Usprkos valjanju više ili manje tmurnih oblaka iznad hrvatske državne budućnosti, cijelog spektra dubokih, tektonskih međunarodnih poremećaja, preslagivanja, usprkos puzajućega ili galopirajućega istiskivanja hrvatskih državnih uporišta u susjedstvu, prije svega u Bosni i Hercegovini, usprkos novoj etapi u pospremanju već daleke pretvorbe i privatizacije s navodno iznenađujućom krizom Agrokora koju je po recepturi sličnih kriza banaka devedesetih godina, pa kampanje predstečajnih nagodbi nazad nekoliko godina, morao očekivati doslovno svatko živ i pristojno razuman u Hrvatskoj, jer je to u biti nužan korak u završetku potpunoga preuzimanja Hrvatske od struktura nastalih i formiranih u vrijeme jugoslavenskoga komunizma, ipak ponajvažniji indikator usmjeravanja Hrvatske će biti navodno sasvim sporedna sitnica. Koja to nikako nije, jer je figurativno rečene temperatura teško bolesnoga organizma državnoga poretka.
Navijačko ponašanje.
Jer, navijačko ponašanje na predstojećoj utakmici u petak s Ukrajinom, zapravo je očekivani javni sudar s jedne strane nacionalnog prkosa, opredijeljenosti, bunta i nezadovoljstva dubokim stanjem potiskivanja i suzbijanja nacionalne slobode i identiteta, prema, s druge strane, odavno otrgnutoj državi koja je odustala i odustaje od gotovo ukupnih ciljeva s kojima se pošlo u njeno osnivanje.
Zato će na stadionu u navijačkim pjesmama, pristojnijem ili nepristojnom skandiranju i gromoglasnim uzvicima biti zapravo integriran odnos relevantnog uzorka nacije prema svome državnome i društvenome poretku.
To je uvijek bila i bit će golema anketa s nepogrešivim rezultatima.
S jedne strane imamo gotovo u potpunosti javno legaliziran stav da je svaki nacionalni otpor ili nacionalizam izraz fašističke naravi hrvatskoga naroda i „guja u njedrima“ kako je istinski rodonačelnik i glasnogovornik stvarne otrovnice u hrvatskim njedrima Josipović odavno naglasio, a s druge strane, imamo činjenicu da bez te figurativne guje nema spasa ovoj zemlji. Guja u ovome kontekstu nije razorno zlo, nego model i jedini način uništenja dubokih antihrvatskih silnica, koje su praktično pred potpunim zauzećem neželjene države i pred potpunim preuzimanjem svih relevantnih pozicija za dugotrajno upravljanje nacionalnim resursima.
Stadion je jedino mjesto gdje država ne može spriječiti prodor otpora ili provokacije u sami vrh mainstream medija
Državne politike i pozadinske strukture koje su iz javnoga diskursa istisnule sva moguće značajnija i masovnija negodovanja, otpor ili prkos, koje su u medijima i na javnim pozornicama gotovo potpuno zabranile neozakonjenom zabranom ili cenzurom, što je utoliko prisutnija u praksi ukoliko zakonima i represijom kao nekada nije moguća, država koja svaki otpor prema dominirajućim političkim pravcima, događajima i osobama, koja marginalizira svaku točku otpora odavno zabrinjavajućoj anacionalizaciji hrvatskoga društva i državnosti, jednostavno ne može sve kontrolirati. Jedino što se usprkos svim mogućim nastojanjima ne može kontrolirati je okupljena masa ljudi, a jedino mjesto gdje se ne može ni policijom, ni pritiskom, ni međunarodnim pravnim i institucionalnim nasiljem zaustaviti javna demonstracija otpora ili negodovanja jeste – stadion.
Kao što je u filmskom Gladijatoru, gladijatorska Arena umjesto predviđenoga Komodova instrumenta uništenja Senata i ovladavanja Rimom, postala autentični instrument neočekivanome Maksimu za konačan obračun s nastranim Komodom.
