Zbog objave istine o obitelji Šulentić u Beogradu negoduju, ali g. Vladimir ne odustaje od istrage

Povijest pogibije obitelji Šulentić već smo objavili, a naši članci o tragediji tri generacije ove obitelji koje su poginule u samo nekoliko dana postigli su veliku čitanost. Gospodin Vladimir Šulentić koji je godinama prikupljao građu o ovoj temi i ponudio ju redakciji Narod.hr-a na objavljivanje primio je izraze podrške i zahvalnosti čitatelja. Međutim, preostaje podsjetiti kako se obitelj Šulentić godinama u literaturi pokušalo ocrniti kako bi se opravdali stravični zločini u Zrmanja Vrelu, dok pitanje povrata oduzete imovine još nije riješeno.

Nedaleko Srba nalazi se mjesto Zrmanja Vrelo koje je nekada bilo općinski centar iz kojega rodom potječe i gospodin Vladimir Šulentić. On se javio redakciji portala Narod.hr u želji da objelodani tragediju vlastite obitelji, koja je bila žrtva četničke pobune pod krinkom partizanskog ‘ustanka naroda Hrvatske’. Taj se ‘ustanak’ i danas obilježava 27. srpnja kao antifašitički čin.

U sastavljanju svojeg iskaza služio se sjećanjima svoje pratetke Vere te iskazima zapisanima, među ostalim, u knjizi Ivana Košutića “Hrvatsko domobranstvo u Drugom svjetskom ratu”. Košutićeva knjiga donosi vjerodostojne iskaze dvojice svjedoka koji su se na mjestu zločina zatekli posve slučajno, radi službenog puta i bili su neutralni promatrači zbivanja, a službena je izjava dana vjerojatno policiji odmah nakon što su se vratili u Zagreb.

Međutim, literatura vrvi knjigama koje izriču manjkavo, pa i zlonamjerno tumačenje istine. “Smatram da je to potrebno naglasiti s obzirom na tekstove objavljene u knjigama “ustanika”, kaže g. Šulentić.

Prva od tih “ustaničkih” knjiga je Zbornik “Kotar Gračac u narodnooslobodilačkom ratu 1941–1945” izdana 1984. godine, znači 39 godina nakon završetka rata, a uredio ju je Đuro Zatezalo, te knjiga “Zrmanjski kraj u prošlosti i sadašnjosti”, autora Milojka Budimira i Jove Čanaka, tiskana 2020. u Beogradu. Šulentić se služio i knjigom “Zrmanjski kraj u prošlosti i sadašnjosti”, autora Milojka Budimira i Jove Čanaka, tiskana 2020. u Beogradu.

Gospodin Šulentić potrudio se ispraviti pogrješne napise u ovim knjigama kako bi iznio istinu o svojoj obitelji. Naime, spomenuta literatura kontinuirano prikazuje Šulentićeve kao veleposjednike, bogataše koji su za vrijeme rata činili zločine. Na taj način pokušava se opravdati masakr ove obitelji počinjen tijekom tzv. “ustanka u Srbu”.

> Vladimir Šulentić svjedoči za Narod.hr: ‘Ustanak’ u Srbu bio je četnički, a počeo je pokoljem moje obitelji u Zrmanja Vrelu

> Ženu i djecu Milana Šulentića u smrt odveo njihov vjenčani kum: Tko sprječava da se očisti ljaga s obiteljskog imena?

> Znate li povijesne činjenice o ustanku u Srbu?

“Negdje oko 1979. godine u blizini mlina u Zrmanja Vrelu razgovarao sam starijom ženom prezimena Bogunović. Ona mi je rekla da je taj mlin netko od njezinih predaka prodao Šulentićima. Po njezinom kazivanju mlin nije gradio Pavle Šulentić, kako to stoji u literaturi. Duga omaška je u tvrdnji da je Pavle Šulentić u Vrelo došao 1862. godine iz Lovinca. Naime, došli su njegovi roditelji Stjepan i Marta iz Svetog Roka 1854. godine kao poštari, a on s njima kao školarac. Otac Stjepan je ubrzo umro, a poštu je preuzela Marta sve dok je nije preuzeo Pavle”, kaže nam g. Šulentić.

