Danas je teško govoriti o pobačaju jer postoji velika podijeljenosti u pristupu ovom problemu. Mediji je vješto zaobilaze ovu temu, a ako kojim slučajem i progovore o tome, spomenu zakon iz 1978. godine po kojemu su pobačaji u našoj zemlji legalizirani. Međutim, taj zakon nije plod legitimne i legalne demokratske zakonodavne procedure, nego je donesen snagom logike nedemokratske jednopartijske odluke.
U Ustavu Republike Hrvatske, u članku 21. piše da „svako ljudsko biće ima pravo na život“ te da „u Republici Hrvatskoj nema smrtne kazne. No, možemo li prihvatiti činjenicu da je u Hrvatskoj još uvijek na snazi zakon iz 1978. godine u kojem se pravno regulira namjeran prekid trudnoće, tj. pobačaj. Socijalistički Sabor nije istaknuo u naslovu zakona da se radi o pobačaju, nego vješto upakirano mišljenje o pravu na planiranje obitelji. Sadašnji hrvatski zakon o pobačaju je protuustavan sve dok se ne dokaže suprotno.
Nameće nam se pitanje kako je moguće da poslije 25 godina hrvatske samostalnosti nije donesen novi zakon o pravu na pobačaj. Zakon iz nepostojeće države ostao je nedodirljiv iako su se mnogi zakoni promijenili, a mnogi su ukinuti. Nekoliko puta se pokušalo nešto učiniti vezano uz taj zakon , ali samo se zagrebalo po površini i sve je nepromijenjeno.
Edukacija žena o pobačaju je loša, u neki bolnicama sa ženama se ni ne razgovara
Zašto je slaba edukacija o pobačaju? Pitamo se razgovara li se dovoljno u savjetovalištima za trudnice sa ženama i koja je uloga psihologa, ako ih uopće ta savjetovališta imaju.
Ženu treba educirati što je bolje moguće, dati joj dovoljno vremena za razmišljanje i svakako je uputiti na razgovor s ginekologom, psihologom i socijalnim radnikom. Nužno je ukazati na posljedice pobačaja i kakav trag ostavlja na psihu žene. Zna se da postoje psihoze koje se jave poslije pobačaja, ali o tom problemu neka struka kaže svoje mišljenje.
Svakako je potrebno naglasiti ženi da pobačaj nije bezazlen ginekološki zahvat jer je sigurno da izaziva posljedice na njezino mentalno i fizičko zdravlje.
Nažalost, u nekim našim bolnicama žena dođe na odjel zbog pobačaja i dobije obrazac da potpiše suglasnost za prekid trudnoće, a da se pri tom i ne razgovara s njom.
Potreban je razgovor sa ženama i jača zaštita zdravstvenih djelatnika koji brane život
Jednim kvalitetnim razgovorom ženi bi se možda uspjelo pomoći da promijeni svoju odluku i dobije pravovaljane informacije gdje potražiti pomoć u tom za nju bezizlaznom trenutku.
Nije dovoljno reći to je pravo žene i ona o tome odlučuje. Je li se je itko zapitao koje su posljedice kad je u pitanju mlada djevojka? Kako je moguće da u pola godine jedna žena ima dva pobačaja?
Ako se kojim slučajem tko od zdravstvenih djelatnika usprotivi pobačajima i stane na stranu života, doživi takve napade da čovjek pita sam sebe:″Što sam loše učinio?″ Otvorimo srce, ono je najjači medij iz kojeg usta govore:″ Život je dar Božji. Voli ga! Život je bogatstvo. Čuvaj ga!
*Jaga Stojak primalja je na odjelu rodilišta bolnice “Hrvatski ponos” u Kninu. Nakon što je 2013. godine odbila sudjelovati u medicinskim zahvatima namjernog prekida trudnoće pozvavši se, kao praktična vjernica, na priziv savjesti sanacijska ravnateljica Antonela Karačić izrekla joj je disciplinsku mjeru i donijela odluku o otkazu. Nadležne institucije nisu reagirale na ovaj nezakonit otkaz, tek nakon medijskog istupa gospođe Stojak ravnateljica Karačić opozvala je svoju odluku o otkazu.
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr
Photo: narod.hr