Mase su velika nepoznanica i obično neočekivano funkcioniraju ako nisu utemeljene na prepoznavanju dokazano autentičnih interesa.
Stadion je jedino mjesto gdje država ne može spriječiti prodor otpora ili provokacije u sami vrh mainstream medija, ovaj put u višesatni program HRT-a. Zbog toga će se pokušati to mjesto, tragom sličnih pokušaja i uspješnih obavještajnih operacija još od vremena sukoba BBB-a i Tuđmana, koji su sjajno iskoristili Hodakovi progresivci grada Zagreba i „vascele“ Europe za preuzimanje Grada, preko stotina obavještajnih udara po europskim stadionima, preko svastike na Poljudu, osmišljenih diverzija na Europskom prvenstvu, dodatno kompromitirati.
Ići će se na silovito zaplašivanje nacije, zatim iskorištavanje nogometaša i emotivne povezanosti naroda s njima, plasirajući teze da su neodgovorni otporaši koji uzvikuju Za dom spremni, ili eventualno „ubij Srbina“ zapravo ključni nositelji zla i svih nevolja u Hrvatskoj, te trajne štetočine, zbog kojih će eto – propasti ugled Hrvatske. Kladim se da će snažna kampanja upravo u tom pravcu početi već par dana uoči utakmice, na dan utakmice Drago Ćosić će ustavno-patriotski kako bi rekao Pupovac jaukati i zgražati se, HRT će vrlo vjerojatno emitirati stotinjak priloga, Index tisuću tekstova, izdanja ostalih televizija i medijskih grupa će lamentirati nad opasnim ustašlukom kao najvažnijim problemom Hrvatske, a iz Europe će nam stizati već odavno dogovorene zabrinutosti zbog opasne Josipovićeve „guje“.
Posve ista matrica kao zaplašivanje desetine tisuća djelatnika Agrokora, zatim cijele nacije eventualnom propašću koncerna koji je i utemeljen da nakon što odradi svoje obveze, ostvari zakulisne ciljeve moćnoga parapolitičkoga podzemlja u zemlji, te legalizira stvarne pozicije toga podzemlja kao nezaobilaznih i naprednih europskih politika, perući se pod golemim vodopadom nacionalnih interesa, jednostavno u buri koja je tako nastala i usmjerenosti nacije u spas tisuća radnika, omogući tih izlazak – ključnih nositelje te pogibelji.
Tako prizemna matrica, a istodobno tako uspješna.
Bože sačuvaj.
Scenarij za sutra?
Scenarij je da sutra, nakon eventualne kazne UEFA-e Hrvatskoj, upravo Željko Jovanović s HRT-a pošalje poruke i osudi „navijački ustašluk“, da ga u stopu slijedi gomila Josipovića, Bernardića, Šeksova, Zelića, Pusića, Bosanaca i sličnih društvenih kreatura. Osudit će ustašku nostalgiju i opasnost, postavljajući se u poziciju suca, umjesto da ih se posjedne na sramnu klupu, upre prstom u njih i sve slične i trajno ih se primjereno kazni zbog toga što su zapravo oni izazvali štete koje pokušavaju svaliti na čast i obraz tisuća hrvatskih ljudi.
Ista je stvar s Todorićem za koga sam siguran da će nakon burne vratolomije s Agrokorom i zbog goleme interesne uvezanosti u medijsko, političko i financijsko podzemlje i mainstream, ispadati javna žrtva, kao što je ispao i Ninoslav Pavić nakon što mu je država oprostila više od pola milijarde kuna namjerno izazivanoga duga, s kojim je plaćao ubitačno uništavanje Hrvatske svojim medijskim jurišnicima.
Na stadion će kao i u svim masovnim okupljanjima poći uz policijske specijalce i desetine, ne nužno veliki broj, odavno raspoređenih i uvježbanih specijalaca obavještajnoga rata. Jer ništa se ne može savršeno zloupotrijebiti i iskoristiti protiv čovjeka, grupe, obitelji, naroda, kao – njihove emocije.
