Mit je komunističke historiografije da je Hitler želio razbijanje Jugoslavije i uspostavu NDH. Ne, Hitler nije želio uspostavu NDH, već je primarno htio opstanak Jugoslavije kao države i članice Trojnog pakta. Nijemci su tražili od Beograda samo vojni prolaz prema Grčkoj gdje je Mussolini gubio rat. Stoga je Hitler prebacio u Bugarsku sedam svojih divizija, a od kneza Pavla tražio dozvolu prijelaza šest divizija preko Jugoslavije na grčki front.
To je bilo sve što je Njemačka tražila od Jugoslavije garantiravši joj, pri tome, izbjegavanje rata. Puč u Beogradu, u režiji Britanaca, je donio rasprad Jugoslavije, rat i stotine tisuća mrtvih u državama bivše Jugoslavije, a osobito na području današnjih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine, koje su tada bile dio Nezavisne Države Hrvatske.
Sjetimo se ovdje i ovoga: Prvi svjetski rat iniciran je djelovanjem srbijanskih tajnih službi, dobro povezanih s Francuzima i Britancima, atentatom u Sarajevu.
Beogradu je često odgovarao rat, krv i žrtve za ostvarenje svojih svetosavskih velikosrpskih ciljeva, ne birajući pri tome cijenu.
Nakon brze kapitulacije Francuske u ljeto 1940, u ratu protiv Njemačke ostala je još samo Velika Britanija (komunistički SSSR je još „koaliciji“ s nacistima). Situacija za Veliku Britaniju nije izgledala dobro, te su postojale velike šanse da izgubi rat ili sklopi ponižavajući mir. Stoga nije ni čudo što su britanski političari i diplomati pokušavali svim sredstvima, uključujući i vojne udare, “uvući” bilo koju neutralnu zemlju u rat na svoju stranu radi pobjede nad Hitlerovom Njemačkom.
Tako se na udaru britanske diplomacije u proljeće 1941. g. našla i Kraljevina Jugoslavija, kojom je privremeno (od ubojstva kralja Aleksandra) upravljao regent knez Pavle Karađorđević.
Dva teška utega Jugoslavije – okruženost saveznicima Njemačke i nezadovoljstvo Hrvata
Nakon njemačkog pripojenja Austrije 1938. g., talijanske okupacije Albanije travnja 1939. g., pristupanja Rumunjske i Bugarske Trojnom paktu – u kome je već bila i Mađarska – Kraljevina Jugoslavija nije imala zajedničku granicu sa Silama Osovine još jedino na potezu sa Kraljevinom Grčkom.
Dodatna otežavajuća okolnost za režim u Beogradu bilo je ogromno nezadovoljstvo Hrvata Jugoslavijom, u kojoj je naš narod bio pod udarom velikosrba i gdje je već više tisuća Hrvata ubijeno od strane jugoslavenske policije i vojske, uz desetine tisuća političkih zatvorenika.
Hrvati su, još više nego pred Domovinski rat, bili jednostavno ekskomunicirani s visokih časničkih položaja u vojsci Jugoslavije (samo dva generala Hrvata, a čak 38 Crnogoraca, npr.). To je još više začuđujuće posebno s obzirom na izvanredan časnički hrvatski kadar proizašao iz Prvog svjetskog rata i vojske Austro-Ugarske.
Treći faktor je bio da se Hitleru i te kako žurilo zbog želje da dobije prolaz preko Jugoslavije u Grčku, kao pomoć Talijanima koji su tamo zapeli u velike probleme.
Još jedan faktor je bio i potencijalna komunistička oporba u zemlji (koja se kasnije aktivirala uglavnom na teritoriju NDH), potpuno pod kontrolom Moskve. Ona bi se u slučaju prekida saveza Hitlera i Staljina, aktivirala protiv Nijemaca, što se i dogodilo, ali tek dva i pol mjeseca nakon kapitulacije Jugoslavije i napada Hitlera na SSSR.
Glavno djelovanje komunista i njihove borbe s Nijemcima bio je teritorij NDH, dok su začudo, u Srbiji uglavnom mirovali do dolaska Crvene Armije, te je nacistički režim u Srbiji bio bez ikakve borbe i otpora među Srbijancima.
Hitler želi opstanak Jugoslavije kao prvi cilj – a ne stvaranje NDH!
Za Hitlera je bilo važno da prije napada na SSSR riješi pitanje Jugoslavije i Grčke, vjerujući da Velika Britanija – koja mu je objavila rat – neće sklopiti mir sve dok postoji Sovjetski Savez u Hitlerovom zaleđu (bez obzira na sporazum između Moskve i Berlina).
Britanska vojska je u kontinentalnoj Evropi uspješno još uvijek ratovala samo u Grčkoj, tako da bi vojno-politička eliminacija Grčke i Jugoslavije, kao potencijalnog britanskog saveznika, krajnje destimulativno djelovala na London. Stoga je Hitler prebacio u Bugarsku sedam svojih divizija, a od kneza Pavla tražio dozvolu prijelaza šest divizija preko Jugoslavije na grčki front.
Regent Pavle je htio izbjeći rat s Njemačkom.
Na drugoj strani, Winston Churchill je 12. siječnja 1941. g. jasno stavio do znanja knezu Pavlu, preko britanskog veleposlanika u Beogradu koji je regenta izvjestio da za London jugoslavenska neutralnost više nije dovoljna. Razlika između Hitlerovih i Churchillovih zahtjeva Jugoslaviji je bila ogromna: Hitler je tražio samo neutralnost i sporazum o nenapadanju, dok je britanski premijer zahtijevao svrstavanje Jugoslavije na britansku stranu i rat s Nijemcima, bez obzira na žrtve koje bi bile podnesene.