Kako su poštari i trgovci postali “veleposjednici”

“Zanimljiva je i izjava kako je Pavle došao u Zrmanja Vrelo „i postao veleposjednik”. Do statusa veleposjednika proteklo je dosta rijeke koritom. Trebalo se oženiti, a i imati sreću da se oženio kćeri popa Gavrana Vojvodića iz Srba koja je donijela dobru dotu. Uz dobre prihode u pošti moglo se polako ulagati u zemlju, zgrade, trgovinu i školovati djecu. Tako je jedan njegov sin studirao medicinu, drugi pravo, a treći pohađao trgovačku školu”, pojašnjava.

“Supruga Sofija bila je po majci iz čuvene svećeničke obitelji Mandić iz Tomingaja, bliži rod s Teslinom majkom”, podsjeća g. Šulentić.

“Tvrdnja da je u najvećem dijelu plodna zemlja pripadala Pavlu postaje smiješna, kad je poznato da je rijeka plavila dok nije regulirana, a obnova je je trajala desetljećima. Uz rijeku su bile bare, a zbog plavljenja zemlja je bila neupotrebljiva pa se tamo stoku vodilo na ispašu”, pojašnjava.

“Tada se odlazilo trbuhom za kruhom u Ameriku i prodavalo sve i sva da bi se nabavila karta. U konačnici, Pavle je u Vrelu bio došljak, a sva je zemlja bila u vlasništvu domaćih mještana. Najmanje je bilo njegovo, on je počeo od pošte. Možda netko zna koliko je to zemlje zapravo imao Pavle u Vrelu pa da se to pitanje napokon riješi?”, upitao je g. Šulentić.

“U literaturi piše da je privatna zemlja oduzeta od veleposjednika Šulentića, kao imovina u korist države u skladu sa Zakonom o konfiskaciji imovine. Zemlja je kao posjed za obradu pripala zadruzi. Na kojeg Šulentića misle? Juko je kao umirovljenik zatučen 1945. god. u Gospiću pa potom suđen na konfiskaciju. Drugi Šulentić (Pavle) ubijen je u Vrelu 1941. god. od strane „ustanika”. Treći (Milan) stradao je 1943.god. negdje u Bosni. Tada su svi odrasli Šulentići u Vrelu bili u prvom redu poštari i trgovci. Bili su posjednici koliko i ostali mještani boljeg imovinskog stanja. Bilo bi zanimljivo znati je li i njihova zemlja bila u zadruzi”, pita se g. Šulentić.

Knjiga Milojka Budimira i Jove Čanaka navodi kako su Šulentićevi po dolasku u Zrmanja Vrelo “vješto iskoristili” situaciju i pokupovali napuštene zgrade u Kasaru.

“Ne znam što je to vješto iskorišteno, ako je država raspisala javni natječaj na koji se može javiti svako tko ima interes i ponuditi cijenu. Šulentići su imali viziju, inače ne bi kupili, a imali su i novac”, odlučan je g. Šulentić.

“Ponavljam Pavle je došao u Zrmanju 1854. g. sa svojim roditeljima poštarima kao 14-stogodišnjak , a oni su preuzeli ugovornu poštu. Pošta u Zrmanji prije njihovog dolaska otvorena je 1784. – 1817., zatvorena 31.1.1821. g. pa ponovo otvorena 15.12.1849.”, pojašnjava.

Rođakinja Nikole Tesle – pravoslavna Hrvatica

“Sofiju Vojvodić iz Srba Pavle je upoznao u Zrmanji i njome se oženio. Sofija je bila svećenikova kći, a po majci dolazi iz svećeničke obitelji Tome Mandića iz Tomingaja. Sofijina je majka Milica Mandić, a njezin brat Nikola otac je Đuke, Tesline majke. Sofija je tako Đukina sestrična, a moj djed bratić Nikole Tesle po tetama. Sofija je pokopana na pravoslavnom groblju u Zrmanji i danas tamo stoji njezin grob.”

