14. studenoga sveti Margarito Flores – revoluciju i nasilje u Meksiku potaknuli masoni i socijalisti, a rezultat je nacionalna tragedija!

Foto: Ramos Osuna www.commons.wikimedia.org

Himna Cristerosa 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Djevica Marija je naša zaštitnica i branitelj i kada dođe strah

ona će pobijediti sve demone na krik “Živio Krist Kralj!” (x2)

Vojsko Kristova: Slijedimo zastavu, križ uči Božju vojsku!

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Slijedimo zastavu na krik “Živio Krist Kralj!”

 

U gradu Tulimanu u Meksiku, sveti Margarito Flores, svećenik i mučenik, koji je za vrijeme velikog progona protiv Crkve bio uhićen zbog svog svećeništva te potom strijeljan i tako je okrunjen slavnim mučeništvom. Branitelji katolika pred masovnim progonima socijalista i masonerije u Meksiku, prijzvali su se Kristerosi (Cristerosi).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Zastava Cristerosa:

3D Mexico Flag Cristeros. 3D Illustration. Stock Illustration - 85503951

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Photo: hr.wikipedia.org

Dana 21. svibnja 2000. godine, papa Ivan Pavao II. kanonizirao je skupinu od 25 mučenika iz razdoblja masovnog progona katolika u Meksiku u 20. stoljeću.  Oni su proglašeni blaženima 22. studenog 1992. godine. Iz te skupine, 22 od njih su bili svećenici, a tri su laici.

Katolička Crkva proglasila je još 13 dodatnih žrtva protukatoličkog socijalisitčkog režima kao mučenike 20. studenog 2005. godine. Ova skupina je sačinjena uglavnom od laika, uključujući i 14-godišnjeg Joséa Sáncheza del Ríja.Dana 20. studenog 2005. godine, na stadionu u Guadalajari, kardinal José Saraiva Martins je predvodio betaifikaciju.

Sv. Agustín Caloca
Sv. Atilano Cruz Alvarado
Sv. Cristobal Magallanes
Sv. David Galván Bermudes
Sv. David Roldán Lara
Sv. David Uribe Velasco
Sv. Jenaro Sánchez Delgadillo
Sv. Jesús Méndez Montoya
Sv. José Isabel Flores Varela
Sv. José Maria Robles Hurtado
Sv. Jóven Salvador Lara Puente
Sv. Julio Álvarez Mendoza
Sv. Justino Orona Madrigal
Sv. Luis Batiz Sáinz
Sv. Manuel Morales
Sv. Margarito Flores García
Sv. Mateo Correa Magallanes
Sv. Miguel De La Mora
Sv. Pedro de Jesús Maldonado Lucero
Sv. Pedro Esqueda Ramírez
Sv. Rodrigo Aguilar Alemán
Sv. Román Adame Rosales
Sv. Sabas Reyes Salazar
Sv. Tranquilino Ubiarco
Sv. Toribio Romo González
Bl. Anacleto González Flores
Bl. Andrés Solá Molist
Bl. Ángel Darío Acosta Zurita
Bl. Ezequiel Huerta Gutiérrez
Bl. Jorge Vargas González
Bl. José Sánchez del Río
Bl. José Trinidad Rangel Montaño
Bl. Leonardo Pérez Larios
Bl. Luis Magaña Servín
Bl. Luis Padilla Gómez
Bl. Miguel Gómez Loza
Bl. Mateo Elías del Socorro Nieves
Bl. Miguel Agustin Pro Juárez
Bl. Ramón Vargas González
Bl. Salvador Huerta Gutiérrez

Tekst se nastavlja ispod oglasa

 

Masonerija u Meksiku i mržnja na Katoličku crkvu

Na početku 1920. je meksički sekularistički režim krenuo „pitomijim“ mjerama poput raspuštanja svih samostana i zabrane vjerskih škola, promjenom geografskih naziva (npr. je značajni grad Vera Cruz [Istiniti Križ] preimenovan u Veracruz; glavni grad Tobasca San Juan Bautista [Sv. Ivan Krstitelj], preimenovan je u Villahermosa). Potom je zabranjeno služenje sakramenata, osim ako svećenik nije imao posebnu dozvolu države (a državna administracija te dozvole uglavnom i nije izdavala).

Na koncu je nasilje eskaliralo do ubijanja svećenika i silovanja časnih sestara.

 

Obješeni katolici kao opomena Kristerosima:

Photo: en.wikipedia.org

 

Oni svećenici koji se nisu osjećali sposobnima za opasni život „u ilegali“, morali su napustiti državu.

Umjesto katoličanstva – koje je za meksičke „revolucionare“ tih 1920-ih godina bilo istovjetno sa praznovjerjem, mračnjaštvom, zadrtošću, neukošću i sličnim mrskim pojavama – nudila se za široke narodne mase svojevrsna „vjera“ u državu i progres. Za pripadnike elite je „u ponudi“ također bila masonska mistika, još od Napoleonovog doba dosta raširena među građanstvom. Meksička revolucija (kao „revolucionarno“ uzima se čitavo razdoblje 1910–1920. god.) je snažni položaj masonerije dodatno ojačalo – predsjednik Calles je bio mason, a sa njime i praktično cjelokupno državno vodstvo.

Zapravo je masonerija i danas u Meksiku snažna i iznimno utjecajna.