Ivo Andrić donio dokumente na potpis – kako njega komunisti nisu etiketirali kao pronacista ili bar velikosrba.?
Shodno ovakvom stanju stvari, 7. ožujka je premijer Dragiša Cvetković njemačkom veleposlaniku u Beogradu uručio slijedeće zahtjeve Jugoslavije prije potpisivanja pristupa Trojnom paktu:
- Poštovati će se politički suverenitet i teritorijalni integritet Kraljevine Jugoslavije,
- Od Kraljevine Jugoslavije se neće tražiti vojna pomoć niti prolaz ili transport trupa kroz zemlju za vrijeme trajanja rata (osim za gore spomenuti slučaj Grčke)
- Interes Kraljevine Jugoslavije za slobodan izlaz na Egejsko more (Solun) bit će uzet u obzir kod političke reorganizacije Europe nakon rata.
Ono što su potpisali Ribbentrop i Cvetković u hotelu Belvedere u Beču 25. ožujka 1941. g. može se smatrati uspjehom jugoslavenske (srpske) diplomacije u vrtlogu Drugog svjetskog rata.
Ono što je njemačka strana potpisala donio je nacistima na potpis veleposlanik u Belinu književnik i odnarođeni Hrvat, službenik velikosrpske politike Ivo Andrić!
Ivo Andrić bio je politički primarno beogradski čovjek, koji je obavljao vrlo revno diplomatske aktivnosti za srbijanskog kralja: od 1921. u Vatikanu, pa preko Bukurešta, Trsta, Graza, Marseillesa, Pariza, Madrida do velepolsaničkog mjesta u Berlinu u Hitlerovoj Njemačkoj. Nikada zbog toga, sudjelovanja na najvišim pozicijama velikosrpske Jugoslavije ili diplomatske kohabitacije s nacističkom Njemačkom, nije imao posljedice u komunizmu, poput recimo Hrvata velikog Lovre Matačića koji je rukovodio simfonijskim orkestrom u Zagrebu od 1941-1945., te samo zbog toga završio u zatvoru nakon rata.
Državni udar u Beogradu – režija Britanaca koja nema veze s Titom i komunistima
Jedini koji nisu bili zadovoljni ovakvim razvojem situacije bili su Britanci, jer su jedino oni bili stvarni gubitnici. Stoga se po, već unaprijed razrađenim, rezervnim planovima Londona pristupilo realizaciji varijante državnog udara, tj. vojnog puča, u Beogradu kako bi se na vlast doveli britanski ljudi u Srbiji. Demonstracije su izgledale apsolutno spontano jer je narod u Srbiji mislio da se stvarno radi o izdaji, s obzirom da nisu sve točke sporazuma objavljene javnosti i s obzirom da se neosnovano nadalo britanskoj pomoći u slučaju rata.
Tako da o poslijeratnoj titoističkoj propagandi da su demonstracije organizirali komunisti nema ni govora iz dva razloga:
- snaga, utjecaj i broj komunista su u Srbiji bili mali da bi animirali veliku masu (veća je bila snaga komunista u Zagrebu i općenito Hrvatskoj, osobito u gradovima i na sveučilištima)
- Staljinova direktiva svim komunističkim partijama u Europi nakon sporazuma sa Hitlerom od 23. kolovoza 1939. g. je bila jasna i obavezujuća: striktno se prekidaju sve antinjemačke i antinacističke aktivnosti.
Što će biti nakon napada na Jugoslaviju i poraza kraljevske vojske pretpostavljali su svi vodeći političari: ili opstanak Jugoslavije pod nacističkim režimom ili komadanje države poput Čehoslovačke, te stvaranje novih država na njenom tlu i aneksija pojedinih dijelova teritorije Jugoslavije od okolnih država.
Nijemci su odlučili raskomadati Jugoslaviju, dojučerašnjeg potencijalnog saveznika koji je trebao ostati izvan svjetskog rata.
Srbija je izabrala, kao i prilikom drugog raspada Jugoslavije: krv, rat, ubijanja i strašana razaranja. Time Srbija postaje krivac za stotine tisuća ubijenih ljudi, osobito na teritoriju Hrvatske i Bosne i Hercegovine (u Drugom svjestskom ratu teritorij NDH), a sve zbog svojih prizemnih nacionalističkih želja i namjera stvaranja Velike Srbije.
I raspad prve i raspad druge Jugoslavije mimoišao je razaranja i žrtve u Srbiji, stradali su ljudi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
U oba slučaja, tisuće naoružanih ljudi iz Srbije (i Crne Gore) je prešlo Drinu i granicu na Dunavu u posljednjem ratu, te napravilo brojne zločine, osobito u krajevima uz granicu sa Srbijom. To su istočna Bosna i Hercegovina, te istočna Slavonija u Domovinskom ratu koja u Drugom svjetskom ratu nije imala granicu sa Srbijom jer je Bačka bila dio Madžarske, a Srijem dio NDH. Činjenica da istočna Slavonija nije imala granicu sa Srbijom 1941. spasila je tada Hrvate, ali ih nije spasila u tim krajevima 1944. i 1945. kada su horde Srba u partizanskim uniformama nakon proboja srijemskog fronta počinile brojne pokolje Hrvata i Nijemaca u Vinkovcima, Đakovu, Županji, Vukovaru i drugdje.
I to ponovili još jednom 1991. godine, na tragu iste one politike koja je napravila puč u Beogradu na današnji dan 1941. godine.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