Zanimljivo je istaknuti novinarski osvrt napisan povodom smrti Sofije Šulentić, rođ. Vojvodić. Naime, novinski članak, hvaleći pokojnicu zbog njezinog obiteljskog i mjesnog značaja, govori o Sofiji – rođakinji Nikole Tesle – kao Hrvatici pravoslavki koja se brinula za domoljubni osjećaj vlastite djece. “Izgubiše vrijednu ženu, uzornu majku, a sav narod lički desnicu pomoćnicu ruku. Kao pravoslavna Hrvatica znala je svojoj djeci, koja su katolici, usaditi ljubavi prema rodnoj grudi, hrvatskoj majki“, stoji u novinskoj osmrtnici iz 1893.

Podsjetnik na tragediju

Gospodin Vladimir podjetio je na tragičnu smrt članova svoje obitelji, od kojih su neki bili stari tek nekoliko mjeseci.

“Pavle je sa Sofijom Vojvodić iz Srba imao tri sina, Ivana, Milana i Đuru (Juku). Stric Juko oženio se Sofijom Banjeglav iz Bunića i dobio dva sina i dvije kćeri. Sina Pavla (Pajicu), poštara i trgovca, mjesni su „ustanici” ubili iznad Zrmanje 1941.g. skupa sa šogorom, Vjekom Krizmanom iz Fužina. Njegova je supruga Danica uz pomoć mještana, prijatelja i obitelji izvukla iz opasnosti svoga sina Juricu i poslala ga majci u Fužine. Ona sama pobjegla je iz Zrmanje od „ustanika” tako da se bacila pred talijanski samovoz i napustila Zrmanju kao zarobljenica. Završila je u logoru Lopar, odakle je zbog bolesti puštena. Do 1943. radila je u Osijeku kao poštarica te iste godine umrla je u bolnici u Zagrebu.”

“Drugi Pavlov sin Milan bio je isto tako poštar i trgovac te sudionik Brušanskog ustanka 1932. On se 1935.g. ženi Ivkom Viani, tada poštaricom u Jablancu, a kum mu je bio prijatelj iz susjedstva – učitelj Milojko Ćuk.”

“Proveo sam dane i dane u Hrvatskom držanom arhivu i ostalim arhivima, kao i moji poznanici koji se bave rodoslovljima. Nigdje nismo našli presudu po kojoj bi Milan bio osuđen i proglašen ratnim zločincem. Siguran sam da tijekom svog boravka u Zrmanji do 27. srpnja 1941. nije nikom oduzeo život ili nešto ružno učinio da bi ga se zvalo zločincem za taj period. Kad bi to bila istina, onda bi zasigurno Zbornik imenom i prezimenom zabilježio takav slučaj”, kaže g. Šulentić.

“Međutim, knjiga Milojka Budimira i Jove Čanaka nigdje ne spominje Milanovu suprugu i djecu na onih 11 stranica gdje se piše o Šulentićima. Milan kao zločinac navodi se na nekoliko mjesta , ali njegova supruga Ivka – poštarica, njezine tri kćeri te dadilja Lucija Kraljević iz Vodica prešućeni su. O njima ni slova, kao da nisu postojali i da se njihova tragedija nije ni dogodila. Podsjećam, Ivka je u noći s 3. na 4. kolovoza 1941. zajedno sa svojom djecom i njihovom dadiljom odvedena u nepoznato i gubi im se trag.”

U vrijeme kad je Ivka odvedena, za vojna pitanja bio je zadužen njihov vjenčani kum Milojko Ćuk. Podsjetimo, Ćuk je bio predratni član Komunističke partije i jedan od organizatora pobune u Zrmanja Vrelu, ujedno je bio i vjenčani kum – Milana Šulentića. Tijekom rata obnašao je razne dužnosti: bio je zapovjednik 10. gerilskog odreda, a krajem 1941.postavljen je za zapovjednika bataljuna »Gavrilo Princip«. Kasnije je bio zamjenik političkog komesara brigade, radio u obavještajnoj službi i dr.

