25. travnja 2008. Milan Kangrga – jesu li sveučilišta u Jugoslaviji bila ideološki čuvari totalitarizma?

Foto: Monika Kovaljesko, commons.wikimedia.org

Željezna štanga po glavi dugo je odzvanjala kao kategorički imperativ u etičkoj filozofiji praksisovaca (grupa profesora sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu op.) čija je ikona desetljećima bio Milan Kangrga. Kritika svega postojećeg bila je i te kako usklađena sa službenim stajalištima Komunističke Partije i vrlo često utemeljena u odlukama partijskih kongresa.

Sveučilišta jesu stupovi našeg društva, ali, ona u središnjoj Europi, kao i na europskom jugoistoku, u zemljama koje su bile pod komunističkom vlašću nisu bila samo “bastioni slobode koji su čuvali slobodu mišljenja”, nego su jednako tako, ako ne i puno više sveučilišta su bila bastioni komunističkih ideoloških dogmi koji su rečenu slobodu mišljenja prezirali, negirali i gušili. Sjetimo se samo kako su 1971. godine u Hrvatskoj prošli oni koji su se na Sveučilištu u Zagrebu zanosili idejom nacionalne slobode, pravde i ravnopravnosti i koji su polagali pravo na slobodu mišljenja, piše jutarnji.hr.

Bili su ih puni zatvori.

 

Neraskidiva sveza dijelova Filozofskog fakulteta sa totalitarnom Partijom!

Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, 3. srpnja 1969. godine održan je sastanak članova redakcije časopisa Praxis (izadavali ga profesori s Filozofskog fakulteta i članovi Hrvatskog filozofskog društva  u Zagrebu G. Petrović, P. Vranicki, D. Pejović, D. Grlić, B. Bošnjak, I. Kuvačić, R. Supek i dr.) i predstavnika Korčulanske ljetne škole s izaslanstvom Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske koje je vodio Jure Bilić, jedan od vodećih komunista vrlo slabog obrazovanja. Iz stenografskog zapisnika objavljenog u časopisu Dalje (br. 28-29.) u Sarajevu 1989. godine vidi se da je Bilić rekao kako “od njihove nauke puno ne zna”, ali je došao kako bi ih osobno upoznao, uspostavio komunikaciju i razmotrio njihova stajališta, potrebe i zahtjeve. Već u uvodu vidjelo se da Bilić s prisutnim sveučilišnim profesorima, filozofima praksisovcima, razgovara u najmanju ruku kao sa sebi ravnima, a tijekom razgovora oni su često ostavljali dojam da su, zapravo, iznad njega te da je njegov posao provoditi njihove zamisli.

Sve to, naravno, nije ništa novo ni nepoznato, posebno ako imamo na umu činjenicu da su neki odsjeci Filozofskog fakulteta, Fakultet političkih nauka i čitav niz znanstvenih i pseudoznanstvenih institucija bili neraskidivo povezani s Centralnim komitetom SKH (SKJ). Sukobi koji su nastajali bili su najčešće dio frakcijskih borbi, a rijetko su izbijali zbog idejnih ili političkih razilaženja.

 

Željeznom štangom po glavi kao efikasnim sredstvom za liječenje antikomunizma!

Na spomenutom sastanku profesor Branko Bošnjak požalio se na tretman Korčulanske ljetne škole u medijima (ta “škola” bila je okupljalište marksista iz bivše Jugoslavije s pristašama i simpatizantima iz nekih europskih zemalja), ali još više na odnos vlasti prema praksisovcima koji su imali utjecaja na studente tijekom poznatih događaja iz 1968. godine. Odbio je bilo kakvu njihovu negativnu ulogu u tome, ali je zato upozorio na profesore “ĐodanaVeselicu i druge”, za koje je rekao da su imali “sumnjivu funkciju i provokatorsku ulogu”, ali, eto, “njima se ništa nije dogodilo”. Bilić je odgovorio da su Đodana “malo strajfali”, na što je Milan Kangrga dobacio: “Ali ne sa željeznom štangom po glavi i ne kao profesionalnog antikomunista.” Željezna štanga u viziji marksističkog filozofa prakse bila je vrlo efikasno sredstvo za liječenje kolega profesora od antikomunizma. Da je tako bilo i u praksi, vidjelo se dvije-tri godine kasnije, tijekom brutalnoga policijskog gušenja Hrvatskoga proljeća.

Prije petnaest godina prof. dr. sc. Ugo Vlaisavljević s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu objavio je knjigu “Lepoglava i univerziteti, ogledi iz političke epistemologije”.

U njoj je napisao da su za vrijeme komunističke vladavine sveučilišni profesori, posebno oni s odsjeka za znanost o čovjeku, bili važni stupovi režima. Humanističke discipline na filozofskim fakultetima bile su samo akademske forme politike čija je glavna svrha bilo služenje poželjnoj politizaciji omladine i legitimiranju politike u kontekstu modernih institucionalnih procedura. Praksisovci su prednjačili u radikalnim političkim zahtjevima, što je predstavljalo i svojevrsno odustajanje od autonomije sveučilišta. Filozofski fakultet sve više je bio politički fakultet, što je dovelo do njegove ideološke marginalizacije te osnivanja i jačanja fakulteta političkih znanosti (nauka) – političkih institucija koje više ni u praksi nije bilo moguće zaobići.

