Zlatko Miliša: Huliganizam nekad i danas – nedopustiva kolektivna odgovornost

djelatnike
Foto: Zlatko Miliša

Kod huliganskih ispada treba operacionalizirati načelo individualizacije krivnje, a ne da se kolektivnima kaznama stigmatiziraju svi navijači.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svakodnevno nas mediji izvještavaju o posljedicama masovnog zatvaranja huliganske skupine Bad Blue Boysa u grčkim zatvorima. Svima je poznato njihovo sudjelovanje u krvavom pohodu u kojem je preminuo 29-godišnji navijač kluba AEK-a i teško ozlijeđeno devet osoba. Ako je vjerovati medijima u Grčoj isti bi mogli bi biti optuženi za “zločinačko udruživanje”, za što su predviđene drastične kazne.

Pretpostavljam da zbog lažne solidarnosti Boysi i ovog puta neće (pro)govoriti o pravim krivcima – imenom i prezimenom, iako bi trebali znati da bi njihovo otkrivanje pomoglo u rasvjetljavanju istine, a najveći dio odmah bio pušten ili oslobođen od teške kvalifikacije optužnice kriminalnog udruživanja.

Milanović je započeo s politiziranjem huliganskog divljanja

Predsjednik Zoran Milanović u svojoj je izjavi priznao da je “sebičan i subjektivan”(kao da je običan građanin) kada se radi o zarobljenim hrvatskim navijačima. Međutim, višestruko je štetna njegova tvrdnja da se zarobljenih 105 navijača u Grčkoj tretiraju kao “ratni zarobljenici”, prejudicirajući ishode da će tamo biti prebijani i silovani. On govori o “navijačima” koji su otišli u Grčku, znajući da imaju zabranu ulaska na stadion!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nije primjereno nazivati huligane navijačima, jer će onda njima naklonjeni te nasilnike tretirati herojima. Milanović bahato docira kako je najveći dio Boysovaca trebao biti pušten već u prvom tjednu od sudjelovanja u krvavom pohodu! Naravno da je na to dobio najoštrije reakcije od grčke vlasti, pravosuđa i medija.

>Milanović o pritvaranju navijača u Grčkoj: Ti ljudi su zarobljeni kao da je rat, to nema veze s pravom

Bilo je logično da on i predsjednik vlade upitaju mjerodavne u Grčkoj zašto nitko nije (tada) uhićen od sudionika u sukobu “s druge strane” – simpatizera AEK-a?! S Milanovićem se slažem u jednome, da ne bi svi trebali snositi kolektivnu kaznu za ubojstvo i ranjavanje drugih. S druge strane i UEFA je sve navijače Dinama kaznila jer je svima onemogućila gledati utakmice na stadionima po Europi.

I ministar vanjskih poslova je krajnje pristran

Političari trebaju sve učiniti da se našim građanima pomogne, osobito u zaštiti njihovih prava na pravedno suđenje, ali sjetimo se kada je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman navijački stao uz skupinu naših građana koje se teretilo u Africi za trgovinu djecom.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Radman je, između ostaloga, zadirao u pravna pitanja stranih država. Od uhićenja onih koji se smatraju Boysovcima gotovo pa se krije od medija, u usporedbi sa pristranim izjavama koje je davao kada je osmero hrvatskih državljana suđeno u Zambiji. Radman je tada gotovo svakodnevno davao izjave za različite medije i davao svekoliku podršku tim našim građanima.

Roditelji Boysovaca imaju pravo kada negoduju da isto Ministarstvo tretira njihovu djecu kao građane drugog reda, u odnosu na ova četiri para. Ni Ministru ni Vladi RH nije stalo da se do kraja ispita taj slučaj jer su kraci hobotnice dolazili sve do naših sudova.

>Roditelji Dinamovih navijača okupljaju se ispred MVEP-a u 11.30: Pismom zatražili pomoć premijera Plenkovića

Dalje otkrivanje (su)odgovornosti posvajanja djece otvorio bi slučaj “duboke države”. Premda je parove u slučaju Zambija sud oslobodio zbog manjka dokaza, vladajući nisu dopustili da se klupko odgovornosti dalje odmotava.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Nikada nije krivnja samo na jednoj strani

Mediji u Grčkoj stvaraju ozračje harange, dajući huliganskom ispadu i ubojstvu politički motive, što je netočno, licemjerno i opasno. To je bila unaprijed dogovorena tučnjava, a neki mediji u Grčoj su vidjeli samo jednu stranu – “nacističku invaziju”!