Oni će primjerice vikati „ubij Srbina“, televizije i mainstream će se zgražati, Uefini birokrati će smišljati uz lobiste sa strane primjerene kazne, činovnici će slati u javnost priopćenja koja su im njihovi sateliti u Hrvatskoj odavno napisali, zatim će se njihovi novinari u hrvatskim medijima iščuđavati javno nad svojim umotvorinama s potpisom „Europe“, a nitko neće postavljati pitanje primjera radi, zašto bi bilo prihvatljivije i manje opasno i šovinistički „ubijati Tovara“ umjesto „ubijati Srbina“?
Ako državna politika i država pristane na tu matricu, a do sada je i predvodila takav model – država postaje provokator.
Jednostavno, jednako kako će osposobljeni i masno plaćeni provokatori, koji su uz pomoć paradržavnih i paracivilnih agentura slali poruku preko svastike u Splitu, sasvim sigurno iskoristiti tako osiguranu i moćnu javnu pozornicu, infiltrirajući se među hrvatske suverenističke otporaše, da prekriju u javnome prostoru duboko pospremanje ostataka slobodnoga društva, kao što se događa s Agrokorom, tako će i otporaši iskoristiti prigodu – javno pokazati što misle o najvažnijim politikama i nositeljima tih politika u ovoj zemlji.
Zbog straha od provokatora, hrvatski suverenistički otporaši ne bi smjeli odustati ni od čega što ih simbolizira. Usprkos provokatora i mogućnosti iskorištavanja ponašanja otporaša i suverenista, protiv samih njihovih ciljeva, opravdano je i nužno državi i svijetu pokazati – otpor.
Ako je to Za dom spremni, zašto ne?
Koja će biti rješenja?
Pri tome, iako adresa izgleda u ovome slučaju Plenković i njegova vlada, svakako valja naglasiti da oni zaprimaju poruku po dužnosti i prirodnim očekivanjima, a ne po zaslugama. Ne bar svi. Plenković jest prava adresa u mjeri u kojoj oni mogu odgovoriti i poslati jasne javne i političke poruke naciji, smiriti već golemu nesigurnost i nezadovoljstvo koje se godinama nakupljalo, ali svakako ne samo zbog njihovoga nerada i ne samo zbog toga što u nekoliko mjeseci nisu ispravili sve stranputice kojima se usmjerava država već dugi niz godina. I, usprkos dakle tome što Plenković ne snosi osobno ni blizu najveću odgovornost za to stanje, posve je normalno, prirodno i opravdano da se njemu usmjerava nezadovoljstvo i od njega očekuju rješenja.
Kakva će rješenja ponuditi?
Hoće li na stadion njegov ministar Orepić, koji je već postao simbol totalno prepoznate suglasnosti s kriminalizatorima hrvatskog identiteta namigivanjem svastičarima na Poljudu, koje usprkos nevjerojatnim indicijama ni nakon tri godine već je sada izvjesno ne želi razotkriti, ili zbog njegovoga atentatiranja s notornim provokatorom Lekovićem, čiju sramnu epizodu ne želi otkriti hrvatskoj javnosti, na stadion poslati tisuću, dvije, pet ili dest tisuća policajaca, kako bi ugasili vatre koje tinjaju u hrvatskom narodu.
Neki će reći u navijačima.
Ma kakvim navijačima.
Svi ti ljudi tamo, ako isključimo realne statističke uzorke skupina kojima je svaki nered pokušaj pronalaženja identiteta i razloga socijalnoga postojanja od nereda do nereda, jer ništa drugo nemaju, na stadionu u petak će biti golema većina – posve pristojnih, normalnih, civiliziranih i pribranih ljudi, koji će sve što budu radili, raditi s jasnim političkim ciljem i nastojati poslati poruku – da je ovo njihova zemlja.
