Nedavno je počelo snimanje serije “Šutnja”, a motivirana je pričama iz romana novinara Drage Hedla. Renomirani režiser serije Dalibor Matanić ne dovodi u pitanje istinitost Hedlovih konstrukcija, niti pitanje hoće li filmom izazvati, nakon 12 godina, nove traume nekadašnjih štićenica Doma.
Neovisno o brojnim slučajevima pisanja o seksualnom nasilju nad dječacima i djevojčicama, prostituciji i slično, nitko nikada nije odgovarao zbog insinuacija i svakojakih manipulacija na štetu najranjivijih skupina. Posljedica je toga da su takva djeca i dalje stigmatizirana od onih kojima je skandal iznad dječjih prava.
Prav(n)i put zaštite dječjih prava je pravodobno upoznati nadležne institucije na ugrozu djece kako bi ih se zaštitilo, a ne stvarati publicitet od intimnih priča najranjivijih skupina. Ovo konstatiram zato što u Hrvatskoj ne postoji gotovo nikakva zaštita dječjih prava u medijima. I u obiteljskom zakonodavstvu je pojam dječje “dobrobiti” ostao nedorečen i/ili proizvod različitih interpretacija, da ne kažem manipulacija. “Kada se ljudska patnja i tjeskoba transformiraju u medijski spektakl” (Šola) onda se iz perverzne konstrukcije zbilje stvaraju slučajevi da bi se podilazilo najnižim strastima kod čitatelja i gledatelja… Sve žrtve iz Hedlove priče o prostituciji u Domu u Osijeku sigurno prate nova zbivanja vezana uz tu priču i vjerujem da one žive u strahu od otkrivanja identiteta, a ne zlotvori – zlostavljači o kojima Hedl priča i danas, nakon 12 godina.
Snimanje serije prema Hedlovim konstrukcijama
Nedavno je započeto snimanje dramske serije pod nazivom “Šutnja”, a motivirana je pričama iz romana novinara Drage Hedla “Izborna šutnja”. Dalibor Matanić, jedan od naših najpriznatijih režisera sa svojom novom serijom, bezrezervno vjerujući Hedlu izjavljuje da su se nad djecom u domu za odgoj u Osijeku “iživljavali muškarci svih političkih smjerova, društvenih skupina (sudaca, poduzetnika, nogometaša)… – svi veliki Hrvati, uzorni muževi i vjernici…” Time se nakon 12 godina ponovo aktualizira Hedlova priča sve kako bi Matanić istražio jesu li se zlikovci pokajali. Dakle, naš renomirani režiser ne dovodi u pitanje istinitost Hedlovih konstukcija, niti mu je u fokusu pitanje hoće li filmom izazvati traume nekadašnjih štićenica Doma.
Drago Hedl je 2009. svoje argumente o prostituciji u Domu ovako opravdao: “Djeca u Dom dolaze s najmanje 14 godina, a neki od njih već tada pokupe stotinjak kaznenih djela. Dolaze iz razorenih obitelji, alkoholičara, prostitucije, droge, kriminala i nasilja. Većinom su zapuštena, zanemarena, a nerijetko zlostavljana. Kada dođu u Dom već su uništene osobe. Među njima kriminalci regrutiraju prostitutke, dilere i lopove.” Sve je to pisao Drago Hedl, a dokaze (svjedočanstva) o stanju u Domu (na koje se poziva) uzimao je od (tih istih) roditelja koje je okvalificirao kao kriminalce, prostitutke, alkoholičare … Na njihovim pričama temeljio je (sve) optužbe protiv “zlotvora” koji su silovali ili seksualno zlostavljali maloljetnice. U njegovom fokusu su navodno zlostavljači, no žrtvovao je štićenice Doma i ex ravnateljicu Jasminu Dević. Taj Dom je imao preko deset nadzora i ništa nije potvrđeno iz Hedlovih natpisa.
U kojim medijima i kada je započeo progon žrtava?
Medijski je progon započeo 13. lipnja 2009. u Jutarnjem listu sa tekstom “Ugledni Osječani kupuju usluge štićenica doma”. U tome članku novinar Hedl navodi kako “postoji organizirani lanac maloljetničke prostitucije”, a žrtve su štićenice Doma za odgoj iz Osijeka. On “dokaz” temelji na iskazu oca čije je dijete tada bilo u Domu i on, kao glavni svjedok (u priči toga novinara), optužuje svoju suprugu da ona organizira prostituciju. Otac je povodom razvoda tražio nad sinom skrbništvo. Naknadno, policijski inspektori otkrivaju da je otac pismo iznudio/platio i da ono nije nikakav dokaz o organiziranoj prostituciji djece iz Doma s “uglednim Osječanima”.