Nebitno je jesu li u sukobu sudjelovali pripadnici desno-radikalne skupine Bad Blue Boysa, kako bi se s istomišljenicima koji podržavaju grčki klub Panathinaikos krvavo obračunali s AEK-ovim simpatizerima, koji su na glasu kao ljevičari. Praviti takve razlike je nebitno jer obje strane prihvaćaju nasilje kao zajednički “jezik ili svjetonazor”!

Godinama upozoravam na porast premlaćivanja ili (pokušaja) ubojstva iz “zabave”. Takav zločin, bez kazne, pogodio je i mog starijeg sina 17. svibnja 2008. godine. “Božjom providnošću vaš je sin ostao živ”, rekao mi je kirurg, nakon što je, bez ikakva povoda, proboden nožem u Zagrebu.

Dan nakon brutalnog pokušaja ubojstva, napadač je na svom facebooku napisao “Idem na more da se malo odmorim”. Krvnik je zbog nedostatka dokaza oslobođen krivnje. Kamera u Vukovarskoj ulici koja je zabilježila taj napad nije nikada došla do policije, jer je tek poslije tri mjeseca zatražena snimku, koja je tada bila izbrisana. Mladić, koji je teško ranio mog sina nije Hrvat po nacionalnosti. Dakle, i iz osobnog iskustva nikada nisam nasilje gledao iz prizme političke ili nacionalne pripadnosti!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Kolektivna krivnja za navijače Dinama iz 2010. godine

Vlada RH je 2010. godine odlučila drastično kažnjavati navijače kako bi pokazali svoju lojalnost “velikim igračima” iz Bruxellesa i sluganski se saginjali onima koji su tada odlučivali hoće li i kada Hrvatska pristupiti EU.

U tom svjetlu je tadašnja premijerka Jadranka Kosor 4. svibnja 2010. izjavila: “Stvari će se promijeniti radikalno i drastično. Potezi koje će Vlada povući bit će učinkoviti i drastični. Kazne se moraju brzo izricati i pravda mora biti kirurški precizna. Onima koji divljaju moramo poslati poruku da će ih zateći drastične kazne.”

Dražen Lalić je tada ovako komentirao njenu izjavu: “Kod nas nema preventivnih akcija, djeluje se represivno, a nove mjere na ovom tragu mogle bi radikalizirati situaciju.”

Gotovo godinu dana nakon toga, 10 listopada 2011. sam novinarki Slobodne Dalmacije izjavio: “Navijači ne shvaćaju da Hrvatska ulazi u EU i da će oni biti kolateralne žrtve sluganske politike. Možda ćemo riješiti divljanje na stadionima, ali ćemo dobiti drugi problem. To vam je kao da zaustavite dijete da napravi nasilje u školi, a ono ga napravi na ulici, kad iziđe iz škole.”

>Navijačko nasilje u Europi

U siječnju 2012. tadašnji ministar obrazovanja i sporta Željko Jovanović je zagrmio pred novinara: “Isušit ćemo močvaru u HNS.” Močvara je do danas ostala ista, samo što se broj “komaraca” umnožio. Njemačka poslovica kaže: “Male lopove vješamo, a pred velikim skidamo šešir.”

Sjetimo se 2014. godine kada se u se svi navijači u Hrvatskoj našli na istoj strani protiv članova nogometnog saveza Hrvatske. Tada su imali transparent “Naše ujedinjenje za vaše uništenje”. Uočavano li isti narativ od Kosor, Jovanovića i ogorčenih navijača: prijeteće tonove koji u drugoj stani vide jedinog krivca! Nedopustivo je da političari prijete represivnim mjerama samo u pojedinim situacijama, u ovom slučaju navijačkim skupinama.

Dougie Brimson u knjizi Nogometni huliganizam u Europi piše da “navijači ne prisvajaju kulturu huliganizma, ali jedan dio ona prisvaja njih.” Huligani zrcale probleme društva, a nasilje je sveprisutno, od obitelji, do sporta i politike.

Na temelju optužnice Općinskog državnog odvjetnika u Zagrebu, 11. veljače 2011. osam navijača Dinama je suđeno zbog “mržnje” prema navijačkoj skupini nogometnog kluba PAOK iz Grčke. Za kamenovanje i bacanje jedne “bengalke”, koja je izazvala paljenje autobusa, bez žrtava, svi su na Općinskom kaznenom sudu nepravomoćno proglašeni krivima i dobili su gotovo osamnaest godina zatvora!

Zbog solidarnosti napadača, nije poznato tko je bacio “bengalku”, pa su svi dobili jednaku kaznu. Da ta presuda može imati političke konotacije, pisao sam u kolumni na portalu Dnevno. hr 21. rujna 2011. u tekstu “Mladi i navijači ‘dežurni krivci’ za sve i sva”.

Brojni su primjeri kada mladi ne žele “cinkariti” pojedinca koji je odgovoran za zlodjelo. Ovdje ću opisati slučaj jednog od tih navijača okrivljenika, za kojega sam (u postupku obrane) napisao ekspertizu. M. L. bio je član te skupine navijača Dinama. I njega se (kao i druge) teretilo zbog “mržnje” prema navijačkoj skupini nogometnog kluba PAOK. Kazna je okrivljeniku po toj osnovi utemeljena na procjenama policijskih službenika. Osoba koja mrzi ide “do kraja”, a ne zadovoljava se bacanjem jednog kamena (kakve li simbolike!) na autobus druge navijačke skupine.

Zar govor mržnje mladi ne slušaju u Saboru, od trenera na press-konferencijama i skupštinama nogometnog Saveza, za što se nikada nikoga nije kvalificiralo ni sankcionirao!? M. L. je zbog toga incidenta bio u pritvoru tri i pol mjeseca. Već to je doživio kao snažnu opomenu.

U ekspertizi sam istaknuo da bi nova kazna dodatno stigmatizirala toga (do tada) uspješnog studenta. Objasnio sam da bi (drastična) kazna imala višestruke negativne posljedice, koje bi obilježile njegov (životni) put.

M. L. mi je u priznao da je od njegovog kamena popucalo jedno staklo na autobusu. U iskazu pred istražnim sudcem izjavio je: “Kamen sam bacio zbog toga što sam se povodio za ostalim osobama koje su tu bile i žao mi je što sam to uradio”. Iskazom o krivnji pokazao je kajanje.

Njegovo je ponašanje odraz mladenačkog delikta, a optužnica ga je tretirala kao teškog delikventa, iako mu je to bilo prvo kazneno djelo. Centar za socijalnu skrb dao je izvješće po predmetu M. L., iz kojega je razvidno da je otac okrivljenika bio četiri godine na ratištu te je mladić bio (u to važno vrijeme odrastanja) na majčinoj brizi.

Okrivljenik je od 16. godine član navijačke skupine Bad Blue Boys s kojima se identificirao. Do toga nemilog događaja vjerovao je kako “raditi u interesu navijačke skupine znači graditi svoj status”.

Pored toga, ovako mi je opisao svoju povodljivost, koja ga je stajala diskreditacije i majčinih zdravstvenih tegoba. “Krivo je bilo moje dokazivanje i više nikada neću sudjelovati u neredima jer to nisam ja. Navijači su mi bili, sve do ovog događaja, kao obitelj i prijatelji”.

Rekao mi je i ovo: “Roditelji su me naučili da nikoga ne mrzim, pa nikada nisam iskazivao mržnju. Ako budem dobio novu kaznu, ništa od mog studija. Financijski ću slomiti roditelje, a možda me i djevojka ostavi.” Shvaća kako se solidarnost među navijačima brzo istopila, a on bio kolateralna žrtva.

>Plenković u Ateni zatražio brz postupak za navijače, Mitsotakis zatražio kanader, ministri posjetili uhićene

Na kraju me upitao: “Zar zbog jednog bačenog kamena na autobus i svoje povodljivosti moram uništiti svoju obitelj, izgubiti pravo nastavka studiranja i djevojku?!” Svoju sam ekspertizu zaključio riječima: “Vjerujem da će se optužnica odbaciti, a M. L. pružiti šansa da završi studij i ne bude do kraja života stigmatiziran” (15. rujna 2011.). Druga pravomoćna presuda odbacila je optužbu “iz mržnje”, ali je M. L. s ostalima dobio gotovo istu presudu – dvije godine zatvora!

