Na današnji dan 2. siječnja 1992. potpisan je Sarajevski sporazum (primirje). Bila je to velika pobjeda hrvatske diplomacije na čelu sa predsjednikom Franjom Tuđmanom. Više je činjenica za tu tvrdnju, a najvažnije su: prestanak ratnih operacija u Hrvatskoj, stvaranje mirnog okružja u diplomatskoj ofenzivi za međunarodno priznanje Hrvatske i mogućnost mirnog ustroja mlade hrvatske države i Hrvatske vojske koja je završila trijumfalnom pobjedom na srpskim okupatorom u akciji Oluja 95.
Sarajevsko primirje potpisali su u Sarajevu 2. siječnja 1992. s hrvatske strane ministar obrane Gojko Šušak, a u ime JNA general Andrija Rašeta, uz nazočnost posebnog izaslanika glavnog tajnika UN-a Cyrusa Vancea. Sporazum je stupio na snagu sljedećeg dana 3. siječnja, u 18 sati. Obje zaraćene strane obvezale su se ostati na dosegnutim položajima.
Iz priloženog se vidi jasno da je glavna vojska protivničke strane Hrvatima bila JNA – Jugoslavenska narodna armija u koju se kleli komunisti i jugonacionalisti kao „čuvaricu mira bratskih naroda i narodnosti“. Ta je „narodna vojska“ jasno se profilirala u agresora na sve narode bivše Jugoslavije osim – Srba, te počinila brojne zločine i etnička čiščenja što joj je i bila namjera 45 godina koliko je obmanjivala narode Jugoslavije. Osobito su od njenih granata i ogromne vojne sile stradali Hrvati, Bošnjaci i kosovski Albanci. To pokazuje i jasnu percepciju Jugoslavije kao velikosrpske države u stvarnosti jer vlast u njoj su činili isključivo totalitarna Komunistička partija i JNA u obliku vojne hunte.
Povijest to mora jasno utvrditi, a Sarajevsko primirje je samo jedan dokaz istoga!
Dovedene su mirovne snage UNPROFOR-a, a cilj Srba je bio zadržati okupirane teritorije, te ih s vremenom pokušati integrirati u Veliku Srbiju sa ostalim „srpskim krajevim“ bivše Jugoslavije, koji su uključivali i Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Crnu Goru i Makedoniju.
Stupanjem na snagu Sarajevskog primirja okončana je prva, sveobuhvatna faza rata u Hrvatskoj, i nastupila je faza “ni rata ni mira”, odnosno sukoba niskog intenziteta, koja će potrajati do kraja 1994., odnosno 1995. Tada je Hrvatska Vojska akcijama Bljesak 95 i Oluja 95 potpuno razbila ostatke JNA koji su se transformirali u „velikosrpsku armiju“ i nezaustavljivim naletom razbila mit o „srpskom junaštvu i nepobedivosti“.
Mudrom diplomatsko-vojnom taktikom u vrijeme trajanja primirja od 1992-1995. predsjednik Franjo Tuđman je malo po malo „nagrizao“ okupirane teritorije i političke ambicije Srba. Prisjetimo se samo velikih vojnih pobjeda u tom vremenu: Dubrovnik 1992., Maslenica 1993., Zima 1994. i brojnih manjih poput Miljevačkog platoa, Medačkog džepa, Kupresa 94 i drugih, kao i diplomatskih uspješnica velikog državnika poput famoznog plana Z4, priznanja od strane SAD-a, vojno-političke suradnje sa istim itd. Sve je to kulminiralo mirnom reintegracijom istočne Slavonije i Vukovara i potpunim oslobođenjem Hrvatske bez bilo kakvih autonomija, „krajina“ , separacija ili bilo kakvih uvjetovanja što je 1991. izgledalo kao nestvaran san.
Sarajevsko primirje je stoga velika diplomatska pobjeda hrvatskog državnog vodstva i Franje Tuđmana u cilju potpune slobode i samostalnosti hrvatskog naroda i njegove države!
Tekst se nastavlja ispod oglasa
