Otvoreno pismo opasnih namjera: Drugovi, zaustavite kritiku!

Foto: Dorian Stiegler

U svijetu jezikoslovlja otvoreno pismo ne piše se svaki dan. Posebice ga bez ozbiljnoga razloga ne pišu ustanove, uredništva, kolegiji. Prava vijest u tom kontekstu, primjera radi, glasila bi: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje u otvorenom pismu hrvatskoj i svjetskoj javnosti osporio je višekratno objavljeno stajalište Snježane Kordić o tome da ne postoji hrvatski jezik, posljedično i sam IHJJ, te da su hrvatski jezikoslovci nacionalisti. Ili: Uoči druge obljetnice partijskoga ukidanja Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika (8. svibnja 2012. – 8. svibnja 2014.) IHJJ otvorenim pismom osudio je taj čin kao politikantsko uplitanje ministra Jovanovića u nacionalnu jezičnu politiku.

Zato Otvoreno pismo koje su napisali i 2. svibnja 2014. u tjedniku za kulturu Hrvatsko slovo (str. 9) objavili „autori i urednici Hrvatskoga pravopisa“ plijeni pozornost. Ali samo dok ga se ne pročita. Kad znanstvenici pišu znanstveniku očekuje se bujica protuargumenata. No, ovdje nema argumentiranoga sučeljavanja. Umjesto da isprave promašaje u svom Pravopisu o kojima dr. Bagdasarov mirno i staloženo piše, istitutovci pokušavaju zatvoriti usta svima onima koji se usuđuju ukazati na njihove pogrješke i nedosljednosti. Ispada da je za IHJJ dr. Bagdasarov veći problem od negatora hrvatskoga jezika i od ukinuća Vijeća za normu!

Kolegij autora i urednika Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje nije ni imao namjeru osporiti znanstvena stajališta prof. dr. Artura R. Bagdasarova. Intencija Otvorenoga pisma s kojim netko moguće misli da će ući u povijest poput potpisnika znamenite Deklaracije, nije niti otvaranje znanstvene polemike. Postavlja se stoga pitanje svrhe i smisla Otvorenoga pisma. Ono gubi svaku svrhu i smisao ako ne bude otisnuto kao prilog budućem izdanju jedinstvenoga, besplatnoga, konačnoga, svevremenskoga, svemirskoga itd. pravopisa. Šalu na stranu, zašto bi se nepotpisani autori i urednici prihvatili pisanja otvorenoga pisma jednome inozemnom kroatistu, ako razlozi nisu znanstvene prirode? Logičan je odgovor – zbog zahvalnosti što im ispravlja pogrješke.

Jedina se svrha i smisao, međutim, nalazi u tome što je institutski pravopis postao u pojedinim tvrdim glavama razdjelnicom na kojoj prestaje prethodna jezična politika u kojoj je glavnu riječ imala struka simbolizirana u ukinutom Vijeću za normu i počinje nova, partijsko novoliberovska. Hrvatski pravopis IHJJ treba osloboditi od svake kritike, a osobito znanstvene, jer mu narušava jedinstvenost, konačnost i buduću službenost.

U osvit Svjetskoga dana slobode medija naša „djelomična sloboda medija“ iskorištena je za pokušaj eliminiranja znanstveno-kritičkoga pisanja dr. Bagdasarova o na brzinu sklepanoj razdjelnici i za zastrašivanje domaćih jezikoslovaca. Dodatni je problem što je subjekt Otvorenoga pisma inozemni kroatist, stoga je odabrano otvoreno pismo, kad već ne prolazi „vaspitna palica“, tužba, otkaz ili prisilno liječenje, kako bi se skrenula pozornost vladajućoj politici da poduzme odgovarajuće korake. Otvoreno pismo je, jer je otvoreno, i molba državi Rusiji iz koje locirani subjekt dolazi, da disciplinira svojega državljanina. Svakako je u tom pamfletu najpodlije što se dr. Bagdasarova, koristeći napetosti između Rusije i Ukrajine, pokušava zavaditi s Ukrajinom i Hrvatima koji u većini opravdano podupiru teritorijalni integritet Ukrajine!

Pa i autorsko-urednički izbor Hrvatskoga slova u kojemu je dr. Bagdasarov vanjski suradnik (kao i na portalu hkv.hr) za plasiranje Otvorenoga pisma nije slučajan. Sadržaj Otvorenoga pisma po svemu odgovara uredničkoj politici Jutarnjeg lista. Na njegovim stranicama započelo je sapunanje daske hrvatskom pravopisu intervjuom S. Goldsteina u kojemu je iznio inicijativu za pisanje novoga pravopisa, čija je svrha srušiti prethodne pravopise oslonjene na hrvatsku jezičnu tradiciju.

