1. rujna 1939. – II. svjetski rat započeli su nacisti i komunisti zajedničkim napadom na Poljsku!

Na današnji dan 1. rujna 1939. napadom nacističke Njemačke na Poljsku počeo je Drugi svjetski rat. Tako je svega nakon 9 dana od sporazuma Ribbentrop-Molotov u praksi provedena dogovrena podjela Poljske. Dva tjedna kasnije u istočne dijelove Poljske ulazi i komunistička armija SSSR-a, pa se može reći da su II. svjetski rat započeli zajednički nacisti i komunisti.

Važno je napomenuti da u to vrijeme situacija još nije izgledala ni blizu kao veliki ili svjetski rat, nego tek podjela dogovorenih interesnih sfera dva totalitarna režima i dvije imperijalne sile. Tek kasnije, nacistički ekspanzionizam i osvajanja prerasla su globalni sukob. Ipak, ovaj datum se opravdano uzima kao početak Drugog svjetskog rata.

Kao izgovor za napad trebala je poslužiti Operacija Himmler, koju su vodili Reichsführer SS-a Heinrich Himmler i šef Gestapa Reinhard Heydrich. Njihovi su ljudi, obučeni u uniforme poljske vojske, izveli napade na njemačka mjesta uz granicu s Poljskom, te zauzeli jedan njemački radio-odašiljač i odaslali protunjemačke poruke. Na kraju, da bi se pružio dokaz da su to napravili Poljaci, ostavili su trupla obučena u poljske uniforme, a koja su zapravo pripadala ubijenim njemačkim zarobljenicima iz koncentracijskih logora. Hitler je, pod opravdanjem da štiti sigurnost Reicha, lansirao napad na Poljsku pod kodnim imenom “Fall Weiss”.

Dok se o napadu Njemačke na Poljsku puno zna, malo toga se zna o prljavoj komunističkoj igri i agresiji SSSR-a.

Da, pošteno je reći istinu: II. svjestki rat nije počela sama nacistička Njemačka, nego i komunistički SSSR.

O napadu nacista na Poljsku se zna – zašto se šuti o napadu i zločnima komunista?

Naime, nakon napada SSSR-a na Poljsku pod okupacijom i sovjetskom kontrolom našlo se čak 200.000 kilometara kvadratnih Poljske, što je bilo više od pola predratnog teritorija, kao i čak 14 milijuna državljana Poljske!

Uključivanje tih zemalja u sovjetsku državu dogodilo se vrlo brzo. U atmosferi sveopćeg terora NKVD-a, provedeni su izbori za Narodnu skupštinu Ukrajine i Bjelorusije, kojima je SSSR trebao anektirati okupirane teritorije Poljske, jer Rusija nema granice s Poljskom. Naime, velikoruski imperijalizam je često bio uvijen pod krinku SSSR-a, baš kao po istom obrascu i velikosrpski pod krinkom Jugoslavije.

Sljedeća etapa trebala je biti provedba „rusifikacije“ zemalja istočno od rijeke Bug. Staljin je shvatio kako mora uništiti centre koji su stvarali najveći otpor i koji bi mogli povesti stanovništvo „rusificiranih“ zemalja u oružanu borbu: inteligenciju, aristokraciju, časnike i svećenike. Mnoge od njih imao je u šaci jer su se već nalazili u zarobljeničkim logorima.

Eliminacija inteligencije, časnika, svećenika – komunisti još gori od nacista

Tako je u listopadu 1939. godine čak 14 700 časnika poljske vojske i KOP-a, policijskih dužnosnika, pripadnika obavještajne i zatvorske službe, a također i mnogo civila smješteno u logore u Ostaškovu, Starobjelsku i Kozjelsku u SSSR-u.

Uvjeti u logorima su bili strašni.

U četiri velike deportacije, od kojih je posljednja bila u lipnju 1941., odvezeno je daleko u unutrašnjost SSSR-a 320 000 Poljaka, a neki istraživači smatraju da ta brojka iznosi oko 800 000 ljudi . Najviše Poljaka njih čak 69 000, smješteno je u području Arhangelska, 32 000 dospjele su u okolinu Novosibirska, a isto toliko u područje Sverdlovska. Više od 29 000 došlo je do Krasnojarska.

Široka prostranstva Rusije i Kazahstana, Kome, Omska, Jakutska i Irkutska postala su zatvori za stotine tisuća Poljaka.

Premda su pokolji i progoni Poljaka bili ogromnih razmjera, vrhunac svega je bio pokolj u Katynskoj šumi.

Ideja o pokolju je bila zloglasnog Lavrentija Berije, a sovjetski Politbiro, sa Staljinom na čelu, prihvatio ju je i uobličio u zapovijed 1940. godine: 22 000 tisuće poljskih časnika, dočasnika, svećenika, intelektualaca i drugih istaknutih domoljuba bit će smaknuto.

Pobijena je gotovo polovina od ukupnog broja poljskih časnika, među njima 14 generala, 24 pukovnika, 7 kapelana, jedan poljski princ, 20-ak sveučilišnih profesora, 300 liječnika, 6000 policajaca i veliki broj svećenika.

Zašto šutnja o agresiji SSSR-a na Poljsku kojom je počeo II. svjetski rat?

Godine 1939. Poljska je doživjela tragediju u činjenici da je bila brutalno napadnuta i raskomadana od tada dvije najmoćnije europske države: nacističke Njemačke i sovjetske Rusije (SSSR-a). Dva najokrutnija režima 20. stoljeća, Hitlerov i Staljinov, okomili su se na zemlju koja je predstavljala prepreku ostvarenju njihovih ideoloških i velikodržavnih koncepcija.

Usprkos svim svojim razlikama i rivalstvu, nacisti i boljševici našli su konsenzus po pitanju Poljske. Oba režima željela su Poljsku i poljski narod uništiti na sve moguće načine a najučinkovitiji način je bio pokušaj istrebljenja intelektualaca, političke elite, viših vojnih časnika i svećenstva.

Sovjeti su dugo inzistirali da su masakre nad Poljacima počinili Nijemci. To je bila obična besmislica i laž. Na kraju krajeva, u umirućim danima svoga postojanja 1990. SSSR je službeno priznao krivnju i odgovornost za zločine koje je osudio jednako kao i prikrivanje istih. U studenom 2010. ruska Duma je izdala Deklaraciju u kojoj krivi Staljina i ostale članove Politbiroa jer su osobno naredili masakre.

Okupacija, teror i zločini koje su počinile sovjetske institucije u Poljskoj 1939.-1941. ostale su trajna prepreka u odnosima Poljske i Rusije.

Nažalost, poljsko-ruski odnosi ostaju do danas opterećeni zbog lošeg povijesnog iskustva Poljaka sa velikoruskim imperijalizmom.

Poljaci se boje Rusije za koju smatraju da može ponovno izvršiti invaziju na njihovu zemlju pa su stoga jedni od najvećih zagovornika NATO saveza. No, današnja Rusija nije jednaka onoj koja je 1940. počinila brojna nedjela te bi bilo dobro koristiti povijest u dnevno političkoj areni za dobrobit današnjeg doba, a i situacija i političko-ideološke prilike razlikuju se od onih pred II. svjetski rat.

Naime, i Poljska i Rusija su danas dvije zemlje koje pružaju snažan otpor globalističkoj genderizaciji i nekontorliranoj imigrantskoj politici Europe, pa samim tim, imaju interesa biti zajedno i surađivai protiv ovog moćnog i destruktivnog zapadnjačkog lobija.