Predsjednica udruge U ime obitelji, Željka Markić, dala je intervju za Večernji list, novinaru Ivici Radošu. Intervju je objavljen u tiskanom izdanju i u Premium izdanju pod naslovom “Žene i mlade obitelji s djecom danas su najdiskriminiranija skupina u Hrvatskoj”. Zbog ograničenog prostora intervju nije objavljen u cijelosti, pa ga u cijelosti donosimo u nastavku.
Koliko i koje udruge i pokreti čine građansku inicijativu Hod za život?
U Hod za život uključile su se brojne udruge, pokreti, zajednice, a u organizacijskom odboru inicijative su SKAC, U ime obitelji, Molitvena zajednica Srce Isusovo poznata po organizaciji koncerata na Kamenitim vratima, pa Božja pobjeda. A sve nas je koordinirala i motivirala odlična Hajdi Begović, glavna koordinatorica.
Velika je razlika između onog viđenag na skupu Hod za život i novinskih izvještaja prema kojima je Jelačić-plac 21. svibnja izgledao kao bojište?
Da. U Hodu je pod geslom za život, obitelj i Hrvatsku sudjelovalo više od 15,000 ljudi. To je najveći takav događaj koji je organizirala jedna civilna inicijativa u Hrvatskoj. Atmosfera je bila fenomenalna – uglavnom mladi, obitelji s malom djecom, pjevalo se skandiralo, prenosilo jasnu poruku da volimo Hrvatsku, da želimo ovdje podizati naše obitelji i djecu i da očekujemo konkretne društvene i ekonomske mjere koje će to poduprijeti. Većina medija je krivotvorila tu – na fotografijama i snimkama – jasno vidljivu stvarnost. Prvo su umanjivali broj sudionika, onda su preimenovali Hod za život u Prosvjed za zabranu pobačaja da bi na kraju, najveći dio vremena pričali o djevojci koja je, prema vlastitom priznanju, zaustavila povorku od 15,000 ljudi zato što „nije mogla izdržati da prolaze pokraj nje, kao da je nema i pjevaju“… Loša je vijest da su upravo mediji, koji bi trebali biti čuvari demokracije u Hrvatskoj glavna kočnica demokratizacije. Dobra je vijest – da sve više ljudi to zna.
Je li vas iznenadio broj sudionika Hoda za život?
Ne, nije. U Hrvatskoj ima jako puno mladih, visokoobrazovanih ljudi kojima su život i obitelj jako važni. I dok većina medija stalno piše o onima koji žele otići iz Hrvatske, ovi ljudi bi mogli naći posao u inozemstvu kad se sjete – ali ne žele. To je bila i jedna od glavnih poruka Hoda za život – želimo ovdje, u Hrvatskoj živjeti i podizati našu djecu i očekujemo konkretne ekonomske mjere kojima će se omogućiti parovima koji žele imati djecu da ih imaju. Istraživanja pokazuju da u Hrvatskoj parovi imaju manje djece nego što žele. Uglavnom za to navode ekonomske razloge. Mi očekujemo da država kroz npr. povlaštene kamate za stambene kredite omogući mladim obiteljima kupovinu prve nekretnine, da se ženama omogući fleksibilnije radno vrijeme, da se osigura dovoljno mjesta u vrtićima, da žene primaju punu plaću svih 12 odnosno 16 mjeseci porodiljnog… Sudionici Hoda za život su ljudi uronjeni u hrvatsku stvarnost – koji poznaju brojne probleme u Hrvatskoj, ali ne odustaju od zemlje za čiju slobodu su njihovi očevi i drugi branitelji – platili tako visoku cijenu.
Agresivnost vaših malobrojnih protivnika koji su u ime tolerancije postali netolerantni također je bila vidljiva?
Da, bilo je ružno vidjeti žene sa podignutim srednjim prstom prema povorci punoj djeca. Bilo je ružno vidjeti natpis koji zagovara eugeniku, kao da smo u nacističkoj Njemačkoj: „ Od nataliteta je važnija kvaliteta“, slušati psovke i uvrede upućene ljudima koji miroljubivim hodom iskazuju svoje stavove. I bilo je žalosno u takvom okruženju vidjeti SDP-ove saborske zastupnike koji svojim prisustvom podržavaju, pa i kreiraju medijsko huškanje javnosti na svoje neistomišljenike.
