16. siječnja 1962. umro Ivan Meštrović – kako su komunisti nastojali spriječiti sprovod velikog umjetnika

meštrović
Foto: Snimka zaslona

Na današnji dan, 16. siječnja 1962., umro je Ivan Meštrović.

Taj genijalni umjetnik, kipar Ivan Meštrović rođen je u Vrpolju kod Slavonskog Broda. Umro je u Indiani, SAD. Stjecajem okolnosti rođen je u Vrpolju, u Slavoniji, 1883. godine. Ali, svoje je djetinjstvo proveo u selu Otavice u Dalmaciji, odakle i potječe njegova obitelj.

Prema njegovoj posljednjoj želji tijelo mu je iz Sjedinjenih Država prebačeno u rodnu zemlju. Trebalo je biti izloženo dva dana u crkvi Sv. Marka u Zagrebu. A potom dva dana u crkvi Sv. Križa u Splitu.

Komunističke vlasti su u strahu od naroda tijelo poslale specijalnim vlakom u Drniš. A potom u Otavice. Tamo je 24. siječnja 1962. pokopan u obiteljskom mauzoleju u crkvi Presvetog Otkupitelja.

Njegovo tijelo dopremljeno je zrakoplovom u Hrvatsku. Bilo je dogovoreno da će biti izloženo u Zagrebu i Splitu. Prema riječima njegovog sina, Mate Meštrovića, UDBA je strahovala od mogućih prohrvatskih i protujugoslavenskih demonstracija. Zato je po pokojnika poslala poseban avion u Njemačku. I onda tijelo brže-bolje nastojala prebaciti u Drniš.

Ivan Meštrović: Komunističke vlasti su se jako plašile njegova pokopa

Tijelo je dopremljeno u Drniš posebnim vlakom. Samo četvorica momaka u hrvatskim narodnim nošnjama drniškog kraja koji su stajali pored lijesa dala su naslutiti da je u vlaku tijelo jednog od najvećih svjetskih umjetnika 20. stoljeća. Drnišani su bili uz svog sunarodnjaka cijelim putem od Zagreba odajući počast svom sinu čija je želja bila imati vječni počinak u rodnom kraju.

Po dolasku u Drniš, župljani su Meštrovićevo tijelo izložili u župnoj crkvi. Komunističke vlasti su se jako plašile ovog pokopa, pa je Ivan Meštrović pokopan četiri dana ranije nego je dogovoreno.

Prije samog pokopa, lijes je prema starim običajima ovog kraja bio pola sata izložen u roditeljskoj kući nakon čega su biskupi Franić i Arnerić krenuli na čelu porebne povorke koja je ispratila ‘genija iz Otavica’.

Foto: Obiteljska kuća Ivana Meštrovića u Otavicama; Roberta F., commons.wikimedia.org

Kada je biskup u svom govoru istaknuo da je Meštrović bio Hrvat i katolik, predsjednik drniškog komunističkog Narodnog odbora Smiljan Reljić viknuo je: “Narod tako ne misli!“, a ubačeni provokatori su počeli vikati: “Fašističke hulje!“, „Popovsko smeće!“, „Zločinci!“, što je izazvalo veliko negodovanje okupljenog naroda.

Komunistički provokatori su se stoga morali povući. Nakon ukopa uslijedila su uhićenja onih koji su branili dostojanstveni sprovod.

Navečer istog dana održana je sveta misa zadušnica u Splitu u crkvi Gospe od Zdravlja kojoj je prisustvovalo više od 4.000 ljudi!
O događanjima na Meštrovićevom pokopu pisali su i svjetski mediji, posebno jer je sin Mate želio informirati svijet o postupcima komunističkih vlasti prema njegovom ocu i Hrvatima drniškog kraja. Domaći komunistički tisak je o tome šutio.

Zahvalnost Ivana Meštrovića kardinalu Stepincu

Ustaški režim nije blagonaklono gledao na Meštrovića pošto je on u jednom dijelu života bio član Jugoslavenskog odbora. Meštrović je imao dosta prijatelja među nositeljima vlasti NDH-a. Bio je u prijateljskim odnosima s vrhunskim hrvatskim književnikom i tadašnjim  ministrom Milom Budakom koji je velikog kipara upozoravao da se prvo skloni iz Splita od Talijana, pa onda i iz Zagreba. Ipak, Meštrović je uhićen i u ustaškom zatvoru je proveo 4 mjeseca. Za njegovo puštanje iz zatvora zauzeo se osobno kardinal Stepinac, zbog čega mu je Meštrovića bio zahvalan do kraja života.

To potvrđuje i njegovo pismo iz emigracije u tim preteškim vremenima za kardinala i Crkvu:

„Bio sam u Švicarskoj, u Ženevi, kad me opčinila želja da isklešem Raspeće. Svaki raspoloživi hrast kupila je tvornica koja proizvodi kundake za puške, vjerojatno za obje zaraćene strane. Namučio sam se dok od tvornice nisam dobio nekoliko dasaka. Nisam mogao dobiti cijeli komad debla, budući da su svi bili izrezani. Konačno sam otkrio jedno deblo koje nije bilo izrezano, propadalo je i stajalo s korijenjem u zemlji. Smatrali su da nije dobro za puške, jer drvo vjerojatno trune. Kad sam počeo raditi na njemu otkrio sam da je drvo čvrsto i puno.

Drvosječa mi je redao da je deblo bilo uvezeno. Začudio sam se kad sam doznao da je došlo iz moje rodne države, Hrvatske. Isti komad drva bio je kasnije vraćen u Hrvatsku, preoblikovan u scenu Raspeća. Danas stoji tamo, u maloj kapeli, u zemlji u kojoj se Katolička crkva svakodnevno razapinje. Na čelu te patničke Crkve je kardinal Stepinac, moj sunarodnjak, moj dragi prijatelj, na kojeg sam, kao i svi Hrvati, ponosan. „

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.