U današnje vrijeme borbe za prevlast u 21. stoljeću, ne samo između SAD i Rusije, situacija u svijetu vrlo je nestabilna. U takvim okolnostima funkcionalna i stabilna država od najveće je važnosti, osobito kada je riječ o Hrvatskoj. Iako se ulaskom u EU i NATO nominalno postiglo ciljeve koji su bili strateški, danas Hrvatska po ničemu nije samoodrživa zemlja.
Činjenica da ministarstvo financija dnevno plaća 32 milijuna kuna kamata za kredite, da u proizvodnji hrane posve ovisimo o uvozu, da doživljavamo demografsku katastrofu kao niti jedna zemlja članica EU, dovoljno govore u kakvoj se situaciji nalazi Hrvatska. U posve ovisničkom odnosu spram stranih vjerovnika, stranih proizvođača hrane, s rasprodanim ključnim financijskim, telekomunikacijskim i industrijskim potencijalima. A takva politički i gospodarski destabilizirana zemlja u interesu je svima osim njenim stanovnicima. Stoga su međunarodni centri moći, što je pojava koja se nije dogodila odjednom, nego traje duže vrijeme ostvarili izuzetno velik, nedopustiv, utjecaj na politička i gospodarska zbivanja u Hrvatskoj.
HDZ i Most iluzija o nebitnosti svjetonazorskih pitanja
Kada su u poslijednji čas odlučili ići s HDZ-om u Mostu su isticali važnost reformi, a osobito kako ih svjetonazorska pitanja ne zanimaju. No, takvo što u silno polariziranom hrvatskom društvu naprosto nije moguće. Naime SDP i lijevica su se potrudili i prije gubitka vlasti financijski ojačati takozvane „nevladine udruge“, te ih pripremiti za rat protiv nove vlasti. Tih 20 000 zaposlenika većine „nevladinih udruga“, koje koštaju milijarde proračunskog novca pokrenule su proces diskreditacije Hrvatske u inozemstvu. Ispunjavajući medijski prostor u Hrvatskoj i inozemstvu, svakodnevnim prozivkama za „fašizaciju društva“, „povijesni revizionizam“, te „desnu kulturnu revoluciju“, NVO su stvorile atmosferu svjetonazorskih podjela kakva dosada još nije viđena.
Razlog za takvo djelovanje bio je gubitak vlasti lijeve koalicije predvođene SDP-om.
Naviknuti na potpunu kulturnu hegemoniju u Hrvatskoj, a znajući koliko je ta pojava koju je opisao talijanski marksist i filozof Antonio Gramsci, važna osobito se na udaru našao ministar kulture Zlatko Hasanbegović i to nije bilo nimalo slučajno. Naime, kulturnom hegemonijom uspjeva se uvjeriti većinu da su interesi privilegirane manjine oni cijeloga društva.Danas se u tu svrhu koriste najvažniji mediji,takozvani „neovisni analitičari i intelektualci“ i naravno većina nevladinih udruga. Time se za provedbu njihovih ciljeva u društvu postiže efekt poznat kao „iznuđeni pristanak“ kada pojedinac zbog svoje okoline mora iskazati ponašanje ili izraziti mišljenje koje je u sukobu s njegovim izvornim, privatnim uvjerenjem. Tako je u Hrvatskoj manjina godinama nametala svoje svjetonazorske stavove većini.
Iznuđeni pristanak dogodio se i na političkoj ravni, kada je HDZ u odnosu s Mostom pristao na sve uvjete koji su mu postavljeni. Najvažnija ministarstva preuzeo je Most i sam vrlo heterogena politička grupacija čije je osipanje započelo odmah po preuzimanju vlasti. Odluka o imenovanu dva potpredsjednika Petrova i Karamarka bila je s operativne točke gledišta vrlo problematična, a ostavljanje 12 SDP ovih pomoćnika i zamjenika ministara katastrofalna pogreška.
Već se na primjeru smjene čelnika SOA vidjelo koliko su kriteriji o stručnosti varljivi, a kriza s čelnim čovjekom službe sigurnosti trajala je mjesecima i niti do danas nije u potpunosti razriješena. Potom višekratna nemogućnost prikupljanja kvoruma za ukidanje Ureda Stipe Mesića, pokazala je da su se pojavili problemi u samoj koordinaciji ionako tanke većine u Saboru.
Tako su pod unutarnjim i međunarodnim pritiskom odnosi HDZ-a i Mosta postajali sve lošiji, a vlast je praktično ostala u rukama SDP-a, slično kao u vrijeme Ive Sanadera.
Pod snažnim pritiskom medija, koji su za bivše vlasti blagonaklono gledali na sve što je činila vlada Zorana Milanovića i njegovi ministri, uključujući i sto milijardi kuna za koje su zadužili zemlju, nikada u biti uspostavljena vlast HDZ-a i Mosta počela se urušavati. Stoga i možemo čitati naslove, u glavnim medijima, poput „Neron Karamarko sramoti HDZ i dovodi na vlast „komunjare“.
Ukoliko žele spriječiti dolazak SDP-a na vlast Karamarko i Petrov bi hitno trebali poduzeti mjere da se ova inducirana kriza zaustavi. Pri tome bi im njihove funkcije trebale biti poslijednje o čemu bi trebali razmišljati.
Još četiri godine vlasti SDP-a od Hrvatske će napraviti samo zemljopisni pojam
Naravno, u sadašnjem trenutku, biračko tijelo je zaboravilo, što se događalo za vrijeme četiri godine vlasti SDP-a. Ogroman broj afera, nepotizma, smjena ministara, katastrofalno štetnog zakona o predstečajnoj nagodbi, obespravljivanja radnika putem izmjena Zakona o radu, pogodavanja tzv. „nevladinim udrugama“, vraćanju kadrova iz totalitarnog sustava, čistki na HRT-u, nasilno postavljenih ćirilićnih ploča u Vukovaru.
Vlada Zorana Milanovića općenito je bila nanesposobnija koju je Hrvatska do sada imala i njezin povratak značio bi nacionalnu katastrofu.
Znakovita je i šutnja Zorana Milanovića koji nakon što se obračunao s političkim neistomišljenicima u vlastitoj stranci, sada čeka rasplet sitaucije svjestan da u ovom trenutku vrijeme radi za njega.
Još jedan mandat SDP-a značiti će u biti kraj Hrvatske kao nacionalne države. Nadam se da su toga u HDZ-u i Mostu svjesni te da će to spriječiti, prije no što bude kasno.
