Na današnji dan 1. srpnja 1992. godine, djelovanjem borbenih zrakoplova HV-a u 04.50 sati napadom na Golubov Kamen, došlo je do velike bitke između hrvatske i srpske vojske u kojoj su Srbi bili prisiljeni napustiti strateški najvažniju kotu koju su držali nakon niza poraza na Južnom bojištu.
Srpska vojska je nakon vojnog poraza lažima uvjeravala svoju javnost da je bez borbe napustila Golubov kamen, s ciljem da podigne i ojača vrlo klonuli borbeni moral svojih vojnika. Naime, nakon pada Vukovara srpska vojska je hametice poražena na niz mjesta, a najviše u Zapadnoj Slavoniji i Južnom bojištu.
U borbama za deblokadu Dubrovnika poginulo je preko 250 vojnika najelitinijih hrvatskih gardijskih brigada (1.,2. i 4.), izviđačkih postrojbi i ostalih jedinica Hrvatske vojske.
Pobjedonosni hod Hrvatske vojske za oslobođenje Dubrovnika otpočeo je 18. svibnja 1992. napredovanjem naših snaga prema Slanom, a predvode ih 1. i 4. brigada ZNG. Četvrta gardijska brigada ostvarujući potrebnu dubinu prostora prodire rubom Popovog polja prema Ravnu i Zavali, a „Tigrovi” istodobno obalnim smjerom kreću prema Dubrovniku.
Prvotni i početni cilj operacije „Tigar“ bio je ovladati visovima iznad Dubrovnika, a osobito Golubovim Kamenom, ogromnom stijenom koja na 422 m nadmorske visine koja dominira ovim krajem. Kontrolom Golubovog Kamena neprijateljska vojska je imala kontrolu jedine prometnice prema Dubrovniku.
Svjedočanstva sudionika ove akcije „vraćaju“ nas u te dane kada su pripadnici 3. Imotske bojne 4. brigade, budući je dan ranije obavilo izviđanje prostora, oko dva sata ujutro 1. srpnja 1992. godine, od posljednjih kuća u Mokošici, kozjom stazom krenuli prema Velikoj gomili (k. 518). Sa sobom su uz osobno naoružanje nosili i minobacač, za koga su nešto mina našli i pod samim vrhom, a koje su ostavili pripadnici 2. bojne 163. brigade koji su prije njih držali ovaj položaj. U 04,10 sati podijelili su se u tri grupe i nakon preleta i djelovanja naših zrakoplova po neprijateljskim položajima, nepaženo krenuli prema Golubovom kamenu. Na nekih 400 metara od agresorskih položaja primijećeni su, te je po njima otvorena žestoka vatra iz osobnog naoružanja, ali i netrzajnih topova, minobacača i maljutki.
U teškim borbama, koje su uz pruženu potporu našeg topništva trajale do kasnih poslijepodnevnih sati, premda je ranjeno osam pripadnika satnije, među kojima i njen zapovjednik Zdenko Šanić, uspjeli su ovladati Golubovim kamenom, ali su bili prisiljeni na manji uzmak.
Uslijedio je nastavak borbi i 3. bojna osvaja zloglasno četničko uporište Golubov kamen iznad Rijeke dubrovačke. Iz tijeka borbenih djelovanja ostalih postrojbi 4. brigade ZNG vidljivo je kako je kasnija verzija o neprijateljskom napuštanju Golubovog kamena bez borbe, radi prodora naših snaga u njegovo zaleđe, potpuno neutemeljena.
Na žestoki otpor neprijatelja naišla je i 2. brigada ZNG koja je u akciji „Tigar“ dobila zadaću zauzimanja Ivanice i brda Vraštice. U samom početku ove akcije, u kojoj su vodu izviđača pod zapovjedništvom satnika Predraga Matanovića, kasnije poginulog u Oluji na ulazu u rodnu Petrinju, potporu pružali dijelovi snaga 163. brigade HV. Tu su poginula su dva pripadnika i jedan je teže ranjen, te su radi snažnog protuudara agresora napadna djelovanja zaustavljena. Tako je Ivanicom ovladano tek 5. srpnja 1992. godine nakon ponovljenog napada puno jačim snagama.
Od kolovoza do kraja listopada 1992. godine nastavljaju se nove oslobodilačke akcije „Oslobođena zemlja”, „Konavle” i „Vlaštica” kojima je nanošenjem potpunog poraza neprijatelju, uz ogromne žrtve od preko 250 poginulih hrvatskih branitelja, dovršeno oslobađanje dubrovačkog područja.
Srpska vojska je i dalje lažima uvjeravala svoju javnost da su i ovi brojni porazi, te potpun krah na Južnom bojištu posljedica njihovog mirnog povlačenja iz tog područja, bez sukoba s hrvatskim snagama.
Bez obzira na tradicionalne srbijanske laži, poznato je da je u borbama za deblokadu Dubrovnika poginulo je preko 250 vojnika najelitinijih hrvatskih gardijskih brigada (1.,2. i 4.), izviđačkih postrojbi i ostalih jedinica Hrvatske vojske.
Ratnici svjetla – sjećanje na poginule branitelje Dubrovnika
