27. svibnja 1806. Dubrovnik – zločini Crnogoraca od Konavala do Slanog prestravili Europu

Foto: Thinkstock

Dubrovčani su na današnji dan 1806. otvorili francuskoj vojsci vrata grada i u Dubrovnik je ušlo oko 1000 Napoleonovih vojnika, predvođenih generalom Jacquesom Lauristonom. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dubrovnik i područje Konavala tada su bili popaljeni i uništeni, a Crnogorci su brutalno i ritualno ubijali Hrvate i zarobljene Francuze. Drugi put je to isto učinjeno kod ulaska partizanskih horda iz Crne Gore i Hercegovine 1944. godine. Ovaj pohod je bio još krvaviji od prvog, a Hrvati su završavali u jamama Dakse i okolice Dubrovnika. Treći i posljednji put po istom scenariju Dubrovnik i okolica su uništeni od Crnogoraca i hercegovačkih Srba u Domovinskom ratu 1991. godine.

Nakon što je Napoleonova vojska ušla u Dalmaciju, nastavila je napredovati prema jugu, s namjerom zauzimanja Boke Kotorske. Međutim Rusi, kao Napoleonovi neprijatelji, htjeli su zauzeti strateški položaj na Balkanu koji bi ograničio francusko širenje. Zato su poslali flotu na čelu s admiralom Senjavinom, koji je zauzeo Boku Kotorsku, preduhitrivši Francuze.

Neutralna Dubrovačka Republika time se našla ukliještena između dvije velike sile. Sa sjevera su napredovali Francuzi, a s juga je ruska flota nastojala proširiti svoju vlast na Dubrovnik, započevši akciju blokiranjem dubrovačke i gruške luke. Senat Dubrovačke Republike odlučio je prihvatiti Francuze. Otvorili su francuskoj vojsci na današnji dan vrata grada i u Dubrovnik je ušlo oko 1.000 Napoleonovih vojnika, predvođenih generalom Jacquesom Lauristonom (koji je inače bio škotskog podrijetla).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Rusi nisu bez borbe odustali od Dubrovnika. Započeli su bombardiranje grada s mora, a njihovi saveznici Crnogorci napali su kopneni teritorij Republike.

Pravoslavna alijansa napada Dubrovnik i okolicu

Rusi, da bi se suprotstavili Francuzima i kaznili Dubrovčane, zaigraju tada na kartu pravoslavlja. Osim Crnogoraca, u veliki vjerski rat pozovu i pravoslavne stanovnike Hercegovine i Bosne, a neke čak iz Vojne krajine. Ti dobrovoljci trebali su „sobom ponijeti na konju svoju hranu, jer je imao u ratu svak da misli na sama sebe“! Da bi ih pridobili što veći broj, obećaju im bogatu pljačku. Oni iz obližnjih krajeva od davnine su gajili duboku mržnju spram katoličke Dubrovačke Republike, „koja bez oružja bijaše podigla na obroncima svojih gora neprohodnu barijeru između sebe i tursko-bizantinskog slavenstva“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Već 30. svibnja dođe do prvog ozbiljnijeg okršaja kod Zvekovice. Stotinjak Francuza borilo se pet sati protiv tri stotine Crnogoraca. Pristigla neprijateljska pojačanja prisile Francuze da napuste Cavtat 3. lipnja. Stanovništvo se povuče s vojskom spašavajući najnužnije. No kada pravoslavna rulja upadne u taj starodrevni gradić, „oni po azijatskom običaju pretresu preostale domove, opustošiše kuće u gradu i okolini, u čemu ih“, piše admiral Senjavin caru Aleksandru, „nismo mogli spriječiti.“

Francuzi iznenađeni okrutnostima Crnogoraca – ritualno odsijecanje glava i noseva

Napoleonove vojnike, koji su vojevali po mnogim europskim ratištima, osobito iznenadi i zaplaši okrutni postupak sa zarobljenicima i ranjenicima, kojima odreda „sijecahu glave i noseve“! Kao svjedočanstvo citiramo pismo koje je general Lauriston uputio po posebnom tekliću ruskom vrhovnom zapovjedniku Senjavinu:

Tekst se nastavlja ispod oglasa

„Dubrovnik, 8. lipnja 1806.

