Bugojno je jedan od gradova na području bivše Jugoslavije koji su se isticali po ljepoti i uređenosti. 22. srpnja 1993. godine bošnjačko Ratno predsjedništvo donijelo je odluku da se ovaj srednjobosanski grad etnički očisti od hrvatskog stanovništva, i to pod svaku cijenu.
“Likvidirati ekstremni dio zarobljenika vojnika” – stoji u zapisniku sa 15. izvanredne sjednice ratnog Predsjedništva općine Bugojno koja je održana 22. srpnja 1993. godine, čiji je predsjednik bio zloglasni Dževad Mlaćo.
U Bugojnu i okolici ubijeno je 54 Hrvata civila prije i poslije sukoba sa Armijom BiH.
U teškim borbama pripadnici Armije BiH su zauzimali dio po dio grada. U tome ratnom sukobu poginulo je oko 90 pripadnika HVO-a, mnogo je hrvatskih vojnika zarobljeno i odvedeno u logore. Iz Bugojna i s cijelog teritorija bugojanske općine počinje nezapamćeni egzodus oko 13.000 Hrvata. Oni bježe ispred bošnjačkih postrojbi preko područja pod srpskim nadzorom na teritorij pod nadzorom HVO-a. Izbjeglice se probijaju kroz minska polja pa ima mrtvih i ranjenih. U Bugojnu ostaje oko tri tisuće Hrvata. Uslijedili su masovni progoni, ubojstva i zatvaranja koje su sproveli Armija BiH i tadašnji bošnjački politički vrh. Pripadnici Armije BiH zarobili su oko 350 Hrvata koje su na svirep način mučili, a neke likvidirali. Armija BiH je osnovala logore (“Stadion”) i mučilišta po gradu. Svakodnevna su bila maltretiranja, izgladnjivanja, premlaćivanja, odvođenja na kopanje rovova na prvim crtama bojišnice, prisilna vađenja krvi te odvođenja u nepoznato.
Hrvatski branitelji Bugojna poslije su izjavljivali da su znali što ih čeka da se ne bi predali nego borili do kraja. Nepojmljivi su im bili pojmiti razmjeri zločina koji su ih čekali, a osmišljenih u glavama ljudi “koji su očigledno odavno izgubili zdrav razum”. Nakon osam mjeseci zatočeništva u logoru “Stadion”, razmijenjena su 19. ožujka 1994. tamošnja 293 hrvatska zatočenika za 1500 Bošnjaka iz “Helidroma”. Traga se za tijelima 35 nestalih, od čega 19 logoraša. Sjećanja na tamnovanje zapisao je logoraš Josip Kalaica koji se vratio u Bugojno.
Bugojanski logori – najgori u Bosni i Hercegovini
U Bugojnu je nakon egzodusa ostalo oko tisuću Hrvata, od kojih je 300 ljudi zatvoreno u logoru Stadion (nogometni stadion NK Iskra), te ostali u logorima Gimnazija, Salon namještaja, OŠ Vojin Paleksić, Kloster časnih sestara, Muzička škola, BH banka, MUP Bugojno, Šipad, Prusac i drugi. U nekoliko kilometara udaljenom Ravnom Rostovu je bila baza zloglasne 7. muslimanske brigade, odnosno mudžahedina, koji su tada imali bazu na Ravnom Rostovu, gdje ih je posjećivao i sam Alija Izetbegović. Dio tih mudžahedina do danas nije napustio BiH. Iz logora Stadion je odvedeno 19 Hrvata, a njihova tijela do danas nisu pronađena i vode se kao nestali.
Hrvatskih civila i vojnika HVO-a u nabrojenim bugojanskim logorima bilo je oko 600. Logor na Stadionu Nogometnog kluba “Iskra” bio je jedan od najtežih logora u Bugojnu ako ne i u Bosni i Hercegovini. U tome logoru kao i u drugima na području općine Bugojno zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 uhićenika puštena, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama. Unutra je bilo jako zagušljivo jer nije bilo dopušteno odlijepiti zalijepljeni najlon, a nesnošljivi smrad je dolazio iz hodnika u kojemu je bio jedan WC bez vode i provjetravanja. U noćnim satima fekalije su se znale izliti po ljudima pa su mnogi povraćali i dobivali proljeve. Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavljivali su da je to najgori logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini. To su potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine.
Usprkos tih muslimanskih zločina, bugojanska muslimanska djeca pohađala su bugojansku Prvu osnovnu školu koja je ratnih godina izmještena u Hrvatsku, na Makarsku rivijeru. Prijeratni ravnatelj bio je Hrvat. U toj izmještenoj školi bilo je oko 52 posto bošnjačke djece.
