Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca 1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: hrvatski branitelj iz Domovinskog rata), piše članak 2. Stavak 1. Zakona o pravima hrvatskih branitelja Domovinskog rata.
Dakle, zakonom je regulirano da su pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, a budući da su sve postrojbe imale svoja obilježja na odorama, tako je i HOS imao znak s hrvatskim grbom i natpisom “Za dom spremni“.
Tako zakon kaže. A predsjednik države Milanović taj zakon ne zna ili se pravi da ne zna.
U vrijeme početka Domovinskog rata i brutalne agresije Srbije i JNA na Hrvatsku, u vrijeme dok smo još bili dio Jugoslavije, u obranu Hrvatske stali su najhrabriji među hrvatskim mladićima.
Pošto Hrvatska tada nije smjela imati svoju Hrvatsku vojsku, jer je bila dio Jugoslavije, jedina obrambena snaga bila je službeno policija. Ali već u kasno proljeće i rano ljeto 1991., mjesecima prije proglašenja neovisnosti Hrvatske 8. listopada 1991., tisuće mladića iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine krenulo je u obranu Domovine – na prvu crtu. U općem kaosu, koji je bio rezultat velikih pokolja i ubijanja Hrvata, etničkog čišćenja i genocida, paleži sela, granatiranja gradova, silovanja žena i djece, samo najhrabriji su mogli, čak i bez oružja, pohrliti na prve linije fronte. Prema Vinkovcima, Vukovaru, Osijeku, Gospiću, Dubrovniku, Pakracu, Sisku, Jasenovcu, Zadru, Šibeniku, Karlovcu i drugdje. Bilo je tu ljudi u trapericama, domaćih seoskih naoružanih straža, dragovoljaca iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, dragovljaca iz Engleske, Nizozemske, Njemačke, cijelog svijeta i naravno HOS-ovaca.
Svi su se oni borili rame uz rame s hrvatskom policijom, pod čijim zapovjedništvom su bile postrojbe MUP-a i ZNG-a.
Zorana Milanovića tamo i tada nije bilo. Nije to za zamjeriti, jer su zaista išli samo najhrabriji mladići i muškarci.
Premda je Milanović tada imao 25 godina, bio u naponu snage, odslužio je vojnu obuku u JNA i znao rukovati oružjem, ali on je, svojom odlukom, odlučio ostati daleko od obrane Hrvatske.
I to je u redu.
Ali nije u redu da se danas, kada je predsjednik Hrvatske, s prezirom odnosi prema onima koji su branili i ginuli za Hrvatsku kao dragovoljci kada je bilo najgore. Kada se događalo klanje, silovanje, palež, rušenje crkava, ubijanje staraca, ubijanje djece…. Sve se to tada vidjelo na televiziji i svatko je to vidio i znao. Tada je trebalo spasiti Hrvatsku i Hrvate, i to je bio prioritet ispred svakog drugog prioriteta, naravno i studiranja ili rada u Ministarstvu.
Najhrabriji su to i učinili, a mnogi dali i život za slobodu.
Zbog toga bi svatko, a osobito predsjednik Hrvatske, morao imati posebnu pažnju i pijetet prema poginulim vojnicima dragovoljcima te se s poštovanjem odnositi prema njima- onima koji su spasili i oslobodili Hrvatsku.
A HOS je bio istaknut u tome. On je bio tamo gdje je bilo najgore: u Vukovaru, Bogdanovcima, Vinkovcima, Jasenovcu, Gospiću, Dubrovniku i svim najtežim bojištima.
Sjetimo se samo slika nedavno otkopanih junaka HOS-a iz Bogdanovaca i grba na uniformama naših pokojinih junaka, koji sada smetaju predsjedniku države:
A što se tiče pravne strane, već i laici znaju, pa prema tome i Milanović koji je završio Pravni fakultet, da su postrojbe HOS-a izrijekom uvršetene u Zakon o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, i to na samom početku Zakona.
Članak 2.
(1) Hrvatski branitelj iz Domovinskog rata je osoba koja je kao dragovoljac i pripadnik Oružanih snaga Republike Hrvatske (ZNG, Hrvatske vojske, Ministarstva obrane, Policije, Ministarstva unutarnjih poslova, Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) te pripadnik naoružanih odreda Narodne zaštite koji je u njima proveo najmanje 5 mjeseci do 24. prosinca 1991. godine), organizirano sudjelovala u obrani neovisnosti, teritorijalne cjelovitosti, odnosno suvereniteta Republike Hrvatske u bilo kojem razdoblju Domovinskog rata (u daljnjem tekstu: hrvatski branitelj iz Domovinskog rata).
Dakle, zakonom je regulirano da su pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) hrvatski branitelji iz Domovinskog rata, a budući da su sve postrojbe imale svoja obilježja na odorama, tako je i HOS imao znak s hrvatskim grbom i natpisom “Za dom spremni“.
Tako zakon kaže. A predsjednik države Milanović taj zakon ne zna ili se pravi da ne zna.
Osim toga, Milanović bi trebao znati i ovo, što piše na stranicama Udruge dragovoljaca HOS-a Zagreb:
1) Predsjednik Tuđman je 1. listopada 1991. godine, donio zapovijed da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja OS RH;
2) Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH;
3) U Zakonu o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji uvršteni su pripadnici HOS-a;
4) Grb Udruga HOS-a odobrile su službe u Grada Zagreba i uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave.
5) Mnogi HOS-ovci su tijekom rata položili živote za slobodu Domovine, dok su također mnogi ostali teški invalidi.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