Posebice šokira činjenica da je isti Milojko Ćuk – učitelj i vjenčani kum Milana Šulentića – odgovoran za likvidaciju Milanove žene i njihove tri kćeri. Naime, prema podacima navedenima u Zatezalovom Zborniku, Ćuk je bio postavljen u Zrmanja Vrelu kao glavni odgovorni za ‘vojna pitanja’ i za ‘raspolaganje oduzetom imovinom narodnih neprijatelja’ – pri čemu se misli na kuću i imanje njegovog kuma Šulentića. “Iz navedenog se da zaključiti da je Milojko Ćuk taj koji 3. kolovoza 41. g. naredio da se žena i djeca Milana Šulentića te ostali zatočenici izvedu na strijeljanje i da je sve odluke donosio Milojko Ćuk po pitanju zatočenih”, pojašnjava Vladimir Šulentić.

> Zašto Plenković financira proslavu pokolja nad Hrvatima u Srbu

> Zašto se Savka 1971. usudila reći da je Srb mjesto velikosrpstva, a danas to političari ne čine?

(Ne)povrat oduzete imovine

Gospodin Šulentić prokomentirao je činjenicu da literatura kontinuirano prikazuje njegovu obitelj kao veleposjedničku, a kasnije i zločinačku. Takav je prikaz odgovarao kasnijoj komunističkoj vlasti. “Nisu samo Šulentićevi imali veliku zemlju. Imali su i drugi Zrmanjci, recimo Breke. I kod njih se radilo za novac ili hranu, što je u ono vrijeme bila normalna pojava”, kaže nam g. Šulentić. Pojasnio je i kako oduzeta imovina nikada nije vraćena u cijelosti, a ono što i jest pratile su brojne poteškoće.

“Bratiću Jurici po stričevima vraćena je oduzeta imovina, no imao je velikih problema od grupe građana (uz pomoć državnih službenika iz Zadra i Gračaca) koja je još za vrijeme Domovinskog rata po nekom čudnom zakonu o Zadrugama, registrirala zadrugu u Vrelu za vrijeme procesa povratka imovine. Tako je pravila neke fiktivne troškove i sjela na imovinu u povratu. Poznavaoci zakona s kojima sam razgovarao kažu da je po tom novom Zakonu o zadrugama (i danas važećem) na puno mjesta slična družba zakinula domaće ljude i spriječila povrat oduzete imovine”, objašnjava.

Riječi podrške, ali i računalni virus

Trud gospodina Vladimira Šulentića u marljivom i dugogodišnjem prikupljanju građe pozdravili su i ljudi zainteresirani za objavljivanje istine o tragediji Hrvata u Drugomu svjetskom ratu. Riječi podrške stigle su nakon objavljivanja dvaju članaka o obitelji Šulentić na našem portalu.

“Javio mi se gospodin koji podržava objavljivanje ovakvog gledišta na zbivanja u Srbu i tzv. “antifašistički ustanak”. On mi je čak i ponudio pomoć za eventualne buduće projekte vezane za tu temu. Ponajprije sam zahvalan na moralnoj podršci i želji da se istina objavljuje cjelovito“, kaže nam g. Šulentić.

“Javio mi se i moj kolega koji se bavi prikupljanjem literature i pisane građe. Zahvalan je što je iz mojeg rada dobio uvide za vlastite napore. Međutim, netko mi je poslao i virus na računalo. Nije učinio nikakvu štetu, ali i to je komentar”, kaže g. Šulentić i dodaje kako je čuo da su se “i u Beogradu uskomešali“.

** Osobe s informacijama koje bi pridonijele daljnjem razjašnjenju događaja u Zrmanja Vrelu, mogu se javiti g. Šulentiću na adresu elektronske pošte vlado.sulentic@gmail.com