Jedno od važnih pitanja je pitanje mogu li se u ovakvim situacijama drugi ljudi osloniti na mene i mogu li se ja osloniti na druge ljude? Nakon prvih trenutaka normalne sebičnosti u teškim životnim okolnostima, kad najprije treba spašavati svoj život i živote svojih bližnjih, možemo li se okrenuti prema drugim ljudima i pitati ih što oni trebaju?, piše doc. dr. sc. Ljiljana Pačić-Turk za stranicu Hrvatskog katoličkog sveučilišta.
Suvremena psihologija uključena je danas u sva područja ljudskog života i djelovanja – u zdravstvu, obrazovanju, socijalnoj skrbi, sportu, vojsci, policiji …. U svim tim područjima svojim spoznajama nastoji pozitivno utjecati, primjerice na područje prevencije, dijagnostike i rehabilitacije poremećaja, psihičkog zdravlja djece i odraslih, postizanja boljih rezultata u individualnim i grupnim sportovima, selekciji kandidata za različite poslove …
Posebno područje psihologije je primjena njenih spoznaja u kriznim situacijama, a u takvoj se danas svi mi nalazimo zbog pandemije koronavirusa i potresa, čije fizičke i psihičke posljedice i dalje osjećamo. To je specifično područje rada psihologa, zasnovano na proučavanjima dosadašnjih sličnih situacija. Iz njih smo naučili kako krizne situacije djeluju na individualnoj i kolektivnoj razini i u različitim okolnostima. One su nam omogućile da konstruiramo, planiramo i provodimo različite specifične tehnike i postupke kriznih intervencija kako bi se ublažile posljedice krizne situacije, govorimo o učinkovitoj komunikaciji u pristupanju pojedincu i skupinama u kriznim situacijama, a bavimo se i poteškoćama u kojima se takvim situacijama nalaze i sami psiholozi-pomagači, koji također osjećaju posljedice pomaganja ljudima u kriznim situacijama. Ponosna sam što su psiholozi širom Hrvatske na mnogobrojne načine uključili da svojim spoznajama i vještinama pomognu drugim ljudima.
Svi ljudi se u ovakvim kriznim situacijama često osjećaju osamljeno unatoč svih dostignuća modernih tehnologija i dok s drugim ljudima komuniciraju samo online, i sve nas prati osjećaj straha i bespomoćnosti dok nas iz najljepšeg jutarnjeg sna budi snažan potres, pa možda i danima nakon toga ne spavamo dobro ili se trzamo na svaki zvuk, a možda imamo i elemente posttraumatskog stresnog poremećaja. Prati nas osjećaj nesigurnosti i neizvjesnosti i nemogućnost kontrole nekih vanjskih okolnosti. Nedostaju nam one sitne stvari koje čine život, a koje smo možda prestali primjećivati u “normalnim” uvjetima – osmjeh, dodir ruke pri susretu, zagrljaj, kava na popodnevnom suncu… Ovo vrijeme nas podsjeća da treba uživati u svakom trenutku koji nam život daje, davati sebe, ne uzimati druge zdravo za gotovo…
Hoćemo li iz ovog nešto naučiti? Psiholozi vam odmah mogu puno toga reći o zakonitostima učenja i pamćenja, ali vam isto tako mogu reći da to ovisi o čovjekovoj spremnosti da nešto nauči ili da promijeni svoja ponašanja na temelju proživljenih iskustava. Jesmo li stvarno spremni učiti? Hoćemo li na temelju sada doživljenog moći promijeniti svoja ponašanja u budućnosti? Psihologija i psiholozi vam u tome mogu pomoći, ali vi sami morate odlučiti o smjeru svojeg života nakon ovakvih traumatičnih životnih iskustava. I da, jedno od važnih pitanja je pitanje mogu li se u ovakvim situacijama drugi ljudi osloniti na mene i mogu li se ja osloniti na druge ljude? Nakon prvih trenutaka normalne sebičnosti u teškim životnim okolnostima, kad najprije treba spašavati svoj život i živote svojih bližnjih, možemo li se okrenuti prema drugim ljudima i pitati ih što oni trebaju? Krizne situacije iz nas trebaju izvući mudrost, ljubav prema drugima, empatiju, ljudskost, trebale bi nas potaknuti da u sebi probudimo ono najbolje što imamo – solidarnost, ljubav, zajedništvo i ponos.
* Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
**Doc. dr. sc. Ljiljana Pačić-Turk pročelnica je Odjela za psihologiju HKS-a