Gospodine generale, Vi ne možete ne znati za barbarski način ratovanja Vaših vojnika i onih što ratuju pod ruskim zastavama; u ratu je taj način do sada među uljuđenim narodima bio nepoznat. Ne govorim samo o pljački i požarima koji se posljednjih osam dana oboriše na nesretne stanovnike neodgovorne za ovaj rat. Europa će izreći svoj sud o njima. Ali ima nešto drugo, gospodine generale, na što mi je red tražiti od Vas odgovora.

U nekoliko bojeva ovih posljednjih dana, ja sam vidio šest francuskih vojnika, odsječenih i na najužasniji način unakaženih glava. Ja sam o tom izvijestio Nj. V. Cara Francuza i kralja Italije. Vi znate da u Francuskoj ima 18.000 ruskih zarobljenika i da se s njima tamo postupa na najčovječniji način. Rad sam vjerovati, gospodine generale, da ćete podsjetiti Vaše postrojbe i one što se bore pod Vašim zastavama na prava ratna načela.“

No sve je bilo uzalud. Rat neuljuđene pravoslavne alijanse postajao je sve okrutniji…

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Sve je to stoički promatrao iz svoga stožera smještena na Bosanki, vladika crnogorski Petar, udobno zavaljen u „slamnici s razapetim suncobranom nad glavom“! A njegovi čarkaši nadomak gradskih zidina podrugljivo su dovikivali „da se gospođe neće više onako raskošno odijevati kad oni dođu u grad“!

Kraj bitke za Dubrovnik i strašnih razaranja grada i okolice

Usiljenim maršem put teritorija Dubrovačke Republike nastupao je general Molitor s 2000 vojnika. Stigavši 6. srpnja na Golubov Kamen, Molitor prijeđe preko teritorija turske Hercegovine, pa je već oko 11 sati bio na granici kod Carine. Njegova prethodnica, u kojoj je bio i odred Hrvata iz Dalmacije pod zapovjedništvom potpukovnika Nonkovića, sukobi se s Crnogorcima, koji se povuku. Oko 14 sati bio je na Brgatu. Pravoslavci se stanu povlačiti put mora. Iznenađeni Dubrovčani zapaze užurbanost u neprijateljskim redovima na Srđu. Oko 20 sati prve Molitorove čete bile su na Bosanci. U gradu zavlada oduševljenje.

Ironijom sudbine, Dubrovnik je stranog osvajača, Francuze, slavio kao osloboditelje!

Tijekom popodneva, dok su se povlačili, Rusi zapale Gruž, Zaton, Trsteno i Orašac. Također zaplijene sve dubrovačke brodove koji su se zatekli u tim mjestima. Potpale i drevno brodogradilište. Francuzima su pali u ruke jedino topovi bitnice na Srđu. Neposredna blokada grada bila je razbijena, ali se uspostavi nova na području Konavala koja je priječila dovoz hrane u grad. Senat zahvali i službeno čestita Molitoru. Lauriston objavi proglas na francuskom i hrvatskom jeziku u kojemu izrazi žaljenje zbog stradanja grada i pohvali strpljivost Dubrovčana.

Devetog srpnja velika, raskošna procesija s Gospom od Porata i moćima Svetoga Vlaha obiđe cijeli grad…

Zla uspomena o haračenju pravoslavnih hordi od Cavtata do Slanoga prenosila se i usmenom predajom s koljena na koljeno. Kada je 1852. u Dubrovniku boravila svjetska putnica i književnica Ida von Duringsfeld, šećući po Konalu, Gružu, Lapadu i Rijeci Dubrovačkoj, vidjela je ostatke napuštenih popaljenih kuća i ljetnikovaca. Tada je shvatila i zapisala zašto Dubrovčani „preziru svoje susjede istočnog obreda“ i otkuda tolika antipatija spram „Vlaha“ i „Grka“.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 10, 15, 25 ili više eura. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr dopušteno je registriranim korisnicima. Čitatelj koji želi komentirati članke obavezan se prethodno upoznati sa Pravilima komentiranja na web portalu i društvenim mrežama Narod.hr te sa zabranama propisanim člankom 94. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima.