništvo vladajućih. Tako je bivši britanski premijer David Cameron suspendirao primjenu kolektivne ministarske odgovornosti u tijeku kampanje o BREXIT-u te na taj način zajamčio ministrima u svojoj vladi slobodu otvorenog iznošenja vlastitog stava i viđenja tog problema. Drugim riječima, ministri su bili slobodni izraziti neslaganje sa službenim stavom vlade.
Ako se vratimo malo u prošlost, točnije u 1975. godinu, naići ćemo na situaciju u kojoj je ministrima u vladi Harolda Wilsona također bilo dopušteno zagovarati različit stav o članstvu Velike Britanije u, tada, Europskoj ekonomskoj zajednici (danas EU).
Također, u više navrata tijekom koalicijske vlade 2010.-2015. ministrima je bilo dopušteno javno isticati stajališta suprotna od službenog stajališta vlade. Tako su npr. slobodu imali u odlukama vezanim uz izbornu reformu, financiranje sveučilišta, nuklearnu energiju i dr., što sve predstavlja pitanja od najvišeg državnog interesa.
Pogledamo li i druge europske parlamentarne sustave, dolazimo do zaključka kako postoje različiti stupnjevi i modeli prakse principa kolektivne ministarske odgovornosti, ovisno o političkoj kulturi u pojedinim zemljama.
“U praksi načelo uniformnosti [u donošenju odluka u vladi] primjenjuje se u parlamentarnim demokracijama s različitim stupanjem strogosti. To odražava značajne razlike u političkoj kulturi, koheziji stranke, stupnju autonomije ministara, političkoj snazi i sklonostima premijera i sastava vlade (jednostranački ili višestranački). U zapadnoeuropskim demokracijama, zahtjev za uniformnošću uzima se ozbiljnije u Austriji, Danskoj, Irskoj, Njemačkoj i Norveškoj nego, primjerice, u Belgiji, Finskoj (osobito prije 1970-ih), Italiji, Austriji i Nizozemskoj. Princip kolektivne odgovornosti najslabiji je u Francuskoj, uglavnom zbog mješanog predsjedničkog/parlamentarnog modela”, navodi profesor javne politike Johnatan Boston.
U pojedinim zemljama, kao što su Belgija i Poljska, princip kolektivne ministarske odgovornosti gotovo uopće se ne primjenjuje. Profesor Tim Bale, u svojoj knjizi European Politics: A Comparative Introduction piše kako “Belgijski kabinet ministara, na primjer, nije pod tom obvezom [kolektivne odgovornosti], a jedan stručnjak ističe kako se njihovi poljski kolege sigurno ne osjećaju obvezani time!”
Iz svega navedenoga, zaključujemo kako premijer Plenković u slučaju razrješenja Mostovih ministara koristi politički princip djelovanja koji zasigurno nije obvezan u djelovanju i radu Vlade kao izvršnog tijela, time dovodeći u opasnost stabilnost Vlade u cjelini te političke situacije u zemlji. Predložena smjena jednog ministra ne predstavlja nužno toliko važnu prepreku da bi o njoj ovisio opstanak cijele Vlade koju su činili HDZ i Most. Upravo zbog toga što sastav Vlade nije bio samo HDZ-ov te je postojala i “druga strana”, nedopustivo je da se premijer postavlja u ulogu apsolutnog “vođe” koji neće dopuštati da se u Vladi iznose suprotna mišljenja. Ulaskom Mosta u Sabor i Vladu (bez obzira što mislili o Mostu i njihovom potezu oko ministra Marića), očito je da se u Hrvatskoj počela stvarati drugačija politička kultura, a to je da u strankama koje čine Vladu i saborsku većinu mogu postojati različita mišljenja, i da se zbog različitog mišljenja ne treba nekoga isključivati ili prekinuti suradnju. Konstruktivnim dijalogom potrebno je doći do najboljeg rješenja za dobro Hrvatske i hrvatskog naroda, a osobito kada su alternativa za stvaranje Vlade naivan, neorganiziran i neiskusan Most ili SDP i HNS koje su birači dva puta u godinu dana porazili na parlamentarnim izborima. U odnosu na HNS i SDP, koji su opterećeni brojnim aferama, Most, uz brojne nedostatke, nema povezanost s još uvijek zaštićenim mrežama komunističkog režima niti repove bogaćenja na račun hrvatskih birača.