Ipak, medicinski gledano, postoje slučajevi kad je prekid trudnoće nužan?
Pobačaj je, medicinski gledano, vrlo složena tema, to svaki liječnik nauči na drugoj godini medicine, na predmetu koji se zove embriologija. Treba joj posvetiti više prostora od ovoga koji sada imamo. Ali, da Vam ne ostanem dužna odgovor – u svim državama EU, bez obzirna na to u kojoj mjeri zakon štiti život djeteta od začeća – pobačaj je zakonit u slučaju kad je ugrožen život majke.
Ponekad se vode žestoke rasprave oko toga kada počinje život?
Moderna znanost je potpuno jasna: život svakog od nas započinje spajanjem jajne stanice majke i spermija oca. Kod začeća je određen spol, visina, boja očiju i kose, muzikalnost, smisao za sport i sve druge značajke čovjeka sadržane u 23 kromosoma koja kod začeća dobiva od svog oca i 23 kromosoma koja dobiva od svoje majke. Svakome od nas srce je počelo kucati u 3. tjednu nakon začeća – kad naše majke još uopće nisu znale da su trudne. Važno je u demokratskom društvu osigurati da ove činjenice budu javno dostupne. Nedopustivo je da žena ode na pobačaj misleći da se radi o “čišćenju” “hrpe stanica”.
Predsjednik Tuđman se, podsjetimo, nije protivio pravu na pobačaj?
Osobno, ne znam puno o stavovima Predsjednika Tuđmana glede pobačaja, čak mislim da on o tome nikada nije javno govorio. Međutim, ako je vjerovati informacijama iznesenim u vašoj knjizi, koju doživljavam kao vrlo zanimljivu i orginalnu, Tuđman Izbliza, predsjednik Tuđman bio je za moderniji zakon o pobačaju, koji bi povećao zaštitu kako žena, tako i nerođene djece. Zakon o pobačaju koji je danas na snazi je iz 1978., donio ga je totalitarni komunistički režim u Jugoslaviji, državi koja ne postoji već 26 godina. U 40 godina koliko je zakon koji spominjete star, medicina je jako napredovala – pa danas je prva fotografija svakog djeteta upravo njegova ultrazvučna snimka.
Kako u sadašnjoj ekonomskoj i situaciji i „diktaturi“ liberalnih televizija promovirati ideje za koje se vi zalažete?
Žene i mlade obitelji s djecom su danas najdiskriminiranije skupine u Hrvatskoj. Na tržištu rada diskriminirane su najviše žene koje imaju ili žele imati djecu. I to je nedopustivo. Više od 70% pritužbi vezanih za diskriminaciju žena podnose trudnice ili majke. Istraživanja pokazuju da više od 20% žena kad kažu svom poslodavcu da su trudne, dobivaju otkaz, a više od 30% se vraćaju nakon porodiljnog dopusta na slabije plaćeno radno mjesto za koje su prekvalificirane. Mi tražimo da s to promijeni – da se društveno prizna da djeca nisu samo najveća ljubav i sreća svojih roditelja već da predstavljaju dobro za cijelo društvo, pa ako hoćete i lako izračunjivo ekonomsko dobro za Hrvatsku. Zato su društvo i država dužni pomoći ženama i mladim obiteljima – učinkovitim inspekcijama i kažnjavanjem poslodavaca koji diskriminiraju žene koje imaju djecu, osiguravanjem fleksibilnijeg radnog vremena, neke države ženama koje imaju djecu do 18 godina subvencioniraju 2 radna sata u danu, tako da dobivaju punu plaću, a rade 6 sati dnevno. Ali preduvjet svih tih mjera je da mi, kao društvo razumijemo, da su djeca zbog kojih veliki dio onih mladih mama i tata koje smo u subotu vidjeli na Hodu za život – jure na posao, rade noću, najaveći dio svojih prihoda troše na pelene, odjeću, vrtiće, aktivnosti, djeca zbog kojih se odriču mnogo čega – da su ta, njihova djeca objektivno dobro za sve nas. Danas sav teret i žrtvu za njihovo podizanje podnose samo njihovi roditelji i obitelj, a sutra će njihova djeca za vas i mene zarađivati našu mirovinu.. Ako društvo i političari ne razumiju koliko važan doprinos hrvatskom društvu i gospodarstvu daju obitelji koje imaju djecu – kako onda mogu obiteljsku i populacijsu politiku staviti na sam vrh ljestvice svojih prioriteta i već ih danas početi podupirati konkretnim ekonomskim mjerama?
Kakvu biste vi ideje za i pronatalitetnu politiku predložili Vladi RH?
Hrvatska nema niti obiteljsku niti populacijsku politiku. Niti ju je ikad imala. Bilo je dobrih mjera, ali nema kontinuiteta. Slovenija ulaže 415 Eura po stanovniku u mjere obiteljske politike, a Hrvatska 230 Eura. Stambena politika za mlade obitelji ne postoji – država ne subvencionira npr. kamate za kredite za prvu nekretninu. Potrebno je prvo jasno postaviti da je obitelj temelj društvenog i gospodarskog razvoja Hrvatske, onda odrediti mjere kojima se ta obitelj koja ima djecu društveno i ekonomski jača i onda, prema specifičnim potrebama odrediti specifične mjere. Na primjer, u Hrvatskoj ima oko 20% žena koje su orjentirane isključivo na brigu o svojoj obitelji, one ne žele raditi izvan kuće, bez ozbira na svoju naobrazbu. Ako žene u toj skupini imaju 3 ili 4 djece mlađe od 18 godina treba im ponuditi status majke odgajateljice i privremeno odteretiti jaslice – brigu o djeci mlađoj od 3 godine. Druga skupina su žene koje imaju djecu, žele imati više od jednog ili dvoje djece, ali imaju i poslovnu karijeru, žele raditi. Njima treba osigurati mjere kojima će bolje uskladiti obitelj i posao – omogućiti rad od kuće, fleksibilno radno vrijeme, pokriti troškove vrtića ili osigurati da npr. djedovi i bake koji su u mirovini, uz zadržavanje mirovine, dobivaju od države i nadokandu za čuvanje unuka. U Hrvatskoj postoji vrlo velika međugeneracijska solidarnost, djedovi i bake čuvaju oko 35% djece jasličke dobi… U Hrvatskoj postoji samo 20% škola sa produženinm boravkom, potrebno je osigurati da se o osnovnoškolcima brine dok roditelji rade. Ove godine školska godina završava 10.6. – to znači da će školska djeca imati 3 mjeseca praznika… kako će se otac i majka, koji zajedno imaju maksimalno 2 mjeseca godišnjeg odmora – organizirati? Evo, ima puno prostora za poboljšanja, mnogo mjera koje su druge države u EU već uvele i daju rezultate – potrebno je početi raditi. Mnoge su države u našem okruženju kvalitetnom obiteljskom politikom postigle u kratkom roku vidljive promjene.
Sabina Glasovac, zastupnica SDP-a, rekla je za vas da, zajedno s premijerovom suprugom, djelujete licemjerno jer, kako je rekla, „s jedne strane zazivaju pravo na život i zagovaraju pravo na pobačaj“?
Ne razumijem što je željela reći. Kad sam pročitala tu rečenicu, mislala sam da su je mediji krivo prenijeli.
SDP-ovka Glasovac vam prigovara da „osiguravate egzistenciju u farmaceutskoj industriji koja proizvodi kontracepcijske pilule i tablete za dan poslije koje dio stručne javnosti naziva abortivnim“.
Moja se firma nikad nije bavila prodajom lijekova niti hormonskih, kontraceptivnih sredstava – što je lako provjerljiva činjenica koju sam više puta iznosila demantirajući kampanje blaćenja koje uvijek nastupaju u izostanku argumenata. Churchill je rekao: Prije nego istina uspije navuči hlače, laž je već obišla pola svijeta…
Vaše protivnice, pripadnice raznih udruga koje se mogu svesti pod egidu „pravo na izbor“, najviše je, kako se čini, „zaboljelo“ što se u Hodu za život pojavila supruga premijera Oreškovića?
Prvo, ne bih ih nazvala pobornicama prava na izbor. Jer pravo na istinski, slobodan izbor pretpostavlja dostupnost točnih informacija, a gospođe sprječavaju argumentiranu raspravu, čak i o pravima i diskriminaciji žena koje su majke ili to žele biti. Uz to, većina udruga koje spominjete proteklih su godina primale milijune i milijune kuna za pružanje pomoći ženama, a koliko se vidi, uglavnom su pomagale sebi. Što se tiče gospođe Orešković, kao što znate, supružnici najviših državnih dužnosnika u Hrvatskoj nisu ujedno i institucije, kao što to jesu u npr. SAD-u gdje Prva dama ima svoj ured, tj. ona je i funkcija. Dakle, gospođa Orešković je privatna osoba i kao takva se sa svojim kćerima pridružila Hodu za život. Bilo mi ju je jako drago vidjeti. Mi smo joj na tome, kao i ostalih 15000 ljudi koji su se odazvali našem pozivu na Hod, zahvalni. Ono što ovdje zabrinjava je govor mržnje koji je bio usmjeren spram gospođe Orešković – komentari kao npr. da se vrati u Kanadu i tamo Hoda za život, ali i dvostruki kriteriji medija. Kad je prije 3 godine gospođa Musić-Milanović sudjelovala u povorci homoseksualaca i njihovih podupiratelja u Zagrebu – koja je bila najvećim dijelom dio kampanje protiv referenduma o braku – mediji su izvješćivali kako je bila jako lijepo odjevena i kako je dobro izgledala i predstavljali to kao super potez. Niti jedan jedini medij nije problematizirao njezino uključivanje u kapanju protiv jedne građanske inicijative, dok ti isti mediji danas kritiziraju sudjelovanje gospođe Orešković u afirmativnom hodu za život, obitelj i Hrvatsku. Da parafraziram Orwella – sve su supruge premijera jednake, a neke su jednakije.
U Kanadi joj, kažu, odlazak na takvo okupljanje, ne bi palo na pamet?
Kad u Kanadi danas ne bi bilo moguće hodati za život, obitelj i Kanadu – onda bi to ukazivalo na demokratski deficit sličan ovome koji imamo u Hrvatskoj.
Hod za život je od strane PR „stručnjaka“ Krešimira Macana i njegovih prijatelja nazvan „spin“ i „odvlačenje pažnje s ključnih političkih pitanja“?
Gospodin Macan, zastupa teoriju urote – da je Hod za život organiziran kako bi se odvratilo pozornost javnosti od “afere g. Karamarka”. Kako ne preza urotama tumačiti miroljubivo, veselo i pozitivno okupljanje 15,000 ljudi i hod za život, obitelj i Hrvatsku – zašto u svoje konspirativne teorije ne uključi i mogućnost da nam je cilj u stvari bilo odvraćanje pozornosti javnosti od međunarodne korupcijske afere SDP-ovog ministra Jakovine sa EU poljoprivrednim poticajima i domaće afere u kojoj je za stotine milijuna kuna oštetio dvije hrvatske šećerane, pogodujući trećoj? Ili smo možda htjeli odvratiti pozornost od činjenice da je obitelj HNS-ovog ministra Vrdoljaka najednom postala jako poslovno uspješna poslujući sa HEP-om? Koliko čujem, on je na mnoge načine povezan sa SDP-om, pa na taj način tumačim njegove stalne napade na mene, Hod za život, U ime obitelji..Svašta sam se od njega naslušala u posljednje tri godine, ali moram reći, nisam očekivala da će ikada pribjeći teorijama urote…Mora da je očajan.
Macan tvrdi da od Vas prijeti opasnost „poljizacije“ Hrvatske? Kako to komentirate?
