“Božja ljubav zatim pomaže ‘progledati’, otvoriti oči, omogućuje spoznati čitavu stvarnost, izvan uskih perspektiva individualizma i subjektivizma koji čovjeka vode na stranputicu”, rekao je papa Benedikt XVI. glede aktualnih društveno-političkih tenedencija 21. stoljeća.
Hrvatski dominikanac Hijacint Bošković je korijene totalitarističkih odeologija 20. stoljeća vidio u novovjekom subjektivizmu. Taj subjektivizam je danas, možda više nego ikada prije, na djelu u današnjem modernom društvu, što mnogim intelektualcima izaziva određeni strah glede iskustva totalitarnih ideologija nastalih na subjektivizmu i odbacivanju Boga i kršćanskog morala.
Bošković, Hijacint, hrvatski filozof i teološki pisac (Selca na Braču, 15. IV. 1900. – Stari Grad na Hvaru, 26. XII. 1947.). Dominikanac, studirao filozofiju i teologiju u Dubrovniku i Rimu, gdje je doktorirao 1928. Osnovao je u Zagrebu izdavačku kuću »Istina« (1929), i pokrenuo časopis Duhovni život (1929–42).
Predavao filozofiju na Visokoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku i Senju. Neotomist, sumišljenik filozofsko-teološke misli T. Akvinskoga, otvoren za dijalog sa suvremenom mišlju; polemizirao s K. Balićem o primatu T. Akvinskoga u nauku Katoličke crkve. U knjizi Problem spoznaje (1931) zastupa prvenstvo ontologijske problematike nad noetičkom.
Iskazao se Bošković preciznom analizom i argumentiranom kritikom filozofskih strujanja svojeg vremena, kada je kršćanska misao gubila utjecaj bivajući omalovažavana u egzistencijalističkoj filozofiji, a nesmiljeno napadana u bezbožničkim materijalističkim ideologijama. Dobro svjestan da nastajanje i širenje novih svjetonazora ovisi ponajprije o ljudskoj spoznaji, marno se dao na proučavanje toga problema. U zapaženu djelu ″Problem spoznaje″ – koje je, ugledavši svjetlo dana 1931., izazvalo mnoge polemike, bilo vrlo hvaljeno, prevođeno na strane jezike, ali i osporavano – Bošković je kritizirao idealizam, subjektivizam i antropocentrizam, njihove razvoje od novovjekovlja do 20. stoljeća. Z
Izvan stručnih filozofskih krugova Hijacint je Bošković zasigurno najpoznatiji po studiji iz 1939. naslovljenoj ″Filozofski izvori fašizma i nacionalnog socijalizma″. Korijene tih pogubnih ideologija vidio je u novovjekovnom subjektivizmu, a na tragu sv. Tome Akvinskoga i cijele tomističke tradicije promicao je Bošković integralni kršćanski humanizam i personalizam; određen ne samo horizontalno, u odnosu prema čovjeku i čovječanstvu, nego i vertikalno, prema Bogu. O tome je napisao:
″Kao nigdje drugdje odrazuje ovdje, u ovoj teoriji, nacionalni socijalizam prirodni svoj instinkt za onim što je u sebi tajanstveno, maglovito, primitivno i iracionalno. […] Ne radi se više samo o nijekanju religije, o zabacivanju Boga; nije govor niti o racionalizmu, jer je po ovoj nauci čovjek sada lišen svega onoga što ga čini čovjekom: on više nema duše, nema uma, nema slobode, a sveden je na neku maglovitu i tajanstvenu primitivnu snagu, što izvire iz krvi i tla čistog nordijskog tipa. Od klasične definicije čovjeka, kako ju je dala grčka filozofija odredivši to biće kao ʹanimal rationaleʹ, ostao je danas samo prvi dio, živo biće u razvoju različitih rasa.″
Bošković bijaše oštar kritičar svih totalitarizama: fašizma, nacizma, uz njih i komunizma. U svima je njima vidio ″novo poganstvo″, ″obnovu poganske kulture″.
