Molitva mu je bila disanje duše. Borio se protiv prirođene oholosti, ostao nevin u svim burama dvorskih i prinčevskih zabava i uvijek otvoren milosti.
Ferrante Gonzaga, markiz od Castigliona i brat vojvode od Mantove, dobio je svoga prvorođenca Alojzija 9. ožujka 1568. godine. Unaprijed je bio određen za vojnika, časnika, vojvodu, markiza, član ondašnjega visokog društva bilo u Firenzi, ili Mantovi, Parmi, Torinu, ili Madridu. Blistava budućnost. Ali, mladić je mislio drukčije. U dvanaestoj godini primio je Prvu Svetu Pričest iz ruku svetog Karla Boromejskoga. Nakon duge borbe u obitelji uspio je potpisati svojom rukom kako se odriče nasljedstva i prvenstva u korist mlađega brata. Slobodan, s već prije položenim zavjetom čistoće, htjede u Kapucine i konačno otiđe u Isusovce.
Razlozi su jednostavni: kao redovnik bit će siromašan, jer mu se zgadilo bogatstvo u obitelji i borba za vlast i posjede i kao plemićki sin neće biti imenovan u visoke crkvene službe, kao što je jedan njegov rođak u osmoj godini imenovan biskupom a u četrnaestoj kardinalom. A takve službe u ono doba bile su gomilanje bogatstva, svjetovni način života i pomalo bijeg od Boga. Alojzije je svjesno to izbjegao i postao obični mali redovnik.
Kad je još jednom između njegove braće izbila velika svađa oko posjeda (a takvih je svađa u obitelji bilo bezbroj) i kad su mnogi pravnici i „crkveni svjetovni uglednici” pokušali stvar srediti (ali bez uspjeha), ponovno je pozvan stariji brat Alojzije i svojom mudrošću, iskrenošću, upornošću i nepodmitljivošću uspio je braću pomiriti. A nakon Alojzijeve smrti braća će se svađati, pa će i Rudolf i Diego biti ubijeni, a i majka premlaćena.
Mladić iz takve sredine, zreo, jasan sebi i drugima, trebao je po općem uvjerenju jednoga dana biti general Družbe Isusove. No, on je mislio na misije preko oceana. Hranio se Kanizijevim Razmatranjima, a duhovni vođa mu bijaše sveti Robert Bellarmin. Molitva mu je bila disanje duše. Borio se protiv prirođene oholosti, ostao nevin u svim burama dvorskih i prinčevskih zabava i uvijek otvoren milosti.
Kad je 1591. harala kuga u Rimu, Alojzije se nije bojao obilaziti bolesnike i biti bolničar. Noseći na svojim ramenima jednoga polumrtvaca, što ga je pokupio s pločnika, zarazio se i uskoro od kuge umro 21. lipnja. Pokopan je u crkvi svetog Ignacija u Rimu. Proglašen je svetim 1726. godine.
Zaštitnik je katoličke mladeži.