Pravo je pitanje: Kada će se operacionalizirati pitanje individualizacije krivnje? Nedopustivo je da recidivisti odleže isto kao i moj “klijent” o kome sam gore pisao. Napominjem da je u obrazloženju presude sutkinja kazala da bi i preostalih tridesetak napadača, koji nisu uhvaćeni, dobili istu kaznu.

To je nedopustiva izjava kao činjenica da ne bi trebali dobiti gotovo istu kaznu 15-tak mlađih punoljetnika (do 21 godine starost) i, koji nemaju ranija kaznena djela, u odnosu na recidiviste.

Ništa se do danas nije promijenilo od presuda za huligansko nasilje, izrečenih upravo Boysima za napad na autobus grčkog PAOK-a u Zagrebu iz 2010. godine. Postoji je(i)dna razlika jer ondašnjim sudionicima napada na grčki autobus nisu pomogli navijači Dinama kod plaćanja odvjetnika, a kako čujemo u zadnjem slučaju su sakupljene iznimno visoke cifre.

Demagoške fraze o sprječavanju kriminala i nasilja

Drastičnim kaznama možda se riješi divljanje na stadionima, ali se zakonom spojenih posuda nasilje prelijeva na ulice. Ovdje vrijedi citirati američku poslovicu: “Ako ne platiš učitelja, plaćaš policajca”.

Margaret Thatcher je drastičnim mjerama nasilje sa stadiona prebacila na ulice. Tadašnja “željezna dama”, kao premijerka je (navodno) prvo zaprijetila ministru policije i sporta ako se ne riješe pitanje kako se huligana na nogometnim terenima da će najprije njih kazniti. Dakle, prvo je zaprijetila čišćenjem ispred vlastitog praga!

Nakon ponavljanja huliganskih ispada i urušavanja tribine na utakmici 1985., pri čemu je poginulo 39 navijača, UEFA je zabranila pet godina gledati utakmice na svim stadionima po Europi. Kako vidimo opet su svi navijači kažnjeni!

Treneri, predsjednici klubova, umjesto da smiruju tenzije (kod navijača), podgrijavaju nesnošljivost. “Atmosfera u društvu je takva da tek s nasiljem postaješ netko i nešto” (Mirjana Nazor).

Benjamin Perasović i Dražen Lalić, po ovom pitanju najkompetentniji sociolozi su jednoglasni u mišljenju da nasilje ekstremnih navijača nije najveći društveni problem, već su to korumpirani političari, korupcija i kriminal. Međutim, postajemo licemjerni ako se samo zgražamo nad političarima, postupcima policije itd., a ne vidimo sve posljedice počinitelja nasilja.

I ovaj momak za koga sam napisao ekspertizu, a koji je kasno progledao kao i onaj navijač iz Grčke koji se obratio ocu za pomoć trebali su dodirnuti dno da bi progledali. Njima je poslao sjajnu poruku kolega Marko Vučetić: “Muškarčine su kada mlate neprijatelje, a dječaci su kada trebaju preuzeti odgovornost za nasilje, tada nesigurnim pogledom traže tatu i mamu.”

Pola mjeseca se ne spušta medijska prašina oko huligana koji gube hrabrost u trenucima kada bi trebali preuzeti odgovornost. Pretpostavljam da bi mnogi kao ja poželjeli da takvu medijsku pozornost dobiju mladi iz najsiromašnijih obitelji koji šire pomažuće ponašanje (pa da se za njih skuplja za njih novac na tribinama)!

Zaključno: Dosta mi je dodvoravanja naših političara birokratima iz Bruxellesa i njihova dvostruka mjerila kada su ugrožena prava naših građana u zatvorima drugih država.

Licemjerno je i od drugih koji kažnjavaju sve navijače. Licemjerno je od huligana koji traže pomoć a ne žele preuzeti odgovornost i otkriti prave krivce! Mislim da je svima nama dosadilo politiziranje sporta, osobito nogometa i dodvoravanja biračkom tijelu te da se u istu svrhu koriste i huliganski ispadi.

O autoru

Dragi čitatelji, obavještavam vas da sam nedavno otvorio svoj podcast koji je vidljiv na You Tube kanalu pod nazivom Slavonski svjetionik, a biti će emitiran dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom u 19 sati te neće biti duži od sedam minuta! Pozivam vas da se (besplano) preplatite.

* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar. Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu.

Prof. Miliša autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV emisija. Miliša je i dobitnik godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.

** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.