Dokument je potpisalo 545 srpskih najuglednijih Srba i gotovo cijela srbijanska društvena krema: episkopi SPC-a, bivši ministri, generali, akademici, sveučilišni profesori, ugledni gospodarstvenici i drugi.
Bio je to jedinstveni kvislinški dokument javne, masovne i pismene potpore nacionalsocijalizmu u porobljenoj Europi 1941.
Historiografija u Jugoslaviji većinom je šutjela o ovom dokumentu
Zanimljivo je da su mnogi potpisnici Apela kasnije bili podobni i dobivali službe novoj vlasti u Jugoslaviji 1945. godine. Čak 28 potpisnika Apela postali su u komunističkoj Jugoslaviji članovi Srpske akademije znanosti i umjetnosti (SANU), a njih još dvanaestorica ušli su u poslijeratnu jugoslavensku komunističku i partizansku vladu. Historiografija u Jugoslaviji većinom je šutjela o ovom dokumentu ili ga tek sporadično spominjala izvan bitnog dosega za javnost, kao i o mnogim sramnim stvarima koje su se događale u Srbiji od 1941.-1945 godine. Najužasnije bilo je to što se nije jasno naglašavalo ili se čak skrivalo da je Srbija bila prva država Europe koja je u II. svjetskom ratu proglašena judenfrei – slobodnom od Židova koji su većinom ubijeni ili deportirani u njemačke logore.
Iz dokumenta je jasno da je srbijanska društvena elita pristala na kolaboraciju s nacističkim okupatorskim režimom i pozvala srpski narod na ne-otpor i suradnju nacistima, prvenstveno da sačuva Srbiju od bilo kakvih sukoba ili rata, te koliko je moguće prebaci ratno djelovanje u susjednu NDH. To se i dogodilo jer je Srbija bila sačuvana od većih ratnih sukoba od studenog 1941. sve do jeseni 1944. kada u Srbiju ulazi Crvena Armija te u političko-vojnom dogovoru s Titovim partizanima, oslobađa Beograd. Većina borbi i teških ratnih sukoba na tlu bivše Jugoslavije nije se vodila u Srbiji, nego u NDH (gotovo sve od 7 „partizanskih ofenziva“), te donijela velike ljudske i materijalne gubitke u Hrvatskoj i BiH (tada NDH).
Početak Apela glasi ovako:
„Srpski narod doživljava teške dane. U ovim sudbonosnim trenucima, dužnost je svakog Srbina, svakog pravog rodoljuba, da svim svojim snagama pomogne da se u zemlji sačuva mir i red, jer je samo tako moguće da se uspješno izvršiti veliko djelo nacionalne obnove otadžbine (domovine) i našem napaćenom narodu osigurati bolja budućnost…
Svaki trezven i pametan Srbin, svaki dobronamjeran sin ove zemlje koji misli svojom glavom shvaća opasnosti koje nam prijete. Njegova su strahovanja opravdana kada se imaju na umu opasnosti kojima je jedna pobijeđena zemlja izložena kada se u njoj pomuti mir. Njegovo je gnušanje izazvano naročito kada se na ponudu pobjednika (nacista op.) za lojalnu suradnju, odgovara pucanjem iz zasjede. Ovakav mučki i nedostojan način borbe ne odgovara viteškom duhu našeg naroda, i baca tešku ljagu na cio srpski narod. ..
Zato pozivamo cjelokupan srpski narod da odlučno u svakoj prilici i svima sredstvima pomogne naše vlasti u borbi protiv ovih zlotvora (partizana i komunista op.) srpskog naroda i njegove budućnosti.“ 1
Ovaj Apel nije bio izuzetak već stav velikog broja uglednika, potpisan imenom i prezimenom najuglednijih i najistaknutijih Srba.
Proglas su potpisale vladike, akademici, profesori, liječnici, inženjeri, kulturnjaci, pisci, trgovci, novinari, gospodarstvenici i veliki dio srbijanske društvene elite.
Srbija je, naime, uvijek u ratovima i prijelomnim vremenima djelovala vrlo lukavo i pragmatično u ratovima stvarajući razne kompromise, laži, prijetvornost i himbenost, podržavajući čak i okupaciju vlastite države i naroda, nastojeći ratne gubitke i sukobe prenijeti na obližnje okolne narode i države. Tako je Srbija najvećim dijelom ostala nedirnuta u II. svjetskom ratu i Domovinskom ratu, a i većem dijelu I. svjetskog rata nakon poraza i odlaska srbijanske vojske iz Srbije krajem 1915. pa sve do kraja rata.
Ta prljava igra Srbije, koju Hrvati vrlo slabo razumiju, gotovo da je nakon smrti predsjednika Tuđmana, dovela do inverzije događanja u Domovinskom ratu. Pobjednik je trebao postati poražen, a poraženi je trebao postati žrtva i pobjednik. Srbija u miru nastoji dobiti ono što izgubi ratom.
Samo u ljeto 1941., već početkom rata, su izašla tri sramna dokumenta koja u sebi jasno ocrtavaju političku lukavost i namjere:
U lipnju 1941. nastaje dokument Homogena Srbija kojim se programatski traži genocid nad Hrvatima i muslimanima radi stvaranja Velike Srbije u okviru Jugoslavije. Taj genocidni dokument osnova je četničkog pokreta 1941., ali i 1991. godine. Četništvo je danas u Srbiji gotovo u potpunosti javno i politički rehabilitirano, usprkos ponovnim zločinima u posljednjem ratu.
U lipnju 1941. nastaje dokument SPC-a Valerijanov memorandum, koji ima dopune u kolovozu i rujnu, te već na početku rata proglašava da je prvo 180.000, a onda čak 300.000 Srba ubijeno u prvim danima rata u NDH.
U kolovozu 1941. nastaje Apel srpskom narodu kao jedinstveni kvislinški dokument poziva na suradnju s nacistima i protiv je bilo kakvog otpora nacizmu.
Na temelju tog javnog Apela na gušenje bilo kakvog otpora nacistima osnovana je 29. kolovoza 1941. nova Vlada narodnog spasa pod vodstvom generala Milana Nedića, nekadašnjeg jugoslavenskog ministra vojske i mornarice. Dva dana ranije u Beogradu je održan i javni skup na kojem je stanovništvo Beograda još jednom bilo pozvano na suradnju s Nijemcima.
Milan Nedić je bio snažno podržan od Srpske pravoslavne crkve, pa je već 2. rujna 1941. vrh SPC-a posjetio Milana Nedića, predsjednika vlade u nacističkoj i kolaboracionističkoj Srbiji, te je u duhu Apela donio zaključak da su „gospoda arhijereji pokazali u toku razgovora puno razumijevanje sa sve rodoljubive napore generala Nedića koje imaju za cilj stišavanje strasti u narodu, zavođenje reda, suzbijanje nenarodnih razornih elemenata, da bi srpski narod sa što manje žrtava i patnji prebrodio sadašnja teška iskušenja…da će Srpska pravoslavna crkva, u duhu tradicija svetosavskog pravoslavlja, nastaviti boriti na strani generala Nedića…“ 2
1 „Novo vreme” 13.VIII.1941.
2 „Novo vreme“, 29.X.1941.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