 

Kako sačuvati komunističke “doktorate” s Filozofije koji su 1990. postali bezvrijedni?

Dehumanizacija političkog protivnika nije izum komunista, ali oni imaju velike zasluge za njezino unaprjeđenje i omasovljenje.

Komunistička propaganda promicala je tezu po kojoj je socijalizam pod njihovim vodstvom “najhumaniji sustav u povijesti čovječanstva”. Logično je istima bilo zaključiti da su protiv takvog sustava mogli biti jedino neljudi odnosno ljudi-životinje. U tom kontekstu Vlaisavljević je opisao i komunistički arhipelag u Jugoslaviji, koji se sastojao od tri otoka: Brijuna na kojima je bio čovjek, Golog otoka na kojem su bili ljudi-životinje i Korčule gdje se proučavala razlika između ljudi i životinja.

Željezna štanga po glavi – dugo je odzvanjala kao kategorički imperativ u etičkoj filozofiji praksisovaca čija je ikona desetljećima bio Milan Kangrga. Kritika svega postojećeg bila je i te kako usklađena sa službenim stajalištima Partije i vrlo često utemeljena u odlukama partijskih kongresa. Famozni primat prakse nad teorijom, koji je vodio instrumentalizaciji društvenih i humanističkih znanosti u dnevnopolitičke svrhe, tjerao je sveučilišne nastavnike na izravan politički angažman kao najviši oblik njihova profesionalnog djelovanja.

A onda se, gotovo preko noći, cijeli svijet urušio.

Tisuće i tisuće doktorata sa Filozofskog fakulteta postali su bezvrijedni. Trebalo je potražiti izlaz, naći rješenje i preživjeti, o čemu Vlaisavljević piše sljedeće: “Nove političke elite su uglavnom sastavljene od preobražene ili ‘otrežnjene’ tzv. humanističke inteligencije komunizma. To su etnički osviješteni profesori marksizma, tj. filozofije, sociologije, politologije, književnosti, historije, pedagogije, a također pisci i novinari, advokati i suci, itd. Njihov nacionalizam ima dubok epistemološki smisao: ono čime su se bavili nije bila znanost u pravom smislu riječi. Niko drugi nije mogao bolje denuncirati znanstvenost znanstvenog socijalizma nego oni sami.”

Cijeli članak možete pročitati ovdje

 

*Praxis [pra’ksis], filozofski časopis humanističke i neomarksističke orijentacije. Izlazio kao dvomjesečnik 1964–74; utemeljili su ga (i bili mu urednici) profesori Odsjeka za filozofiju i sociologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu: G. Petrović, P. Vranicki, D. Pejović, D. Grlić, B. Bošnjak, I. Kuvačić, R. Supek i dr. Izdavač časopisa bilo je Hrvatsko filozofsko društvo (HFD). Praxis je objavljivao u prvom redu radove iz marksističke filozofije »zagrebačkoga filozofskoga kruga«, ali i suvremene filozofske rasprave inozemnih filozofa. Komplementarna časopisu bila je Korčulanska ljetna škola, u kojoj su se jednom godišnje organizirale rasprave s inozemnim suvremenim filozofima (E. Bloch, H. Lefebvre, H. Marcuse, J. Habermas i dr.) o aktualnim filozofskim, socijalnim i političkim temama. Škola je ukinuta istodobno s časopisom 1974. godine

*Kangrga, Milan, hrvatski filozof (Zagreb, 1. V. 1923 – Zagreb, 25. IV. 2008). Diplomirao (1950) i doktorirao (1961) filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio profesor etike sve do umirovljenja (1993). Kao pripadnik tzv. praxis-škole jugoslavenskih marksista nastojao je oko dosljednoga tumačenja Marxova filozofijskoga nauka nasuprot svim vulgarno-materijalističkim iskrivljivanjima, pa čak i nasuprot tzv. historijskomu materijalizmu koji, primjenjujući dijalektiku na društvene procese, negira ono bitno u samome Marxovu nauku, tj. jedinstvo društvenopovijesnog i prirodnoga. Analizom njemačkog klasičnog idealizma nastoji pokazati da građanska etika treba biti zamijenjena trajnom revolucionarnom praksom, budući da svaki etički sustav nije ništa drugo do obrana postojećega. Glavna djela: Racionalistička filozofija (1957), Etički problem u djelu Karla Marxa (1963), Etika i sloboda (1966), Smisao povijesnoga (1970), Čovjek i svijet (1975), Etika ili revolucija (1983), Praksa, vrijeme, svijet (1984), Hegel–Marx (1988), Filozofija i društveni život (1988), Nacionalizam ili demokracija (2003), Etika, osnovni problemi i pravci (2004), Filozofske rasprave (2008), Spekulacija i filozofija-od Fichtea do Marxa (2010).

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/jutarnji.hr