U vremenu informatičke revolucije, ukoliko odbacujemo etička načela i emocionalnu pismenost, približavamo se sumraku odgoja za empatičnost, altruizam i pomažuće ponašanje. Informatička inteligencija ukoliko nije u kombinaciji s emotivnom, tada ljudi postaju roboti. Ova teza nikako ne znači da nam, osobito u obrazovnom sustavu, nisu potrebne suvremene tehnologije, piše za Narod.hr dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar.
Vrlo je intrigantna činjenica da iznimno mali broj autora dovode u svrsishodnu vezu emocionalnu pismenost, informatičku inteligenciju i odgoj za kritičko razmišljanje. U tekstu ću analizirati neke posljedice u odgojnom procesu što se događa kada se favoriziraju samo digitalne kompetencije ili informatička pismenost. Moje argumente koje ću iznijeti nikako ne treba interpretirati da nam nisu potrebne suvremene tehnologije u obrazovnom procesu. Dapače, u odnosu na ranije generacije današnja Z generacija pokazuje puno veću osjetljivost za pitanja zaštite okoliša, socijalne isključenosti, ksenofobije i sl., ali je to fenomen za drugu analizu. Činjenica je da suvremena škola sustavno zanemaruje odgojnu komponentu i razvoj emocionalne inteligencije.
Postindustrijska društva opisuju se sintagmama – informacijsko društvo i društvo znanja – pri čemu se ta dva pojma, gotovo uvijek, koriste kao istoznačnice. To je samo naizgled točno, jer, ako se informaciju definira kao podatak koji pridonosi znanju primatelja, onda bi veći skup informacija trebao rezultirati povećanim znanjem. No, to nije tako jer su nebrojni primjeri manipuliranja informacijama. Neki dan sam preko vibera dobio poruku: “Bolesna je ona zemlja u kojoj plaćaš parking ispred bolnice, dok je besplatan onaj ispred shopping centra”. Osobi koja mi je poslala poruku, stvorenu s namjerom da diskreditira jednog kandidata za gradonačelnika Zagreba sam odgovorio: “Bolesna je ona zemlja o kojoj ljudi ne mogu bez shopping centara”.
Nove tehnologije i hiperprodukcija informacija
Konrad Paul Liessmann u svome djelu Teorija neobrazovanosti: zablude društva znanja, objašnjava da u tome fragmentarnom znanju nema snage sinteze: “Fragment se lako usvaja, a još lakše zaboravlja. Hiperprodukcija informacija mijenja načine komunikacije koje cinici nazivaju erom pametnih telefona i glupih ljudi.” Mi imamo relativno dobru informatičku pismenost, ali nemamo ni približno poticajnih studija odgoja za kritičko mišljenje, a još manje za emocionalnu ili etičku pismenost.
Djeca su još u osnovnoj školi informatički pismenija ne samo od svojih roditelja nego i od nastavnika, pa čak i od nekih nastavnika informatike.
Današnja (Z) generacija djece i mladih izuzetno brzo i učinkovito svladavaju nove tehnologije, ali nemaju kritičko stajalište prema medijskim sadržajima, osobito prema internetu. Ona su, u prosjeku, informatički pismeniji od roditelja i nastavnika.
U našim se školama medijsku kulturu proučava u sklopu nastave hrvatskoga jezika. U čitankama medijska kultura ponajviše obuhvaća filmsku i kazališnu umjetnost. Učenike se osposobljava za razlikovanje i vrednovanje tih umjetničkih ostvarenja, ali ne i za stjecanje medijskih kompetencija niti za kritički odnos prema raznim medijskim sadržajima. Mladi trebaju biti osposobljeni odbacivati “nevažne i netočne informacije…, čime će biti sposobni iznijeti, primijeniti i integrirati znanja iz različitih disciplina, razvijajući kritičko mišljenje” (Anđelka Peko u knjizi Kulturom nastave (p)o učeniku).
Informatička pismenost, škola, roditelji, odgoj i mediji
Za informacijski pismene osobe se kaže da su one koje su naučile kako učiti te one koje znaju pronaći i koristiti relevantne informacije. Informatička pismenost se odnosi na vještine uporabe suvremenih tehnologija. Pojedinac može biti informacijski i/ili informatički pismen, a da pritom nije emocionalno pismen. Emocionalno pismenom smatramo osobu koja raspoznaje svoja i tuđa emocionalna stanja, ne dopušta da ga vode burne reakcije, suosjeća s tuđim patnjama i prosocijalno reagira na njih.
Zagovornici uvođenja informatike kao obveznog predmeta i u nižim razredima pučke škole smatraju da je glavni cilj razvijanje IT kompetencija od prvih dana pučke škole. Kao argument navode da djeca uče više i bolje kada škola odgovara izazovima digitalnih tehnologija. Njih ne interesira širi kontekst analiza što je sve važno za cjelokupni razvoj djece i mladih.
U Danskoj, Švedskoj i Finskoj cilj je razvijanje IT kompetencija, ali nije propisano da su tableti ili bilo koji drugi oblik IT naprava obvezni u izvedbi nastave. Od tamo je došao prijedlog za digitalizacijom nastavnih udžbenika, ali ta ideja kod nas nije zaživjela u praksi. U tim skandinavskim državama naglašavaju važnost stjecanja digitalnih kompetencija, koje bi trebale uključivati i vještine zaštite djece od brojnih opasnosti korištenja digitalne tehnologije, osobito onih koje vrebaju na tzv. društvenim mrežama. U brojnim razgovorima s našim roditeljima i nastavnicima, tijekom i nakon projekta “Deset dana bez ekrana”, mnogi su naveli kao prioritetno pitanje: “Kako razgovarati s djecom o neprimjerenim sadržajima u medijima i povećati sigurnosti na internetu?!” Roditelji godinama tvrde da im je problem odviknuti dijete od mobitela ili računala, a ne kako ga dodatno informatički opismeniti. I po ovom pitanju zaključili smo da je škola izgubila odgojnu ulogu.
Neprihvatljivo je da roditelji djeci kupuju tablete, računala ili “pametne” mobitele a da ih ne upute u sigurne načine korištenja tih alata, smatrajući da se djeca bolje razumiju u tehnologiju od njih. Na taj način djeci dajemo moćan i potencijalno opasan alat, a da ih ne naučimo kako ga koristiti. Roditelji ne bi trebali zaboraviti da, iako se njihova djeca bolje razumiju „u kompjutore,“ oni se bolje razumiju u život.
Za školu ne bi trebala biti primarna primjena novih medija već i razvoj kritičke svijesti učenika o sadržajima koje oni nude. Medije nije dovoljno koristiti samo kao alat za učenje, kao instrument obogaćivanja nastave i unaprjeđenja učenja, nego treba istodobno odgovoriti na pitanje kako motivirati učenike da osvijeste kritički pristup prema pojedinim medijskim sadržajima, osobito u virtualnom svijetu koji su mladima najzanimljiviji. Na pitanje jednog dječaka: “Djeda, kako ste vi ranije živjeli bez mobitela, kompjutera i interneta?” on mu dogovori “Lijepo, kao što vi danas živite bez druženja, povjerenja i ljubavi”.
Njemački psihijatar Manferd Spitzer, navodeći brojna istraživanja u knjizi Usamljenost konstatira da s dužim (dnevnim) korištenjem digitalnih medija pada zainteresiranost za stvarne kontakte te empatičnost. I Jesper Juul, danski pedagog i obiteljski terapeut potvrđuje da se u školama, gdje se djeci zabranilo korištenje pametnih telefona, kao i obiteljima na neko vrijeme apstiniralo od različitih ekrana, poboljšala komunikacija unutar obitelji.
Emocionalna pismenost
O emocionalnoj se inteligenciji počelo pisati tek potkraj devedesetih godina 20. stoljeća, a do danas nemamo odgoj za emocije. U školama djecu učimo svemu, ali ne i prepoznavanju i adekvatnoj ekspresiji emocija. Ne učimo djecu empatiji, ne učimo ih kako primjereno “kormilariti” mislima i emocijama, osobito neugodnim, poput očaja, tuge, bijesa ili bespomoćnosti.
- Salovey i J. Mayer u članku Emotional Intelligence, Imagination, Cognition and Personality govore da se emocionalna inteligencija sastoji “od sposobnosti prepoznavanja i praćenja svojih i tuđih osjećaja te uporabe te informacije kao vodilje u ponašanju”. D. Chabot i M. Chabot u knjizi Emocionalna pedagogija smatraju emocionalnu inteligenciju skupom kompetencija koje omogućuju prepoznavanje vlastitih i tuđih emocija, a visok stupanj emocionalne inteligencije omogućava bolje prijateljske i/ili partnerske odnose, željeno izražavanje emocija, fleksibilnije ponašanje, bolju komunikaciju i bolje odluke. Autori spomenute knjige polaze od pretpostavki da osjećaji prethode procesu učenja te da postoji izravna povezanost između savladavanja gradiva i emocionalnog razvoja. Emocionalna stanja često znaju potirati racionalno prosuđivanje.
Fritz Perls osnivač gestalt terapije, temeljne postulate razvio je obrazlažući svoju glavnu tezu: “Zaboravi na razum i okreni se osjećajima…, jer samo oni će ti omogućiti da shvatiš”.
Emocije doživljavamo pozitivnima kada nas pokreću na angažman, a neugodnima kada nas blokiraju. Dok ugodne podižu samopouzdanje, ove druge ga smanjuju. Prve potiču na radost, entuzijazam, kreativnost, smirenost, radoznalost, humor, ležernost, empatičnost, altruizam i čine pojedince zadovoljnijima, ljubaznijima, suosjećajnijima i uspješnijima.
Nemojmo zaboraviti (i) činjenicu da postoje brojni ljudi koji su, na svoje zadovoljstvo, tek u zrelim godinama života emocionalno “prohodali”. Onaj tko je emocionalno pismen zna kormilariti osobnim emocijama i ima “sluha” za emocije drugih. Za to nam treba odgoj za emocije, čega nema u postojećem školskom kurikulumu!
Jorge Bucay u knjizi Klasične priče da se bolje spoznaš smatra da se “obrazovanje gotovo isključivo zasniva na razvoju kognitivnih funkcija pa otkriva da je s puno emocija dao savjete svojoj kćeri, od kojih izdvajam neke, po mom sudu, najvažnije: “Prije nego što umrem, želim biti siguran da sam te poučio… da se suočavaš sa strahovima i vjeruješ u svoju snagu, da tražiš pomoć kad je zatrebaš, da budeš sama sebi prijatelj, da odlučuješ sama o sebi, da ne budeš ovisna o tuđem odobravanju, da ne preuzimaš na sebe svačiju odgovornost, da ostvaruješ svoje osjećaje i djeluješ u skladu s njima, da daješ zato što to želiš, a nikada zato što si prisiljena na to, da bez ljutnje prihvaćaš svoja ograničenja i ranjivost, da ne namećeš svoja mjerila, niti da dopuštaš da ti nameću tuđa, da kažeš da samo kada to želiš i kažeš ne bez osjećaja krivnje, da provjeravaš valjanost svojih uvjerenja, da ti razumijevanje i praštanje budu na prvom mjestu, da odrasteš učeći iz neuspjeha, da ti jedino ograničenje bude da ne povrijediš sebe ni druge”.
Činjenica je da smo mi odgovorni za svoja raspoloženja, misli i osjećaje. Ali, kako “uhvatiti” iste u željeni “zagrljaj”? Za razvoj emocionalnih kompetencija važno je sagledati pitanja što ja želim, što drugi očekuju od mene te što ja od drugih. To trebamo učiti našu djecu. I tek takva škola bi se smjela zvati škola za život.
Zaključno
Gore napisano ni u kom slučaju ne bi trebalo shvatiti kao napad na informatiku, a još manje da nam ne trebaju suvremene tehnologije. Glavna teza ovog teksta je da u vremenu informatičke revolucije odbacivanjem etičkih načela i emocionalne pismenosti se približavamo sumraku odgoja. Ovdje se vrijedi prisjetiti sjajne indijske poslovice: “Dobar odgoj je najveće dobro koje možemo ostaviti djeci”. Tom “općem dobru” ni približno ne može doprinijeti samo informatička pismenost. Dva grafita upozoravaju o moći tzv. društvenih mreža: Prvi je: “Nekada sam imao prijatelje, a sad imam internet” i drugi: “Ograničena inteligencija i neograničeni internet su moćna kombinacija”.
Empatija, tolerancija i altruizam ključne su vrednote u životu, a odgojem ih trebamo (re)animirati. Danas najaktualnija postaje informatička inteligencija, koja postaje imperativ, često s neželjenim posljedicama u odgojnom procesu. Ta inteligencija, ukoliko nije u kombinaciji s emotivnom, on(d)a ljude pretvara u robote.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
** Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
