22. prosinca 1990. Božićni Ustav – zašto nije istina da je (komunistički) antifašizam temelj ustava RH?

Foto: Autor Opsala - Vlastito djelo postavljača, CC BY-SA 3.0, /Wikipedija

Neosporno je da su hrvatski antifašisti-komunisti, kao Staljinova produžena ruka, vodili oružanu i ideološku borbu protiv same ideje o hrvatskoj državi, a nositelje te ideje sustavno su progonili do smrti i istrebljenja. Osim što su bili protivnici ideje o državi Hrvatskoj, oni su kao produžena ruka Kominterne nastojali nasilno, što uključuje i genocid (masovna ubijanja i progone ljudi po ideološkoj i rasnoj osnovi) uspostaviti zločinački komunistički sustav koji nema nikakve veze s istinskim antifašizmom kojeg poznaje demokratski Zapad. Taj patogeni ‘antifašizam’ uvelike nadilazi zloćudnost fašizma , a u svojoj dijaboličkoj suštini jednak je nacionalsocijalizmu Adolfa Hitlera. To potvrđuju svi komunistički sustavi u povijesti svijeta, sa stanovitim amplitudama i varijacijama na posve istu temu.

Na današnji dan 1990. Republika Hrvatska dobila je svoj prvi Ustav kao neovisna, višestranačka i slobodna zemlja.

Jedino mjesto gdje se u Izvorišnim osnovama Ustava spominju i moralne kategorije (pravedan, legitiman, obrambeni, oslobodilački Domovinski rat) je ovaj dio Ustava: “u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države“.

Antifašizam se nigdje ne spominje kao moralna kategorija u Ustavu kao što se spominje Domovinski rat.

Jasno se vidi i naglašava da je samo Domovinski rat pravedan, legitiman, obrambeni i oslobodilački rat i uzrok uspostave Republike Hrvatske kao samostalne i demokratske države. To nije bio antifašizam, osobito ne komunistički antifašizam, te se on u tom kontekstu uopće ne spominje u Ustavu RH. Spominju se samo (neobjašnjene) odluke ZAVNOH-a kao dio kontinuiteta u taksativnom nabrajanju povijesnih procesa hrvatske državnosti od 7. stoljeća do danas na temelju kojih Hrvati baštine pravo na svoju državu.

Niti najmanje se ne spominje antifašizam kao moralna, pobjednička, pravedna ili čak superiorna kategorija što se sustavno nameće u javnosti, a osobito ne zloupotrijebljeni ‘ideološki komunistički antifašizam’, kako se je taj pojam koristio u totalitarnim sustavima prošlog stoljeća, osobito u diktaturama Staljina i i njegovog učenika Tita. Dapače, spominje se izričito „povijesno odbacivanje komunističkog sustava“, što znači i odbacivanje svega onoga što je taj sustav zloupotrebljavao zbog opravdanja svoje nakaznosti i nehumanosti, zločina, kršenja ljudskih prava, logora, gušenja sloboda i dr.

Zlouporaba pojma antifašizam – (neo)komunisti specijalizirali za velike riječi 

Ovdje je potrebno napomenuti da su komunisti rado koristili velike i svijetle ideje, kao  i velike, riječi iza kojih se u praksi skirvala destruktivna, ubilačka i mrziteljska narav tog sustava prema svemu drugačijem. Tako su osim riječi antifašizam svakodnevno u tisućama fraza koristili i ove, u svojoj suštini, vrlo pozitivne riječi i opće pojmove: pravda, bratstvo, jednakost, jedinstvo, sloboda, ravnopravnost i dr. Same te riječi imaju vrlo pozitivno suštinsko značenje, ali kada izlaze iz usta diktatora kao Staljin, Ceausescu ili Tito ostaju bez značenja, samo kao parola za pokriće zločina i diktature. Ista stvar je i s pojmom antifašizma koji je u svojoj naravi inverzan totalitarizmu i diktaturi komunizma, kao i zločinu koji je bio temelj tog sustava.

To znači da je pojam antifašizma u svojoj suštini vrlo pozitivna riječ, ali u komunističkim rukama postaje izopačena ideološka batina za gušenje prava i sloboda čovjeka. Taj (komunistički) antifašizam tada u nedjelima  i zlima daleko nadilazi nedjela i zla fašizma protiv kojih se navodno bori. Jer komunistički su pokreti u brutalnostima, represiji, gušenju sloboda i ubijanju ljudi nadišli svaki oblik fašizma (Mussolinijev, Francov i dr.), te se s komunizmom jedino mogu još samo Hitlerovi nacionalsocijalisti mjeriti u količini zločina i mržnje.

