Svake godine u kolovozu baltički narodi, slobodoljubivi Litvanci, Latvijci i Estonci, prisjećaju se takozvanog „Baltičkog puta.“ Gotovo svaka obitelj na Baltiku ima neka sjećanja na taj mitski događaj.
Dana 23. kolovoza 1989., više od dva milijuna ljudi u Latviji, Litvi i Estoniji, ustalo je protiv komunizma načinivši živi lanac koji se protezao od dvorca Tompea u Tallinu u Estonij, preko Rige u latviji, sve do tornja Gediminas u Vilniusu, kroz sve tri zemlje. To je jedan od najvećih i najimpresivnijih političkih događaja, koji se ikad pojavio u svijetu, a koji je kulminirao konačnim oslobođenjem i osamostaljenjem triju baltičkih zemalja nakon pada Sovjetskog Saveza.
„Baltički put“ organizirale su tri skupine: estonska Rahvarine, latvijski Narodni front i litvanski Sajūdis. Sve to u doba kada još nije bilo Interneta, a niti mobitela.
Datum ovog povijesnog čina – 23. kolovoza – odabran je namjerno kako bi podsjetio svijet na ilegalnu okupaciju baltičkih zemalja putem pakta Molotov-Ribbentrop kada je Sovjetima (Rusima) prepušteno da vojskom uđu i okupiraju Litvu, Latviju i Estoniju.
Represija komunista nad ovim, tradicionalno jako antikomunistički orjentiranih naroda, bila je vrlo velika, te je veliki dio domicilnih etnički ne-ruskih stanovnika ovih država raseljen, ubijen ili završio u Sibiru u cilju naseljavanja Rusa u njihove države.
Taj komunistički projekt rusifikacije Estonije, Latvije i Litve događao se i u drugim državama SSSR-a, poglavito u Ukrajini i Bjelorusiji. Istovjetan koncept imali su komunisti u Hrvatskoj gdje se raseljavanjem Hrvata i doseljavanjem Srba i projugoslavenskih kadrova iz drugih republika, često na rukovodeće položaje u vojsci, miliciji, sudstvu i upravi, htjelo dekroatozirati ili srbizirati Hrvatsku pod parolaštvom jugoslavenstva ili bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije.
