Prvenstvo rimskog biskupa koji tim položajem ima primat nad sveopćom Crkvom je pitanje koje ostaje najveći kamen spoticanja zajedništva dviju crkava.
Dana 16. srpnja 1054. kardinal Humbert, predstavnik Lava IX u Carigradu, i carigradski patrijarh Mihailo Cerularije donose ukaze o međusobnoj anatemi i ekskomuniciji, a što će od kasnijih povjesničara biti označeno kao formalni početak Velike šizme, odnosno konačnog raskola između Rimokatoličke i pravoslavnih crkava.
No, već prije toga više puta između Istoka i Zapada bilo je poteškoća i svađa. Dakle, uopće nije tako jednostavno govoriti o prvom tisućljeću kao tisućljeću nepodijeljenih Crkava. Zapravo, bilo je čak suradnje i poslije 1054., čak i zajedničkih euharistijskih bogoslužja. Još 1453. bilo je slavljeno zajedničko bogoslužje prije zauzimanja Hagije Sofije od Turaka. Prethodio je još zajednički, ali nakon toga praktično propali koncil o uniji Ferrara-Firenca (1439-1442.).
Godina 1054. je, dakle, simbolični broj koji samo označava praktično stanje „stvari na terenu“.
Pravi i doslovni rez predstavlja osvajanje i pljačkanje Carigrada 1204. za vrijeme 4. križarskog pohoda latinskih križara, vođenih prije svega od strane Venecijanaca. Pljačka, ubijanje i uspostava latinskog patrijarhata u Carigradu bio je preokret križarske ideje što je dovelo do nepopravljivog raskida izmedu Istoka i Zapada. Prilikom svog posjeta u Ateni 2001., papa Ivan Pavao II. je zbog toga izričito tražio oproštenje.
Kako je moglo otići tako daleko?
Odgovor, koji Yves Congar na ovo pitanje s pravom daje i koji je potpuno uvjerljiv glasi: Istok i Zapad su se otuđili u jednom dugom povijesnom procesu, više se ne razumiju i postali su sami sebi strani.
To su bile kulturne razlike. Oni više nisu razumjeli svoje jezike, grčki i latinski. Od diobe Rimskog carstva u starom i novom Rimu razvile su se dvije različite kulture. Dok je Zapadni Rim već tog stoljeća praktički propao napadom barbara, Bizantsko carstvo je živjelo još skoro 1000 godina. Pošto se od Istočnog Rima ipak nije mogla očekivati pomoć protiv Barbara I poganstva, papa se zarana okrenuo Francima. Tako je došlo povijesnim procesom do Svetog Rimskog carstva srednjeg vijeka, koje je već u počecima sa Karlom Velikim dospjelo u konkurenciju i sukob s Bizantom.
Istovremeno, sa raskolom 1054. godine došlo je do svađe zbog investiture, a kao posljedica srednjovjekovnog razilaženja izmedu pape i cara. Time se je u zapadnoj crkvi utrt put za razdvajanje crkvene i svjetovne vlasti. Istok se, nasuprot tome, držao suživota između države i Crkve. Politički I društveni razvoj donio je sa sobom kulturne i socijalne razlike. Na Zapadu je nastalo srednjovjekovno kršćanstvo koje je ostalo strano Istoku u teologiji i duhovnosti, kao i u svom umjetničkom izrazu.
Snažna ideja zajedništva u razlikama
II. Vatikanski koncil je imao pravo kada je rekao da je od samog početka jedna te ista poruka Evanđelja na Istoku i na Zapadu bila samo različito percipirana i da je dovela do suviše različitih crkvenih oblika života. Istok i Zapad su imali, usprkos velikim sličnostima u učenju o Trojstvu i kristologiji, kako su se izrazili u priznanjima ekumenskih koncila, od samog početka različitu ekleziologiju i različitu crkvenu strukturu. Istok se čvrsto držao svog partijahalnog i sinodnog shvaćanja uprave, dok se na Zapadu vec u prvom tisućljeću snažno istakla rimska ideja primata.
Usprkos ovoj razlici i povremenim raskolima, Istok i Zapad su u prvom tisucljecu živjeli u crkvenom zajedništvu. Razlike nisu bile promatrane kao one koje razdvajaju Crkvu. Bilo je to jedinstvo u raznolikosti kao što se danas preko II. Vatikanskog koncila opet priznaje kao legitimno. Tek kasnije su iz toga nastale dogmatske suprotnosti koje djelomično i danas postoje, od kojih su pred sam raskol do danas bile dvije najvažnije: takozvano pitanje »Filioque« – pitanje izlaženja Duha Svetog od Oca i Sina, kao i zapadnu tradiciju da za euharistiju koristi beskvasni kruh.
No, pitanje svih pitanja u pozadini svega je: prvenstvo rimskog biskupa koji tim položajem ima primat nad sveopćom Crkvom. To je pitanje koje ostaje najveći kamen spoticanja zajedništva dviju crkava.