Tjednik Arena je potkraj lipnja 2009. počinio medijsko silovanje izvrtanjem činjenica tvrdnjom da je štićenica iz toga doma davala “usluge” jednom policajcu. Uz tekst je bila otisnula eksplicitna scena seksualnog čina. Bila je to fotografija “glumice” Ashley Jordan s njezine internetske porno stranice. Drugi članak, od 16. lipnja 2009. u Jutarnjem listu pod naslovom “Zataškava li policija osječku aferu?”, objavljuje anonimnu prijavu, a ne i nalaz inspekcije u kojemu je pisalo da “nema propusta u stručnom radu sa štićenicima”. Treći članak, od 28. veljače 2010., koji objavljuje ista dnevna novina nosi naslov “Zatrudnjela sam u Domu gdje caruju droga, alkohol, nasilje i seks”. Naknadno saznajemo kako je ta djevojka zatrudnjela iz jednogodišnje veze sa svojim dečkom iz Doma. No, takvi medijski tekstovi su imali isti cilj – prikazati Dom za (pre)odgoj djece “sivim”, a štićenike nepopravljivima.
U tekstu od 7. ožujka 2010. ponovo u Jutarnjem listu pod naslovom “Uspjela sam svoje dijete spasiti od prostitucije” govori majka štićenice čija je kći došla u Dom zbog roditeljskih fizičkih sukoba. Može li se izjava majke koja je u stalnom bračnom konfliktu, bez ikakve provjere, uzeti kao (jedini) vjerodostojan izvor i onda stigmatizirati djecu i Dom za odgoj? Tekst objavljen 21. ožujka 2010. pod naslovom “Direktor iz Hrvatskih cesta iskorištavao maloljetnice”, bez ikakvih (novih) dokaza baca nove sumnje u skandal. Direktor Hrvatskih cesta je tužio Dragu Hedla zbog klevete pa mu je isti novinar platio odštetu. Kao epilog priče, ravnateljica Doma Jasminka Dević, slomljena medijskim progonom, u kolovozu 2011. daje neopozivu ostavku.
Više od deset inspekcijskih očevida nisu otkrili ništa što bi potkrijepilo insinuacije novinara Hedla. Ovako je to svojevremeno komentirao Ivica Šola: “Ravnateljica doma za odgoj djece i mladeži, kao i njezini štićenici, uhvaćeni su u perverziju izvrnute zbilje eksploatirajući dječje sudbine za privatne obračune. Oni su žrtve principa žutog novinarstva koje glasi: treba inzistirati na fikciji sve dok ne postane stvarnost! Državne institucije koje pristanu i popuste tom pritisku fikcije i žutila bolje da i ne postoje.” Ministarstvo je višekratno slalo inspekcijski nadzor, ali ne i tim stručnjaka za djevojčice kojima je trebala stručna pomoć. Naime, jedna od djevojčica je liječena na psihijatriji, što nije čudo, s obzirom na silne traume… Ovdje mi se čini zgodnim citirati Dobrišu Cesarića. “Netko sa svojim bolom ide kao s otkritom ranom: svi neka vide. Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi i ne da mu prijeći u suze ili riječi”.
Novinari koji ne poštuje etičke kodekse
Djeca iz tog Doma (po)ostala su kolateralne, žrtve medijskih napisa novinara Hedla, koji je od bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića 2011. godine dobio odličje Red Stjepana Radića “za osobit ljudski i profesionalni doprinos borbi za ljudska prava, promicanje pravde i demokracije”. Treba li podsjećati da je taj novinar u vrijeme socijalizma, podilazeći tadašnjim vlastima, bl. Alojzija Stepinca nazivao “krvnikom među svecima”. Hedl je za tu tešku objedu pravomoćno osuđen za klevetu. Kolega Šola novinara Dragu Hedla naziva “novinarom samoubojicom jer mu nije bitno što će svojim preziranjem stvarnosti, činjenica, naštetiti sebi, izložiti se tužbama za klevetu jer slast koju osjeća pri nanošenju zla onom na koga se fiksirao jača je od samopoštovanja ili dostojanstva struke kojom se bavi”.
Jedna novinarka je pisala da su neke maloljetnice od nje tražile novac za kupnju bonova za mobitele u zamjenu za priču. Trebam li podsjećati da je kupovanje informacija od maloljetnica neprihvatljivo i neprimjereno, kao i razgovor sa maloljetnicom bez nazočnosti i pristanka roditelja, skrbnika ili staratelja.
Hedl nikada i nigdje nije pisao o konkretnim propustima u Domu i u Centru za socijalnu skrb. To je stajalo u zapisniku Prekršajnog suda u Osijeku 2010. Ograđuje se od objave imena zlostavljača jer se radi o moćnim ljudima i to ne bi, kako misli, polučilo nikakav rezultat. Ako zna njihova imena, a prešućuje ih, to je kazneno djelo! Hedl, Veljače (o kojoj sam ranije pisao na ovom portalu) i slični se prikazuju zaštitnicima djece, a u naravi se bave samoreklamiranjem!