Koja ksenofobna izjava! Pa što g. Macan ima protiv Poljaka? Pa, Poljska je zamlja koja je od 1989. imala konstantni porast BDP-a, zemlja koja je za sve vrijeme krize imala gospodarski rast od minimalno 2 posto i koja je jedan od ekonomskih motora Europske Unije. Osim toga, Poljska je dokazani prijatelj Hrvatske, zemlja koja nam je bila potpora u doba rata, pristupnih pregovora s EU, ali i dan danas kada mnogi njezini turisti dolaze u našu zemlju i time jačaju naše gospodarstvo. U svakom slučaju, mislim da je biti sličan Poljskoj kompliment i ako je gospodin Macan u pravo, drago mi je da se približavamo tom elitnom društvu.
Zašto vas ne vole vlasnici PR agencija koje velikim političkim strankama i naivnim klijentima već 20-ak godina „prodaju maglu“ i raznim istraživanjima pokušavaju stvoriti paralelnu stvarnost?
Nemam pojma, prvi glas.
Hoćete li ove godine odmarati na Šipanu gdje ste, prema pisanju medija, od Crkve povoljno kupili zemljište i staru mlinicu i sve to preuredili u luksuzni kompleks ili imanje ima drugu svrhu, poput održavanja duhovnih seminara itd.?
Da, i ove godine ćemo za ljetnih mjeseci boraviti na Šipanu, prekrasnom otoku ispred Dubrovnika. Ljetne mjesece koristimo da provodimo više vremena sa naša četiri sina, obitelji i prijateljima. Ja imam 3 brata i 2 sestre, a moj suprug 2 brata i sestru. Zajedno imamo za sada 30 nećaka i nećakinja, tako da je naša kuća na Šipanu uvijek puna ljudi koje jako volimo. Mi smo prije 6 godina kupili stari, ruševni mlin sa velikim maslinikom, na parceli bez vode, struje i pristupnog puta. Platili smo ga oko sto i pedeset tisuća eura po tržišnoj cijeni po kojoj je to imanje bilo na prodaju godinu dana prije nego smo ga mi “otkrili”. Župa je većinu novca koji su dobili prodajom propalog mlina uložila u obnovu predivne crkve Gospe od Milosti iz 16. stoljeća. Ne, ne organiziram duhovne seminare, ali nam i ove godine dolazi ekipa od 30-tak dječaka koji kod nas provode tjedan dana u igri, učenju i druženju. Spavaju u šatorima, a nas par smo zaduženi za kuhanje. Glavni kuhar je naš prijetelj Emil, direktor za ljudske resurse u jednoj međunarodnoj kompaniji, povratnik iz Australije. Nakon što tjedan dana kuhate za više od 40 ljudi, kuhanje za obitelj i prijatelje vam postane prava sitnica….
Mnogi komentiraju da ste se obogatili uzvozom farmaceutskih proizvoda. Ako je tako, je li vrijeme da uložite u proizvodnju nečega? Mladi odlaze jer nemaju što raditi? Hrvatska se voli i kroz stvaranje novih vrijednosti, zar ne?
Da, važno je stvarati nove vrijednosti i omogućiti ljudima da koriste svoje stvaralačke i poduzetničke potencijale. Ušla sam u poduzetničke vode bez ikakve formalne naobrazbe o poduzetništvu prije 12 godina, krećući od nule, moj je suprug digao kredit kako bih kupila opremu za simultano prevođenje. Zaposlila sam prvo samu sebe, a onda i otvorila nova radna mjesta. Naša je firma do sada uplatila više od 20 milijuna kuna u državni proračun Hrvatske, a 90 posto poslova dobivamo od stranih tvrtki. Dakle, mi izvozimo visokospecijalizirane, intelektualne usluge u inozemstvo… takve usluge nose gospodarstva visoko razvijenih zemalja. Ali apsolutno se slažem da je veliki problem ove zemlje slaba i od strane korupcije uništavana proizvodnja koju se nadam da će ova vlada krenuti odlučno razvijati i podupirati. Na vaše pitanje o tome kako se Hrvatska voli – na razne načine – prije svega podrškom ljudima da se samoostvare i da budu zadovoljni sa svojim životom u svojoj zemlji. Hod za život, obitelj i Hrvatsku isto je važan dio toga.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
