19. siječnja 1929. Zagreb – zašto je Ante Pavelić otišao u emigraciju?

Foto: Jure Krišto, "Sukob simbola" (2001.)

U noći s današnjeg na sutrašnji dan 1929. godine Ante Pavelić je otišao iz Zagreba u inozemstvo jer je srbijanski kralj proglasio diktaturu i ukinuo sve političke stranke, te tako najavio nove progone Hrvata. Ante Pavelić je u to vrijeme bio parlamentarni zastupnik u beogradskoj Skupštini, izabran u izbornoj jedinici u Zagrebu, i zajedno s Antom Trumbićem činio je Hrvatski blok u parlamentu.

Jugoslavija ga je nakon toga, u odsutnosti, osudila na smrtnu kaznu 19. srpnja 1929. zajedno s Gustavom Perčecom zbog veleizdaje i potpisivanja Sofijske deklaracije.

Ante Pavelić bio je osnivač UHRO-a (Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija) godine 1930., pokreta koji je radio na razbijanju Jugoslavije. Izvodili su akcije po Jugoslaviji od kojih je najpoznatija Velebitski ustanak u Lici i atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu. U Hrvatsku se vratio uz pomoć Talijana gdje je 1941. postao poglavnik novouspostavljene Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Prema talijanskom i njemačkom uzoru uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka te pokrenuo politiku represija i progona. U novostvorenoj je državi kao samodržac imao neograničene ovlasti te je odgovoran za uvođenje i djelovanje sustava represije, za koncentracijske logore i masovne zločine.

Nakon propasti NDH napustio je Zagreb i otišao u emigraciju i završio je u Argentini i nakon toga u Španjolskoj gdje je i umro 1959. godine.

Kao parlamentarni zastupnik HSP-a i Hrvatskog bloka, izabran u izbornoj jedinici u Zagrebu 1927. godine, u govorima u Skupštini u Beogradu Pavelić je isticao pravo na hrvatsku nezavisnost i protivio se srpskom radikalnom šovinizmu i nacionalizmu. Pavelić je bio i očevidac atentata na Stjepana Radića, hrvatske narodne vođe i parlamentarne zastupnike u skupštini 20. lipnja 1928. godine. Ubojica hrvatskih vođa i narodnih tribuna bio je parlamentarni zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić, član tajne dvorske organizacije kralja Kararađorđevića ‘Bele ruke’, po čijem je nalogu ubio Radića i druge.

Zanimljivo je da su, osim Ante Pavelića, članovi parlamenta u Beogradu bili u isto vrijeme i dr. Ivan Ribar, koji je i predsjedao raspravi u Skupštini kada je ubijen Stjepan Radić, Dimitrije Ljotić i Dragomir Jovanović, kasniji šef policije u Srbiji u vrijeme II. svjetskog rata dok je bila pod nacističkim ražimom.

Iz Jugoslavije Pavelić je stigao prvo u Beč, zatim u Mađarsku, pa u Bugarsku.  U Sofiji se Pavelić susreo s Vančom Mihajlovom, vođom dijela VMRO-a (Vnutarnje makedonske revolucionarne organizacije). Potpisao je tzv. Sofijsku deklaraciju, o zajedničkom radu Hrvata i Makedonaca na rušenju Jugoslavije, zbog čega je Jugoslavija ušla u diplomatski spor s Bugarskom.

Zbog toga ga je jugoslavenski sud u odsutnosti osudio na smrt. Na kraju je Pavelić otišao u Italiju. S tamošnjom je fašističkom vladom Pavelić prvi kontakt imao još 1927. godine, kad je predao fašističkom dužnosniku Davanzatiju prijedlog stvaranja nezavisne hrvatske države uz pomoć Italije.

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr