25. svibnja 1944. desant na Drvar – kako je Tito izbjegao već gotovo sigurnu smrt?

Foto: Slade, M J (Sgt) No 2 Army Film and Photographic Unit, commons.wikimedia.org

Cilj snažne vojne akcije njemačkih snaga 25. svibnja 1944.  u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koju je predvodio njemački 500. Waffen-SS padobransko-lovački bataljun sa 900 vojnika («komandosa»), bio je politička i fizička eliminacija «rukovodstva» politbiroa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije i partizanskog Vrhovnog štaba na čelu s komandantom jugoslavenskih partizana Josipom Brozom Titom.

Vojna operacija Konjićev skok napravljena kako bi se smanjio pritisak partizanskih snaga na njemačke postrojbe u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, posebno u Bosni i prema jadranskoj obali, gdje je, nakon kapitulacije Italije, postojala opasnost od angloameričkog iskrcavanja. Šef njemačke vojne obavještajne službe za operacije u inozemstvu, Schellenberg, u svojim je memoarima objasnio da su posljedice talijanskog državnog udara protiv Hitlerova saveznika Mussolinija dovele Njemačku skoro do katastrofe na Balkanu zato što je talijanska vojska nakon Mussolinijeve smjene od 23. srpnja 1943. godine jednostavno uzmicala s važnih poprišta borbi u NDH i prepustila položaje, i oružje, komunističkom vođi Josipu Brozu Titu, koji je tako mogao znatnije razgranati područje svoga utjecaja.

U Titovom štabu u Drvaru našli su se u okruženju njemačkih snaga članovi politbiroa CK KPJ i visoki partizanski oficiri Edvard Kardelj, Aleksandar Ranković, Arsa Jovanović i drugi. U Drvaru je bilo i sjedište britanske, američke i sovjetske vojne misije pri Vrhovnom štabu jugoslavenskih partizanskih snaga.

Eliminacija Tita – zadatak za legendarnog specijalca Ottu Skorzenya

Ideja da bi se uklanjanjem Tita moglo značajno oslabiti ili čak i uništiti partizanski pokret pojavila se kod njemačkog glavnog stožera još u ljeto 1943. godine. Postojao je plan da se tu svrhu iskoristi zasjedanje AVNOJ-a u Jajcu 1943. godine, kada je bio također planiran padobranski desant. Obavještajni odjel divizije Brandenburg znao je već početkom studenoga da se sprema zasjedanje, no isto su tako Rusi saznali da Nijemci to znaju pa su dojavili Titu da bude na oprezu. Operacija je na kraju odgođena zbog nedostatka snaga, no njemačka Vrhovna komanda nije od nje u potpunosti odustala. Pogotovo kad je jedna skupina diverzanata tijekom zime 1944. uzaludno tragala za Titom na području Banje Luke pa je zbog neuspjeha opozvana, pitanjem Tita se počeo baviti osobno Hitler.

To u svojoj autobiografiji tvrdi Otto Skorzeny, legendarni zapovjednik njemačkih specijalaca.

Plan za organiziranje akcije protiv Tita je Vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske Wehrmacht povjerilo iskusnom njemačkom obavještajnom operativcu Ottu Skorzenyu koji se u rujnu 1943. proslavio diverzantskom akcijom oslobađanja talijanskog fašističkog vođe Benita Mussolinia iz talijanskog antifašističkog zarobljeništva s planinskog vrha u Apeninima. Zadatak koji mu je osobno povjerio Adolf Hitler, unaprijedivši Skorzenya, nakon te akcije, iz satnika u bojnika njemačke vojske. Skorzeny je bio pripadnik oružanih zaštitnih odreda Waffen-SS koji se borio na Istočnom bojištu u Sovjetskom Savezu, a 1943. postao je zapovjednik specijalne postrojbe SS Sonderverband «Friedenthal» (SS-posebni odred) za specijalne operacije njemačkih oružanih snaga. Po ocjeni Amerikanaca bio je «najopasniji čovjek u Europi». Otto Skorzeny se proslavio otmicom sina mađarskog regenta Horthya u Budimpešti 1944. godine, čime su Nijemci 1944. spriječili prelazak Mađarske na stranu Zapadnih saveznika, ili Sovjetskog Saveza, te diverzantskom akcijom njegovih komandosa preodjevenih u američke vojne odore iza savezničkih položaja u Ardenima prilikom posljednje velike njemačke ofenzive na Zapadnom bojištu u prosincu 1944. godine. Skorzeny je od 1940. sudjelovao u vojnim pohodima na Belgiju, Nizozemsku i Francusku, kao i na Jugoslaviju 1941. godine kada se nalazio u prvoj udarnoj skupini koja je ušla u Beograd u gumenim čamcima preko Dunava, kao pripadnik motorizirane SS-divizije «Das Reich».

Skorzeny je namjeravao odrediti skupinu odabranih i vrhunski obučenih komandosa koji bi se ubacili u partizanske redove i izvršili tihu likvidaciju Tita i isto se neprimjetno povući. No von Rendulitz je smatrao da je taj plan previše fantastičan i teško izvediv te ga je odbio. Umjesto toga na sastanku održanom 17. svibnja u Vrnjačkoj Banji donesena je odluka o operaciji „konjićev skok”.

Početak akcije određen je za 25. svibnja kad je u Drvaru javno obilježavan Titov rođendan.

Padobranski desant – zašto nije uspio?

Određenoga je dana bojna padobranaca Waffen-SS-jedinica iskočila iznad doline koja se nalazila u pobunjeničkom području. Jedrilice su dovlačile pojačanja koja su odmah ulazile u bitku s partizanima. Padobranci su pretrpjeli teške gubitke, krenuli su prema gradu Drvaru  ne sluteći da se meta njihova napada Tito krije iza njihovih leđa u pećini preko rijeke i nasuprot gradu.

Već oko 9 sati padobranci su uz sporadične borbe ovladali Drvarom i približili se spilji u kojoj se nalazio Tito. U toj fazi operacije dogodilo se nešto što je vojnim povjesničarima do danas ostala zagonetka. Nijemci su trebali izbaciti drugi val padobranaca i da su to učinili na prostoru iza spilje u kojoj se Tito još uvijek nalazio, zatvorili bi odstupnicu i njemu i Vrhovnome štabu i ostvarili glavni cilj operacije. Oni to međutim nisu učinili nego su počeli ojačavati svoje položaje za obranu jer su se prema Drvaru upućivale partizanske snage za obranu grada. Tito je ostao u spilji, zapravo drvenoj kolibi koja je u nju bila postavljena negdje do deset sati. Osobe iz njegove pratnje probile su pod u kolibi te su se on i Kardelj spuštali konopima. Premda je u taj čas u gradu bilo zatišje, prostor oko spilje bio je pod strojničarskom vatrom te je jedan od partizana koji se spuštao prije Tita bio smrtno pogođen. Po svoj prilici njemački strojničar koji je pucao nije ni znao da će mu na nišan uskoro doći najtraženija osoba na Balkanu čija je glava bila ucijenjena na sto tisuća zlatnih maraka.

Nakon što se izvukao iz spilje, Tito je s pratnjom krenuo prema vrhu Gradine i odatle dalje prema mjestu Podovi  odakle se pod zaštitom partizanskih postrojbi koje su stalno pristizale nastavio izvlačiti iz područja ratnih operacija, prema Mliništima. Kopnene snage koje su činile njemačke postrojbe i hrvatska legionarska divizija, progonile su partizansku komandu i vrhovnog zapovjednika, ali zaostajući uvijek za jedan korak.

 

Tito prebačen s Drvara u Italiju, pa na otok Vis

Poslije teške i krvave bitke partizani su se povukli i napustili Drvar. Dana 2. lipnja je partizansko «rukovodstvo» KPJ nakon tjedan dana skrivanja po bosanskim šumama i planinama izbilo na kupreško polje odakle je uspjelo uspostaviti radiovezu s britanskom bazom u talijanskom gradu Bariju. Kod sela Bajramovac je u noći između 3. i 4. lipnja sletio sovjetski avion i jedan američki transporter kojima je «rukovodstvo» KPJ prebačeno u Italiju u grad Bari. Njemačke snage su na Kupres zakasnile doslovno samo nekoliko sati.

Dana 7. lipnja 1944. je «rukovodstvo» Komunističke partije Jugoslavije britanskim razaračem Blackmore otplovilo prema hrvatskom otoku Visu u Jadranskom moru gdje je KPJ osnovala novo privremeno sjedište jugoslavenske vlade kojoj se 16. lipnja 1944. u ime vlade Velike Britanije priključio i visoki dužnosnik Hrvatske seljačke stranke i bivši ban Banovine Hrvatske u Kraljevini Jugoslaviji, Ivan Šubašić, koji je s Titom sklopio u ime međunarodne zajednice Zapada i Sovjetskog Saveza pakt o zajedničkoj jugoslavenskoj vladi.

Nakon neuspješnog desanta na Drvar je njemačka obavještajna služba pratila Titov trag kao i trag njegova Vrhovnog štaba duž jadranske obale i odatle na otok Vis. Nijemci su predviđali munjeviti napad na otok, ali ratni su događaji diktirali drukčije prioritete, i događaji su išli drugim tijekom.

Tito je desant na Drvar rabio u razvoju kulta svoje osobe u bivšoj državi, a premda je uvijek bilo onih koji su tvrdili da to nije pravi datum, nastavio je javno obilježavati svoj rođendan 25. svibnja. Ipak, kakvo god imali mišljenje o Brozu, činjenica je da bi povijest ovih prostora da je operacija Konjićev skok, uspjela, izgledala sasvim drugačije. Možda bi čak bila izbjegnuta uspostava komunsitičke diktature i masovna ubojstva Hrvata u poraću.

Također je nemoguće ne primijetiti da je Tito i ovaj put u cijeloj priči imao i priličnu sreću. Pratila ga je i dalje; u jednom razgovoru s novinarima, priznao je da je preživio 19 atentata, iako stručnjaci sumnjaju da ih je bilo i više.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/zadarskilist.hr