U 17. stoljeću Galilei je vodio žestoke rasprave s tadašnjim znanstvenicima (Brahe, Clavius) o Kopernikovu modelu Sunčeva sustava. Godinama kasnije mnogi su pojedinci, zlonamjerni ili neupućeni, rabili slučaj Galileija kao milenijski primjer sukoba Crkve i znanosti. Demistifikaciju sudskoga procesa protiv Galileija i navodnoga sraza vjere i razuma dovršio je svjetski filozof Paul Feyerabend. On je u znamenitom djelu »Protiv metode« (1975.) opravdao prigovore srednjovjekovne Crkve: »Onodobna Crkva bila je mnogo vjernija razumu od samoga Galileija.« Njegove tvrdnje o »racionalnom i pravednom« postupku Crkve rabio je, uz zadršku, i kardinal Joseph Ratzinger. No kada je kardinal postao papa Benedikt XVI., kažnjen je, zbog citiranja Feyerabenda, »ekskomunikacijom« s rimskoga sveučilišta »La Sapienza« od strane militantnih scijentista, piše prof. dr. sc. Valerije Vrček za Glas Koncila.
Teorija i(li) istina
Ono što se (najčešće) prešućuje u prosvjetiteljskim pričama o Galileiju jest poznata činjenica da Galilei nije imao nikakvu znanstvenu potvrdu da Zemlja kruži oko Sunca. Imao je bogato iskustvo, dobru intuiciju i hipotezu koja se pokazala točnom, ali nije imao ni konačan ni potreban dokaz. Tek je 200 godina kasnije, razvojem snažnih teleskopa, stvorena tehnička mogućnost dokazivanja Kopernikove teorije.
Galilei je bio veliki znanstvenik, slavni promotor fizike, ali i igrač sklon ignoriranju nezgodnih podataka. Bio je uvjeren – opravdano – da se Zemlja okreće i bio je spreman svim sredstvima u to uvjeriti druge. U svojoj knjizi »Slobodni radikali« (2012.) Michael Brooks dobro primjećuje: »Galileija su optuživali zbog fleksibilnoga pristupa svojim eksperimentalnim zapažanjima poradi napretka znanosti. Današnji znanstvenici nisu drukčiji.«
Pandemijske zavjere?
U novo pandemijsko vrijeme Galileija bi vjerojatno prozvali teoretičarom zavjere ili antivakserom. Njegove su hipoteze bile teške, važne i mijenjale su službene paradigme. No, u nedostatku jakih eksperimentalnih dokaza, koristio se autoritetom, stilom i analogijama. Otkrivši da sateliti kruže oko Jupitera, skokovito je zaključio da Zemlja kruži oko Sunca. Na sličan način danas znanstvenici govore o pandemijskom marketingu, o sprezi politike i farmaceutskih lobija, o velikom »resetu«, o laboratorijskom podrijetlu virusa, o neučinkovitosti cjepiva i epidemioloških mjera, najavljuju valove autoimunih bolesti, psihičkih poremećaja u djece i mladih…
Srednjovjekovna sloboda dijaloga
Mnoge su nabrojene hipoteze sasvim vjerojatne, a za konačnu potvrdu nedostaju (tek neke) čvrste brojke. No to nikako ne znači da je postavljanje takvih hipoteza – teorija zavjere! Razlika između Galileija i današnjih znanstvenika u tome je što je srednjovjekovni fizičar ravnopravno sudjelovao u raspravama, imao je pozivnicu za debatne klubove, bio je redovit gost javnih sučeljavanja…
U spomenutoj knjizi Brooks podsjeća: »Papa Urban VIII. podržavao je Galileija u njegovim znanstvenim pothvatima i uživao raspravljati o njegovim idejama. Raspravljali su o Kopernikovu heliocentričnom modelu svemira u čijem se središtu nalazi Sunce, a ne Zemlja. Galilei je nastojao dokazati da je Kopernik u pravu, a papa je želio čuti uvjerljiv argument.«
Naprotiv, u moderno vrijeme pandemije znanstvenici koji zastupaju teze suprotne uvriježenim istinama nemaju pravo javnosti, proglašavaju se hereticima i isključuju iz znanstvene arene. Galilei kao fizičar nikada nije doživio cenzuru, a s Rimskom se inkvizicijom suočio tek kada je u svojim matematičkim modelima »otkrio« potrebu reinterpretacije Svetoga pisma. Završio je u samoizolaciji, baš kao i moderni znanstvenici danas – u medijskoj blokadi.
Ipak se kreće?
Teolog Vjekoslav Bajsić smatrao je da je nepotrebnim sudskim procesom protiv Galileija narušen dijalog religije i znanosti, na štetu Crkve. Pogrješku je u nekoliko navrata priznao i papa Ivan Pavao II. vrativši Galileija u okrilje njegove zajednice – Katoličke Crkve. Današnji znanstvenici drukčijega mišljenja nemaju takvu zaštitu, prepušteni su medijskomu ignoriranju, političkoj giljotini, optuženi su kao krivci za smrti milijuna ljudi, a njihovih se stajališta, uključujući Hrvatsku, javno odriču institucije koje ih plaćaju… Jedina je utjeha što ne će biti potrebno čekati 200 godina kako bi se otkrilo – tko je bio u pravu, piše Vrček.
O autoru
* Prof. dr sc. Valerije Vrček je član Hrvatskog kemijskog društva i Humboldtov stipendist. Dobitnik je brojnih priznanja, a među njima i Hrvatske akademije znanosti i kulture te Ministarstva znanosti RH za izvrsnost u objavljivanju znanstvenih radova. Prof. dr. sc. Valerije Vrček je predstojnik Zavoda za organsku kemiju, a bogatu znanstvenu karijeru izgradio je na američkom Sveučilištu Yale i Florida State University, njemačkom Sveučilištu u Ulmu i Ludwig – Maximilians Universitateu u Münchenu te Tehničkom sveučilištu u Chemnitzu, kao i Sveučilištu A Coruna, u španjolskoj Galiciji.
** Mišljenja iznesena u komentarima osobna su mišljenja njihovih autora i ne odražavaju nužno stajališta uredništva portala Narod.hr.