ZAVNOH – samo jedan u nizu taksativnih nabranja povijesnih procesa na tlu Hrvatske

Dakle, bez obzira što se u Izvorišnim osnovama Ustava RH taksativno nabraja 13 povijesnih procesa u periodu od gotovo 1400 godina, i što je u tom nabrajanju spomenuta i odluka ZAVNOH-a (jedino mjesto spomena antifašizma u Izvorišnim osnovama Ustava), to ne znači da država Hrvatska ima temelje na svim onim značenjima koje sadrži zloupotrijebljeni pojam komunističkog ‘antifašizma’. Naime, sintagma antifašizma je u hrvatskom slučaju opterećena je genocidom, masovnim ubijanjima, otimanjem imovine, rušenjem crkava, zatiranjem slobode govora i misli, političkom policijom,  praktičnom vojnom huntom, jer je na kraju je pod tim vojna hunta koja se otela civilnoj vlasti i izvršila agresiju  na Hrvatsku.

U Ustavu se, dakle, spominju samo pojedine odluke tijela koje se zove ZAVNOH kao kontinuitet državnog prava hrvatskog naroda, a te se odluke nažalost ne spominju i ostaju javnosti potpuna nepoznanica. Vrlo je važno razjasniti o kojim se odlukama zapravo radi i što one znače. Kao što vidimo na dnu teksta, u istom nabrajanju s ZAVNOH-om spominju se i Ugarska, Habsburška dinastija, ujedinjenje sa Srbijom, Jugoslavija, Narodna Republika Hrvatska, Socijalistička Republika Hrvatska, što ne znači da je moderna država Hrvatska je utemeljena na svima njima i posvema zbog samog spominjanja istih.

Radi se jednostavno o taksativnom nabrajanju procesa koji su bilo potvrda hrvatske državnosti, a samo jedna od njih su i u Ustavu neodređene odluke ZAVNOH-a. Kao što su i komunistički i socijalistički Ustavi NR i SR Hrvatske u Jugoslaviji.

Ništa više od toga.

Dapače, s obzirom da su ti Ustavi iz doba jugoslavenskog komunizma i socijalizma  ušli u Ustav RH 1990., u vrijeme kada je Jugoslavija i JNA spremala rat protiv Hrvatsk pod optužbom da ruši komunizam i Jugoslaviju, i to je uvršteno velikim dijelom zbog tih pritisaka da se izbjegnu ili ublaže optužbe nas Hrvata za fašizam, ustaštvo, separatizam, razbijanje Jugoslavije  koje su dolazile iz Beograda i redova JNA.

Sve to potvrđuju i riječi koje dolaze na kraju tog nabrajanja povijesnih procesa hrvatske državnosti: “na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski narod na prvim demokratskim izborima (1990.) slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost”.

Drugim riječima u izvorišnim osnovama stoji da je hrvatski narod demokratskim izborima odbacio komunistički sustav i Jugoslaviju, koji se i sada pokušavaju sakriti iza ideologema ‘antifašizam’.

Hrvatski slučaj – ideologem ‘antifašizam’ je negativno povijesno iskustvo

I još konkretnije: u hrvatskom slučaju ideologem “antifašizam” označuje povijesno iskustvo zatiranja političkih, građanskih, državljanskih i ljudskih prava, pa je on u hrvatskoj povijesnoj memoriji sinonim za zločin, dok je antifašizam u europskom kontekstu sastavni dio termina antitotalitarizam, koji podrazumijeva podjednak odmak od fašizma i komunizma. Neosporno je da su hrvatski antifašisti-komunisti, kao Staljinova produžena ruka, vodili oružanu i ideološku borbu protiv same ideje o hrvatskoj državi, a nositelje te ideje progonili do smrti i istrebljenja.

Zaključimo: Ustav Republike Hrvatske govori da je očitovanje hrvatske nacionalne samobitnosti i državne opstojnosti izraženo u 13 povijesnih procesa i događaja od VII. stoljeća do devedesetih godina XX. stoljeća, a među njima su i odluke ZAVNOH-a.

Međutim, Ustav ni hrvatska državnost nisu zbog toga utemeljeni na hrvatskom antifašističkom pokretu u cjelini, već samo na onom njegovom dijelu koji je u okviru ZAVNOH-a 1944. godine donio odluku o utemeljenju Federalne Države Hrvatske, što se vjerojatno misli pod neobjašnjenim odlukama ZAVNOH-a.

Osim toga, poslijeratni razvoj je pokazao da su komunisti odluke ZAVNOH-a o hrvatskoj državnosti izigrali stavljajući Hrvatsku u položaj podložnosti Srbiji u okviru Jugoslavije, što je kulminiralo progonima i ubijanjia Hrvata koji čine 3/4 žrtava komunizma u Jugoslaviji i protiv kojih je komunistička Jugoslavija, utemeljena i na odlukama ZAVNOH-a koji nije bio za samostalnu Hrvatsku, povela agresivni i ubilački rat.

Nadalje, u raspravama o antifašizmu potrebno je reći da se on od samoga početka dijelio na dva sasvim različita oblika, demokratski čiji je cilj uz pobjedu nad fašizmom bio i razvoj demokracije u svijetu, i drugi totalitarno-komunistički čiji je cilj osim pobjede nad fašizmom bio i okupacija što je moguće više država. A ovaj drugi je vladao Jugoslavijom, a time i Hrvatskom.

 

 

IZVORIŠNE OSNOVE Ustava RH

“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:


– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.

Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.

Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr
Photo: Autor Opsala - Vlastito djelo postavljača,/ Wikipedija