Ove godine neće biti komemoracije žrtvama partizanskih pokolja Bleiburga i križnih puteva te montiranih sudskih procesa. Ali zaboraviti ih nećemo.
Bilo je to vrijeme neviđenog terora nad nevinim ljudima koji je počeo 1945. godine ulaskom partizana u glavni grad Hrvatske. Još se krv tisuća ubijenih u Zagrebu nije niti osušila sa njegovih ulica, a zločinci su su osudili i ubili franjevce iz samostana Gospe Lurdske u središtu grada, u Zvonimirovoj ulici.
Na današnji dan 19. travnja 1947. počeo je montirani komunistički sudski proces protiv redovnika franjevaca iz samostana Majke Božje Lurdske, koji se nalazi u središtu Zagreba u Zvonimirovoj ulici.
Vlastima nije bilo važno nekoliko franjevaca, već njihova pastoralna djelatnost i omiljenost u Zagrebu, te skrb za mnoštvo radnika, studenata i doseljenika koje je u samostanu nalazilo mir i utjehu. Bilo je to u vrijeme dok se provodio teror nad nevinim ljudima koji je počeo 1945. godine ulaskom partizana u glavni grad, a krv tisuća ubijenih u Zagrebu se još nije niti osušila sa njegovih ulica, kada su ubijeni franjevci iz središta grada u Zvonimirovoj ulici.
Proces je bio montiran te se njime trebala prikriti mržnja prema Katoličkoj Crkvi. Cilj je također bio izgraditi nepovjerenje ljudi prema Crkvi.
Franjevci samostana Majke Božje Lurdske u Zagrebu i vjernici istoimene župe svake se godine posebnim se spomen-slavljem sjećaju franjevaca koji su u montiranome političkome sudskome procesu 1947. godine bili lažno optuženi i nepravedno osuđeni.
Ono što je trebalo biti zastrto, zatamnjeno, uništeno, postalo je mjestom ustrajnoga i tihoga plamena koji je grijao duše tisuća ljudi. Vlastima nije bilo važno nekoliko franjevaca. Ono što ih je stvarno smetalo bila je istina da su franjevci svojim dolaskom u Zagreb, a posebice osnutkom župe 1942. godine, razvili snažnu pastoralnu djelatnost, okupljajući radništvo, studente i doseljenike te posebno skrbeći za siromašne građane.
Samostan Gospe Lurdske, i u teškim vremenima nakon rata, bio je mjesto vrlo žive aktivnosti i okupljanja vjernika i hrvatskih domoljuba. Zbog toga su franjevci bili optuženi za udruživanje i rušenje komunističkog poretka i države Jugoslavije.
Nakon Udbinog pretresa svi su uhićeni i izvedeni na sud.
U montiranom sudskom procesu neki franjevci su osuđeni na smrt, a drugi na višegodišnje robije:
o. Matej Vodanović osuđen na smrt strijeljanjem, a osuda je izvršena 4. rujna 1947. na groblju Mirogoj
o. Serafin Rajić osuđen na smrt strijeljanjem, a osuda je izvršena 4. rujna 1947. na groblju Mirogoj
o. fra Josip Visković osuđen na 15 godina zatvora koje je u cijelosti izdržao u Staroj Gradiški;
o. fra Petar Grabić osuđen na 14 godina zatvora,
o. fra Leonard Bajić osuđen na 12 godina zatvora i u zatvoru umro 1948. godine;
o. fra Albert Bukić osuđen na 7 godina zatvora.
Fra Josip Visković koji je osuđen na najdužu zatvorsku kaznu od 15 godina robije, svjedoči u knjizi „Sjećanja s robije“:
„Mi smo smatrali da naš život ima dubok smisao i da imamo za što živjeti: da budemo svjedoci vjere u Boga i nositelji nade u bolju budućnost. Zato nas patnje nisu moralno uništile. A da bismo imali snage ne klonuti, krijepili smo se vezom s Bogom po molitvi.“ (fra Josip Visković, Sjećanja s robije, Teovizija, ZAGREB 1994., str. 99.).
Fra Josip piše da je u zatvoru u Petrinjskoj ulici, u istrazi, vrijeme odbrojavao prema izmjeni stražara koji su se svaka dva sata izmjenjivali, dok je morao nepomično stajati okrenut k zidu. Rekao je tada u sebi: „Izdržat ću četrdeset i osam sati. Čuo sam zvona koja su zvonila na katedrali i okrenut k zidu molio se.« (str. 14.)
Uhićene su nastojali uvjeriti da su jedan protiv drugoga svjedočili, ne bi li i na taj način iznudili njihovo priznanje. Fra Josip piše: »Nekako u to vrijeme u ćeliji ispod mene bio je o. Leonardo Bajić, gvardijan u Vrbanićevoj. Slučajno smo saznali jedan za drugoga. Na sve optužbe protiv nas, on će mi jednom povikati iz ćelije: ‘Calumnia, Calumnia, Calumnia – kleveta, kleveta i kleveta.« (str. 19.)
Tekst se nastavlja ispod oglasa