Iz Otvorenoga pisma izvire nemoć znanstvenoga pariranja s argumentima dr. Bagdasarova. Riječ je o Otvorenom pismu opasnih namjera. Ono naširoko zaobilazi znanstvene promašaje u pisanju institutskoga pravopisa na koje dr. Bagdasarov dobronamjerno ukazuje. Među njima su, uzmimo samo jedan primjer, i dvostrukosti porabe ukrajinskih zemljopisnih imena s kojih je Otvoreno pismo skrenulo na područje „svjetonazora“. Pogledajmo pozorno i usporedimo.

Bagdasarov piše: „Pisanje riječi Lviv je loš utjecaj engleskoga na hrvatski. U hrvatskom jeziku je uobičajeno preuzimati izvorno pisanje stranih imena. Kad se radi o jezicima koji nemaju latinicu, treba preuzimati izvorni oblik i prilagoditi ga fonemskomu sustavu. Dakle, ne Lviv ili Lavov nego Ljviv kako to Ukrajinci izgovaraju, a hrvatski jezik ima te glasove. Navest ćemo još jedan primjer pravopisne mješavine: ‘Nakon što je sletjela u Kijev iz Harkiva…’ (poveznica, 22. 02. 2014.). Do nužnoga pravopisnoga rješenja i prilagodbe hrvatskomu jeziku pohrvaćenica može se doći samo zajedničkim radom skupine strukovnjaka (toponomastičara) koji znadu konkretne strane jezike i znanstvenika iz područja drugih disciplina. Ako se promjene ne mogu provesti dosljedno i prema drugim jezicima, onda valja prije sve ozbiljno i bez žurbe pripremiti, a zatim možda ići u akciju tiskanja novoga pravopisa. Pravopisanje stranih imena je vrlo škakljivo pitanje” (http://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/a-b/bagdasarov-artur/17162-a-bagdsarov-pravopisna-povlastica-i-nedoumice.html).

Autori i urednici Otvorenoga pisma na to odgovaraju: „Udarili ste u jednome od svojih recentnih tekstova na ukrajinski jezik i naše pravopisno pravilo kojim smo ukrajinskomu jeziku, godinu dana prije nego što je naša prijateljska zemlja doživjela one grozne događaje, u institutskome Pravopisu izašli ususret jer smo mi Hrvati jako osjetljivi na pitanja jezične samosvojnosti i samobitnosti. Ponosimo se svojim prijateljstvom s ukrajinskim narodom i ukrajinskim veleposlanikom u Republici Hrvatskoj te svim onim što smo u institutskome Pravopisu učinili za ukrajinski jezik. Žao nam je što s nama ne dijelite takav svjetonazor“!?

Ako autori i urednici doista vole ukrajinski jezik onda bi trebali u svom Pravopisu propisati ono što stvarno odgovara hrvatskom, tj. prema ukrajinskom izgovoru Kijiv, Ljviv i sl., a ne propisati dvostrukosti. Po njima pravilno je napisati i Kijev i Kijiv.

I zaista, stvara li se pravopis s polazišta prijateljstva s drugim narodima, onda nam je jasno zašto HP IHJJ više ljubi grešnika od grješnika, ili neću od ne ću. Zar zato što se autori i urednici ponose svojim prijateljstvom sa srpskim narodom i svime onime što su u institutskome Pravopisu učinili za srpski jezik?! Ili, je li prijateljstvo s narodima u „regionu“ razlog za pravopisna rješenja bliska nepostojećem bhs jeziku toliko dragom Europskoj uniji?

Prijateljstvo nije znanstvena razina. Ono je dobrodošlo i među znanstvenicima i među narodima, ali ono nije znanstveni kriterij ili pravopisno pravilo na kojemu može počivati pravopis. Bilo čiji, dakako. Prijateljstvo kao pravopisno pravilo funkcionira samo u „slučajnoj državi“ (Z. Milanović) i u „konglomeratu loših politika“ (I. Josipović).

U partijski organiziranoj državi sve je moguće, pa i šrotanje otvorenim pismom. Konkretno, autori i urednici u svojoj brzopletoj partijskoj ulozi o ukrajinskim nazivima nisu pročitali što o njima piše u dosadašnjim pravopisima. Sve je već u prethodnim pravopisima o tome rečeno i bez „prijateljstva“. Ako je, međutim, povijest hrvatske jezične politike počela s institutskim pravopisom onda treba reći i ovo: U radnoj mu podlozi navedena je samo inačica Lavov i Kijev, tek nakon kritike upućene od strane ukrajinske nacionalne manjine, pravopisci uveli su uz prvu i drugu inačicu. Time su propisali dodatni, prijateljski kaos.