Sve drugo će biti nebitno.
Ovdje se može također primijeniti prastara floskula da politika i sport nemaju što tražiti zajedno.
Ma nemojte.
Itekako imaju, jer već od gladijatorskih natjecanja ili Olimpijskih igara u Grčkoj, sport je vid vrhunske politike po svojim posljedicama. Da je to tako, najbolje govori uz ostalo i javno upozorenje koje smo toliko puta slušali, a koje ćemo i sutra ili prekosutra čuti – da se primjerenim ponašanjem čuva ugled Republike Hrvatske, jer, će biti katastrofa ako UEFA kazni reprezentaciju zbog navijača.
Neće UEFA kazniti ili nekazniti reprezentaciju zbog navijača, nego zbog izdajničke akcije Kukuriku vlade i tadašnjega ministra Željka Jovanovića, koji je poslao službeno državno objašnjenje nakon višekratnih izvještaja notornoga mu pobratima Srbina Stevanovića iz Rijeke, o – fašizmu na hrvatskim stadionima.
Ili će kazniti reprezentaciju, time i Hrvatsku zbog državno poticane destrukcije gomilice huligana koje poznaje cijela Hrvatska, a koje državne politike boreći se preko njih za svoje interese, namjerno ne žele spriječiti u višegodišnjem divljanju.
UEFA nije imala izbora kažnjavajući do sada Hrvatsku.
Niti je UEFA dužna znati, niti može netko razuman shvatiti da je moguće na najvažnijim državnim funkcijama imati obične izdajnike i neprijateljske agenture. Zbog toga Hrvatska ima problema sa svijetom, a ne zbog povika Za dom spremni.
Državna politika je tražila kriminalizaciju svoga naroda
Jer državna je politika tražila kriminalizaciju svoga naroda, kao što je to uradila i sa svastikom na Poljudu, kako bi trajno i na sve jezike stotinama milijuna ljudi prevela dokaz da Pupovac, SPC, Srbija, zatim petokolonaši i Soroševi plaćenici, imaju pravo i da su Mesić, Josipović ili Pusićka po svijetu s pravom upozoravali na devijantnost hrvatskoga društva i naroda, tražeći međunarodnu institucionalnu i javnu potporu za svoje nakazne političke namjere i ciljeve.
Zbog toga tu kriminalizaciju državna politika mora i – osporiti, javno i pred cijelim svijetom demontirati, makar morala i priznati sramotu da se u hrvatskim državnim njedrima stvarno nalazila i nalazi opasna guja, ona stvarna, a ne ona Josipovićeva izmišljena. Guja otrovnica.
Plenković ima tešku zadaću, a istodobno i vrlo blagoslovljenu za svakoga političara koji želi ostaviti nešto korisno svome narodu. Tešku, jer mora iznijeti svoju nacionalnu sramotu pred dobronamjerni svijet, mora izgovoriti te riječi, iako zna da svijet zna za tu sramotu, svijetu koji ne počiva na državnom standardu da netko, bilo tko u normalnoj zemlji namjerno radi protiv interesa njenoga naroda i u svijetu u kojemu se to najstrože kažnjava u konačnici. A ugodnu i izazovnu jer može pokazati da on nije – Josipović. Ili da je njegova nacionalna politika suprotnost od one Željka Jovanovića.
Jedino, Plenković ne bi smio očekivati da se podrazumijeva da je on suprotnost Jovanoviću, Josipoviću ili Pusićki, jer se ništa više ne podrazumijeva. Izuzev naravno činjenice da je nemoguće skršiti otpor svoga naroda, koji je svakim danom odgađanja nazvati probleme stvarnim imenom sve moćniji, neselektivniji i razorniji.
Svako drugačije tumačenje i pokušaj plašenja Hrvatske očekivanim skandiranjem Za dom spremni na Maksimiru, ili odavno predviđenim urušavanjem monstruoznoga Agrokora, obična je gujina – podvala.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