 

Antikatolička socijalistička vlada Meksika – istrijebiti Boga i katolike

Znajući za međunarodne masonske veze svoje antikatoličke „socijalističke“ vlade, potrudili su se meksički katolici da popune redove katoličke bratovštine „Kolumbovi vitezovi“, koju su katolici u SAD-u bili osnovali baš imajući u vidu potrebu da se na društvenom polju parira djelovanju masonskih loža. U razdoblju od 1918. do 1923. članstvo je „Kolumbovih vitezova“ u Meksiku poraslo sa 400 na čak 6000: velik porast ako znamo da je pripadnost toj udruzi čovjeka svrstavala među „antidržavne elemente“.

Otvoreni antikatolički teror počela je vlada Plutarca Callesa provoditi donošenjem reforme kaznenog zakona 1926.: svećenik koji bi na bilo koji način komentirao rad državnih vlasti mogao je dobiti pet godina zatvora, nošenje svećeničke i redovničke odjeće izvan crkvenih zgrada bilo je kažnjivo oštrim globama, a krunice, križeve i svete slike nije se smjelo isticati čak ni po privatnim kućama. Država je nacionalizirala cjelokupnu imovinu Crkve.

Strijeljanje svećenika i blaženika Michaela Pro:

Photo: en.wikipedia.org

Savezne države su određivale koliko svećenika treba da bi se „zadovoljile religiozne potrebe vjernika“ – te je u zemlji od petnaestak milijuna stanovnika bilo predviđeno da svega tristotinjak svećenika (od njih četiri i pol tisuće, što su služili Bogu i narodu u Meksiku) dobije dozvolu da služi  Misu.

 

Kristerosi – u boj sa Gospinom zastavom

U organiziranje oružane pobune protiv otvorenog progona katolika bilo je uloženo mnogo predanog rada, ali premalo novca i vojne stručnosti: glavninu pobunjenika činio je sloj seljaka sa malim posjedima, ili čak bez zemlje; iz redova sitnih seljaka regrutirana je i glavnina zapovjednog kadra kod „Cristerosa“ – kako su prozvani pobunjenici koji su na meksičku zastavu prišili lik Gospe od Guadalupea. Oružja je uvijek bilo manje nego ljudi. Od sredine 1929. rat je odnio već mnogo tisuća žrtava – poslije je Vlada priznala 56.882 žrtava samo na „svojoj“ strani oružanog konflikta (onoj koja je poslije dobivala odlikovanja, unaprjeđenja i vojne mirovine); izgleda da je ukupni broj žrtava veći od četvrt milijuna. Makar se broj kristerosa – prema procjenama – popeo na oko 50.000, kraj krvavog građanskog rata nije izgledao blizu.

U srpnju 1929., uz posredovanje diplomacije SAD-a i Svete Stolice, sklopljen je ipak sporazum („arreglos“) o okončanju građanskog rata. Određeno je da će se po župama u Meksiku opet smjeti služiti Misa i održavati vjeronauk (ne i u  školama), da se biskupi i svećenici smiju vratiti u zemlju (do 1934. godine broj katoličkih svećenika u Meksiku se popeo na „čak“ 334, jedan na 40 tisuća katolika). Svi se mogu vratiti svojim kućama i poslovima, parlament će proglasiti opću amnestiju za kristerose.

Većina kristerosa pohitala se vratiti kućama, na što su ih ohrabrivali i svećenici kojima se žurilo okončati bratoubilački rat. Neki kristerosi nisu odmah poslušali: činili su im se „arreglos“ jadnim postignućem i nisu vjerovali bezbožničkom režimu. Njima su meksički biskupi čak zaprijetili ekskomunikacijom, ako ne polože oružje. Neki se i pod tom prijetnjom nisu vraćali kućama – te nisu bili među žrtvama iznenadne kampanje vlasti u kojoj je pobijeno oko pet tisuća njihovih drugova po oružju; ljudi su hvatani na spavanju u svojim kućama i često ubijani pred očima vlastitih žena i djece.

Zastava regimente Kristerosa:

Photo: en.wikipedia.org

Konstatirajući vjerolomnost meksičkih državnih vlasti, papa Pio XI. je ogorčenost Crkve na progone svojih vjernika i klera u Meksiku izrazio u enciklici „Acerba Animi“ iz 1932. godine. Tu se iznosi da se progoni u Meksiku ne razlikuju mnogo od „onih koji bijesne unutar nesretnih granica Rusije“ iz tog doba, koja je tada bila utvrda komunističkog nasilja, totalitarizma i masovnih zločina prema kršćanima, i općenito ‘nepoćudnim građanima’.

Taj se dio meksičke povijesti do prije nekoliko desetljeća prepričavao šapćući: zapravo se pripremajući svoj doktorat mladi povjesničar iz Francuske Jean Meyer suočio 1965. sa posve neistraženim područjem: postojali su očevici, postojale su fotografije raspršene u privatnim kolekcijama, postojali su članci u novinskim arhivama, postojalo je nekoliko papinskih enciklika –  i postojali su crkveni i državni arhivi zatvoreni za javnost.

 

O tome kako i zašto je istina o nasilju nad katolicima u Meksiku skrivana pročitajte ovdje:

Tko su bili meksički sveti ratnici Kristerosi?

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.