Dosadašnje pisanje ruskoga kroatista dr. Bagdasarova o kontroverzama HP IHJJ ipak je izašlo iz sfere ignoriranja. To je dobro. Nije, međutim, dobro da je ignoriranje zamijenjeno pamfletom opasnih namjera. Dobro je i to da dr. Bagdasarov ne dijeli svjetonazor Otvorenoga pisma. Jer kad bi s njim dijelio svjetonazor pretvorio bi se u produženu ruku partijske jezične politike i znanstveni rad morao bi zamijeniti partijskim društvenopolitičkim radom koji uključuje i pisanje otvorenih pisama.

Dosadašnje pisanje dr. Bagdasarova o pravopisnoj razdjelnici možemo usporediti s njemačkim pravosuđem! Malo pretjerujem s usporednicom, ali… Nama je doma u okolnostima partijske države dobrodošla svaka dobronamjerna pomoć iz inozemstva kad je riječ o oslobađanju od starih jugokomunističkih navika i atavizama, pravila i prijateljstava. Kako njemačko pravosuđe dovodi stvari u red na području komunističkih zločina i nelustriranoga nam totalitarnoga represivnoga aparata, tako nekako doživljavam i napore koje ulažu inozemni kroatisti (i domaći) na području hrvatskoga jezika i njegove emancipacije iz nametnutoga nam jezičnoga jugounitarizma.

Otvoreno pismo tiče se posredno i slobode medija. Hrvatska je ovih dana svrstana među djelomično slobodne države po stupnju slobode medija iako Zakon o medijima (NN 59/04, 84/11, 81/13) jamči slobodu izražavanja i slobodu medija, što obuhvaća i slobodu izražavanja mišljenja (čl. 3) i propisuje da nitko nema pravo prisilom ili zloporabom položaja utjecati na programski sadržaj medija (čl. 4) te navodi da RH potiče i štiti pluralizam i raznovrsnost (čl. 5). U tom i takvom medijskom okružju objavljuje dr. Bagdasarov. Ako pak Freedom House u svom izvješću smatra kako i javna HRT „zastupa političke interese“, onda je s Otvorenim pismom jasno da i kolegij autora i urednika iz IHJJ ne zastupa samo partijsko-političke interese unutar jezične politike, već od partijske države otvoreno traži da ušutka kritičare.

Sramoćenje je kazneno djelo opisano u 148. članku Kaznenoga zakona. Kad se Otvoreno pismo raščešlja još i pod tim reflektorom onda se može reći da je pročitano. Naime, „Tko pred drugim za nekoga iznese ili pronese činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, kaznit će se novčanom kaznom… Tko djelo iz stavka 1. počini putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način, zbog čega je ono postalo pristupačno većem broju osoba, kaznit će se…“. U djelo sramoćenja spada podmetanje neprijateljstva prema jednome narodu. Onaj tko uz bibliografske poznaje i biografske podatke dr. Bagdasarova zna da mu se takvo što ne može ni u snu pripisati, osobito kad je riječ o Ukrajincima.

Nasilno ušutkavanje neistomišljenika poprimilo je u nas opet ozbiljne razmjere. Marka Franciškovića partijska država proglasila je psihički oboljelim i osam mjeseci prisilno liječila iako je zdrav, zato što se zamjerio ministru unutarnjih poslova. Tomislav Josić iz Stožera za obranu hrvatskoga Vukovara stao je na žulj vladinom „ćirilizovanju“ Vukovara, pa je i on dobio 8 mjeseci zatvora. Artur Bagdasarov svojim je znanstvenim člancima objavljenim u prostoru „djelomične medijske slobode“ postao preveliki trn u peti poražavajućim rezultatima partijske jezične politike na planu pravopisanja, pa je zaradio Otvoreno pismo kojim ga se pokušava na neodređeni rok eliminirati na domaćoj i inozemnoj sceni.

Moj primjerak Otvorenoga pisma u srijedu će odvesti komunalci. Sličnu sudbinu doživjet će ubrzo i vlast koja liječi zdrave a otežava pristup zdravstvenoj skrbi bolesnima i zatvara hrvatske rodoljube a na slobodi drži velikosrpske agresore. Taj „svjetonazor“ mora pasti. A Otvoreno pismo palo je i prije negoli je objavljeno samo što toga autori i urednici još nisu svjesni.

* Autor je novinar i urednik rubrike religijske kulture, hrvatskoga izvandomovinstva i unutarnje politike, radio je i u rubrikama gospodarstvo i kultura, te je bio pet godina glavni urednik tjednika za kulturu Hrvatsko slovo. Autor je 16 knjiga iz područja književnosti i povijesne publicistike i član je Društva hrvatskih književnika.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: Dorian Stiegler