18. veljače 1358. Zadarski mir – zašto je važno da se Dalmacija otrgla od Venecije i povezala s drugim hrvatskim zemljama pod jednom krunom?

Foto: Getty images

Zadarski mir, mirovni ugovor sklopljen između hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i Mletačke Republike dana 18. II. 1358. u sakristiji crkve samostana sv. Frane u Zadru, kojim je Dalmacija sljedećih pola stoljeća bila inkorporirana u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo.

Ovime su se ponovno sve hrvatske zemlje našle zajedno pod jednom krunom (to je bio ključan problem 19. stoljeća oko ujedinjenja Hrvatske u vrijeme stvaranja nacionalnih država – hrvatske zemlje bile su pod Austrijom, Ugarskom, Turskom i posebnim statusom Vojne Krajine). Nažalost, od 1409. Venecija ponovno zadobiva vlast u Dalmaciji, vrlo neprijateljski raspoložena prema Hrvatima još od doba hrvatskih knezova i brojnih poraza na hrvatskoj obali Jadrana.

Već 1345–46. Ludovik je, tijekom vojne akcije protiv Mlečana kraj Zadra, neuspješno pokušao ostvariti vlast nad cijelom Dalmacijom, radi sjedinjenja Hrvatsko-Ugarskog i Napuljskoga Kraljevstva. Pošto je 1348. bilo ugovoreno osmogodišnje primirje između sukobljenih strana, slijedile su obostrane diplomatske akcije, a sve do 1356. Mlečani su povremeno plaćali novčani danak hrvatsko-ugarskom kralju, kako bi ga odvratili od njegovih namjera. No tijekom sukoba za bribirsku baštinu 1348–55. došlo je do ponovnih diplomatskih prijepora i vojnih sukobâ.

God. 1356. Ludovik je, sklopivši savez s Genovom te potaknut od rimsko-njemačkog cara Karla IV. Luksemburškoga, zaratio protiv Mletačke Republike, koja je tada bila oslabljena ratom protiv Genove i unutrašnjim političkim sukobima za vladavine dužda Marina Faliera. U lipnju 1356. kraljevska vojska prodrla je do Trevisa, što je Mlečane prisililo na pregovore i sklapanje primirja 11. XI. 1356. Ludovik je potom uredio odnose u Bosni i Usori te poslao banske vojske pod zidine dalmatinskih gradova.

Potaknuti njihovim dolaskom, Splićani i Trogirani istjerali su u srpnju 1357. mletačke knezove, u prosincu iste godine to su učinili Šibenčani, Zadrani, a potom i Bračani, Hvarani te, u svibnju 1358., Dubrovčani i Korčulani. Dodatni poticaj dalmatinskim gradovima da pristanu uz Ludovika bio je u potvrđivanju komunalnih autonomija kraljevskim povlasticama.

Zadarskim mirom, uvjete kojega je u potpunosti određivao Ludovik, Mlečani su se odrekli »prava na Dalmaciju od polovice Kvarnera do područja Drača« uključujući gradove Nin, Zadar, Skradin, Šibenik, Trogir, Split, Dubrovnik te otoke Osor, Cres, Krk, Rab, Pag, Brač, Hvar i Korčulu. Dužd se morao odreći naslova »dux Dalmatiae et Croatiae«, a Mlečani su morali napustiti Dalmaciju u roku od 22 dana. Ludovik se, zauzvrat, odrekao područja oko Trevisa, Cividalea (Čedad) i u Istri, koja je osvojio 1356.

Bilo je ugovoreno da obje strane oslobode zarobljenike te da se obnovi slobodno kretanje stanovnika obiju država. Nakon potpisivanja Zadarskoga mira dalmatinski su gradovi, zahvaljujući čvršćoj povezanosti s prirodnim hrvatskim, bosanskim i dalekim ugarskim zaleđem, u sljedećih pola stoljeća doživjeli opći gospodarski, politički i kulturni procvat.

No taj je razvoj bio naglo prekinut 1409–20., kada je Dalmacija ponovno bila izdvojena iz Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva i podvrgnuta vlasti Mletačke Republike.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr