U noći s današnjeg na sutrašnji dan 1929. godine Ante Pavelić je otišao iz Zagreba u inozemstvo jer je srbijanski kralj proglasio diktaturu i ukinuo sve političke stranke, te tako najavio nove progone Hrvata. Ante Pavelić je u to vrijeme bio parlamentarni zastupnik u beogradskoj Skupštini, izabran u izbornoj jedinici u Zagrebu, i zajedno s Antom Trumbićem činio je Hrvatski blok u parlamentu.
Jugoslavija ga je nakon toga, u odsutnosti, osudila na smrtnu kaznu 19. srpnja 1929. zajedno s Gustavom Perčecom zbog veleizdaje i potpisivanja Sofijske deklaracije.
Ante Pavelić bio je osnivač UHRO-a (Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija) godine 1930., pokreta koji je radio na razbijanju Jugoslavije. Izvodili su akcije po Jugoslaviji od kojih je najpoznatija Velebitski ustanak u Lici i atentat na kralja Aleksandra u Marseillesu. U Hrvatsku se vratio uz pomoć Talijana gdje je 1941. postao poglavnik novouspostavljene Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Prema talijanskom i njemačkom uzoru uveo je totalitaran jednostranački sustav, naredio raspuštanje svih političkih organizacija i stranaka te pokrenuo politiku represija i progona. U novostvorenoj je državi kao samodržac imao neograničene ovlasti te je odgovoran za uvođenje i djelovanje sustava represije, za koncentracijske logore i masovne zločine.
Nakon propasti NDH napustio je Zagreb i otišao u emigraciju i završio je u Argentini i nakon toga u Španjolskoj gdje je i umro 1959. godine.
Kao parlamentarni zastupnik HSP-a i Hrvatskog bloka, izabran u izbornoj jedinici u Zagrebu 1927. godine, u govorima u Skupštini u Beogradu Pavelić je isticao pravo na hrvatsku nezavisnost i protivio se srpskom radikalnom šovinizmu i nacionalizmu. Pavelić je bio i očevidac atentata na Stjepana Radića, hrvatske narodne vođe i parlamentarne zastupnike u skupštini 20. lipnja 1928. godine. Ubojica hrvatskih vođa i narodnih tribuna bio je parlamentarni zastupnik Radikalne stranke Puniša Račić, član tajne dvorske organizacije kralja Kararađorđevića ‘Bele ruke’, po čijem je nalogu ubio Radića i druge.
Zanimljivo je da su, osim Ante Pavelića, članovi parlamenta u Beogradu bili u isto vrijeme i dr. Ivan Ribar, koji je i predsjedao raspravi u Skupštini kada je ubijen Stjepan Radić, Dimitrije Ljotić i Dragomir Jovanović, kasniji šef policije u Srbiji u vrijeme II. svjetskog rata dok je bila pod nacističkim ražimom.
Iz Jugoslavije Pavelić je stigao prvo u Beč, zatim u Mađarsku, pa u Bugarsku. U Sofiji se Pavelić susreo s Vančom Mihajlovom, vođom dijela VMRO-a (Vnutarnje makedonske revolucionarne organizacije). Potpisao je tzv. Sofijsku deklaraciju, o zajedničkom radu Hrvata i Makedonaca na rušenju Jugoslavije, zbog čega je Jugoslavija ušla u diplomatski spor s Bugarskom.
Zbog toga ga je jugoslavenski sud u odsutnosti osudio na smrt. Na kraju je Pavelić otišao u Italiju. S tamošnjom je fašističkom vladom Pavelić prvi kontakt imao još 1927. godine, kad je predao fašističkom dužnosniku Davanzatiju prijedlog stvaranja nezavisne hrvatske države uz pomoć Italije.
