1. prosinca 1991. Zločini srpske vojske – agresija na Hrvatsku pripremljena u Jugoslaviji

raspad Jugoslavije
Foto: Thinkstock

Politički vrh Srbije, srpski akademici i najveći dio JNA gdje su dominirali Srbi, nakon smrti Tita 1980., imao je jedan stvarni cilj: stvoriti Veliku Srbiju, bilo u granicama Jugoslavije, bilo kao samostalnu državu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Zvuči paradoksalno, ali i stvaranje autonomije Vojvodine i Kosova išlo je Srbiji u prilog jer su imali 4 glasa u Predsjedništvu SFRJ, koje je zamijenilo Tita, i samo im je trebao jedan glas iz BiH ili Hrvatske za izdavanje zapovijedi JNA. To im je uskratio veliki čovjek, Srbin iz BiH, Bogić Bogićević, što je izazvalo bijes u JNA koja je praktički počela djelovati neovisno od civilnih vlasti kao vojna hunta.

 

Dana 1. prosinca 1991. JNA i njeni generali napustili su zgradu V. vojne oblasti u središtu Zagreba, na Krešimirovom trgu.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Preustroj JNA i vojnih oblasti, pod vodstvom admirala Srbina Mamule, započeo je pred samu agresiju na Hrvatsku, od 1987. do 1990. godine. Vojne oblasti su skrojene tako da su se poklapale s Velikom Srbijom.

Nakon Titove smrti, kada je admiral Branko Mamula (velikosrbin i komunist iz Hrvatske) bio na čelu JNA, počela je srbizacija vojske, razoružavanje Teritorijalne obrane i prekrajanje vojnih oblasti. To piše Mamula u knjizi Očuvanje socijalizma i decentralizacija Jugoslavije. On je to pokušao i promjenom Ustava 1980-ih, samo nije dobio suglasnost republika. U knjizi piše da ih nije ni trebao pitati za suglasnost, jer se tako izgubilo na vremenu.

Tada Srbija i JNA zauzimaju iste pozicije o centraliziranoj Jugoslaviji i tzv. „neravnopravnom položaju srpskog naroda u Jugoslaviji“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

To je bila majka svih laži.

Istina je bila potpuno drugačija: srpski i crnogorski narod je bio dominantan i praktički vladao Jugoslavijom. Ono malo drugih u strukturama vlasti i vojske su uglavnom bili poslušnici Beograda na liniji komunističke pravovjernosti. Srpski narod je bio dominantan u Jugoslaviji, osobito u udjelu na najvažnijim političkim i vojnim funkcijama koje su bile stožerne za odražavanje diktature komunizma. Također, srpski narod je imao najmanji broj političkih disidenata i zatvorenika, posebno u odnosu na Albance i Hrvate, što je vrlo bitna činjenica u jednoj višenacionalnoj i totalitarnoj državi.

JNA se osamostalila i postala samostalan čimbenik, a Jugoslavija nešto gotovo poput vojne hunte gdje posljednju riječ o političkim pitanjima ima vojska.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Samostalna JNA odnosno njeni čelnici (Mamula i Kadijević) željeli su potpuni nadzor nad oružanom silom, te im je Teritorijalna obrana smetala jer se u biti radilo u slabijoj, ali republički nadziranoj postrojbi, iako su njeni zapovjednici formalno bili podložni lokalnim zapovjednicima JNA. Stoga je 1986. predložena, a u veljači prihvaćena inicijativa o preustroju JNA pod kodnim imenom vojne organizacije Jedinstvo. Preustroj JNA stvorio je četiri vojne oblasti:

  • Vojnopomorsku oblast sa sjedištem u Splitu – koju su ugrubo činili dio Istre, Primorje, Dalmacija i otoci, te crnogorsko primorjeVO sa sjedištem u Zagrebu, koja su činile
  • Slovenija i manji dio Hrvatske, tj. Hrvatska zapadno od crte Virovitica-Karlovac-Karlobagbez onoga uključenog u Vojnopomorsku oblast
  • VO sa sjedištem u Beogradu koju je činio ostatak Hrvatske (istočno od crte Virovitica-Karlovac-Karlobag), BiH, Vojvodina i dio Srbije
  • VO sa sjedištem u Skoplju koju je činio ostatak Srbije, Crna Gora, Kosovo i Makedonija

Bit ovakvog preustroja je da se umjesto šest armija kopnene vojske formiraju tri vojišta čija je područna podjela potpuno zanemarila “administrativne” granice republika i pokrajina, kao da republike ne postoje. Sam pojam “administrativnih granica”, koji je koristio general i ratni zločinac Veljko Kadijević, ukazuju da je JNA prihvatila velikosrpsku političku platformu: granice republika nisu granice država. Na taj način posredno se ne priznaje ni federativno uređenje Jugoslavije, dakle, niti sama Jugoslavija kao država.

Tako je V. vojna oblast, a to je tek malen dio sjeverne Hrvatske i Slovenija, trebalo biti nešto što se treba pustiti i nije bio dio interesa Velike Srbije, kao i manji dio VPO na sjeveru Hrvatske.

General JNA Nikola Ljubičić, još jedan velikosrbin iz Hrvatske, omogućio je Miloševićev dolazak na čelo partije Srbije. Miloševića je vojska odabrala da projekt realizira pod parolom da nije nacionalist. Uz pomoć srbizirane JNA Milošević se od samog početka brutalno obračunava sa svim protivnicima – čistio je institucije od kadrova koji se nisu slagali s njim i sve što je mislilo drukčije.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Memorandum i poslije Peticija intelektualaca o Kosovu dva su ključna trenutka u homogenizaciji srpske elite. Peticiju je potpisalo 215 intelektualaca. Uz potporu vojske oni su bili frontalna snaga, ali njihova snaga bila je zanemariva u odnosu na energiju koju je Milošević postigao mobilizacijom i homogenizacijom srpstva.

JNA je smatrala, procjenjujući i međunarodno stanje, da ima šansu za Blitzkrieg i stvaranje Velike Srbije. Imala je na umu da Hrvati nisu pripremljeni za rat, kao što i nisu bili, da se neće moći oduprijeti JNA kao srpskoj vojsci pa će oni ostvariti svoje ciljeve. Sloveniju su na neki način izgurali i zato što tamo nije bilo Srba, koji bi im poslužili kao razlog za rat.

Slovenija je i tako bila u V. vojnoj oblasti koja nije trebala biti dio Velike Srbije

 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.