Ponovnim aktualiziranjem te priče ondašnje djevojčice, a sada žene i majke ponovo otvaraju svoje traume. Djevojke o kojima je Hedl pisao 2009. godine, imaju između 27 godina do 30 godina i žive na području Osječko – baranjske županije.
Iz etičkog kodeksa novinara izdvajam dvije točke koje je Hedl prekršio:
1. Novinarsko izvještavanje mora biti temeljeno na činjenicama koje su potkrijepljene dokazima. Hedl je svoje “dokaze ” temeljio na iskazima osoba koje su maloljetne ili starijih osoba koje su osuđivane.
2. Novinari moraju izbjegavati objavljivanje detalja i pejorativne kvalifikacije koje mogu stigmatizirati ranjive skupine te moraju zaštititi najranjivije društvene skupine, prije svega djecu i mlade. Hedl je upravo to uradio (višekratno) navodeći najintimnije dijelove priča štićenica, a neke od njih su bile iznuđene.
Najgori oblik manipulacije i zlostavljanja jesu javne objave kao i lažne optužbe za seksualno napastovanje, gdje se mlade vodi u frustrirajuće situacije. Sve žrtve iz Hedlovih priča od medija do njegovih romana i sada serije koja se snima po motivima iz Hedlovih “ukoričenih” fikcija, stavljaju nekadašnje štićenice iz Doma za odgoj, a sada odrasle osobe u nove frustracije u strahu od otkrivanja njihova identiteta, dok će zlostavljači opet biti (o)stavljeni po strani!
Zašto nema pozitivnih primjera izlaska iz rizičnog života?
Novinari koji su “istraživali” ovakve ili slične “slučajeve” nisu nikada dolazili kada se u Domu događalo mnogo toga pozitivnog. Pitam: Zar nije vrijedno novinskog članka kada se jedno dijete, poslije brojnih obiteljskih trauma, potom boravka u Domu, vrati u normalan život, završi školu, fakultet, osnuje obitelj? Ovdje ću napomenuti primjer jednog iznimno afirmiranog odvjetnika u Hrvatskoj koji je također bio u Domu za odgoj. Takvih slučajeva ima jako puno, ali tipovima poput Hedla to nije intrigantno.
Usporedbe radi i roman Mire Gavrana pod naslovom Zaboravljeni sin je inspiriran događajem iz Slavonije, a i tema je slična (iz Hedlovog romana) o stigmatiziranom dječaku. Međutim, Gavran osuđuje licemjerstvo majke i javnosti, koji na sina s posebnim potrebama gledaju s podozrenjem. Istodobno, glavni lik – Mislav, ostao je zaštićen da ga licemjerna sredina da ne bi nanovo obilježila. Međutim, u našem slučaju nekadašnje štićenice iz Doma u Osijeku nanovo će prolaziti traume! Pored svega gore rečenoga, novinari koji su pratili ovaj slučaj, nikada nisu pozvani od istražnih organa da ispričaju svoja saznanja. Zato je u pravu Ivan Zvonimir Čičak koji je svojevremeno izjavio da novinari tipa Drage Hedla nisu istraživači, nego “istražitelji isljednici”.
Godinama su me intrigirale životne drame najranjivijih skupina. Njihove su patnje i žrtve dragulji. Oni bi trebali svima nama biti simbol svjetionika života. Oni trebaju postati naše lučonoše i u borbi protiv svih načina stigmatiziranja.
* Dr. sc. Zlatko Miliša, red. prof. u trajnom zvanju – istaknuti hrvatski pedagog, sociolog i društveni kroničar
Rođen je u Trogiru 1958. godine. Osnovnu školu završava u rodnom gradu, srednje obrazovanje u Splitu. Od prosinca 2012. redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Osijeku, a od 2018. izabran je u trajnom zvanju redovitog profesora. Sudionik je brojnih domaćih i inozemnih znanstvenih skupova. (Su)autor je šesnaest znanstvenih monografija u Hrvatskoj, od kojih su tri objavljene u inozemstvu. Autor je i triju publicističkih knjiga. Kao angažiran intelektualac, široj je javnosti poznat po populariziranju struke. Pisao je kolumne za razne tiskovine i internetske portale. Često gostuje na okruglim stolovima, tribinama, stručnim seminarima, u medijima, školama i civilnom sektoru. U brojnim je medijima imao više stotina razgovora i/ili izjava, ponajviše o aktualnim pitanjima iz školstva i znanosti, te o problemima i potrebama mladih. Davao je komentare i bio stalan komentator (na HRT-u), bio sudionik raznih TV-emisija. Dobitnik je godišnje državne nagrade “Ivan Filipović” s područja visokog školstva za 2009. godinu.
** Mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr
Tekst se nastavlja ispod oglasa
