U srpnju i kolovozu 1943., pred pad Italije, dolazi do jačanja u borbi u NDH. U širem su se tuzlanskom području vodile velike borbe, najvećim dijelom s četnicima. Do tada je, temeljem pravosudnih presuda, u Tuzli strijeljano ukupno sedam četnika Majevačkog odreda. Krajem rujna 1943. godine, grad su zauzeli partizani, a tada je počeo i pokolj nad civilima Tuzle.
Ostali su četrdeset dana i za to vrijeme, većinom bez ikakvih suđenja strijeljali su najmanje 170 tuzlanskih civila, Hrvata katolika i muslimana, od kojih se većina uopće nije bavila politikom. Pobili su bez milosti i sve zarobljene vojnike NDH, što je sve nagovijestilo strahote Bleiburga dvije godine kasnije.
Kako je Italija bila pred kapitulacijom, došlo je do intenziviranja borbi na teritoriju NDH u ljeto 1943. godine, što priopćava i donje izvješće:
MINISTARSTVO UNUTARNJIH POSLOVA GLAVNO RAVNATELJSTVO ZA JAVNI RED I SIGURNOST ODSJE K B/II Broj: V.T. — 6302 1943— Zagreb, dne 2. kolovoza 1943.— Predmet: Djelatnost partizana u Bosni.— MINISTARSTVU ORUŽANIH SNAGA OPERATIVNI ODJEL Zagreb
Dana 31. srpnja 1943 godine u 14.15 sati, primili smo iz Sarajeva brzojav sliedećeg sadržaja: »Partizani nanovo zauzeli selo Zijamet, Crnu Luku do sela Sišića, Usteče, Govedića, 4 km od Trnova, i nadiru prema Trnovu. Noćas kod Stambulčića napali su partizani domobransku obhodnju i ubili 8 domobrana, a za sudbinu ostalih nije poznato. — Oko Lašve skupina partizana napala prugu i železničku postaju, ali su odbijeni. — Oko Fojnice i Kreševa partizani još napadaju i beru poljske plodove«.
To je bilo izvješće koje je govorilo o borbama koje su se vodile oko Tuzle i diljem Bosne u ljeto 1943. godine. No, ono što je uslijedilo bio je pravi horor – krajem ljeta 1943. godine partizani ulaze u Tuzlu i započinju krvave orgije u gradu!
Pad Italije prisilio je Treći Reich i vojsku NDH na prebacivanje većine snaga na Jadran radi razoružanja talijanskih snaga. Stvorio se vojni vakuum koji su partizanske snage u koaliciji s četnicima iskoristile i krenule u ofenzivnu operaciju na istok i sjeveroistok Bosne.
Brojni partizani iz Srbije u napadima na vojsku NDH – u Srbiji u to vrijeme nitko ne napada naciste!
U tim napadima na teritorij NDH sudjelovao je veliki broj partizana iz Srbije koji nisu pomišljali to isto napraviti u Srbiji. Srbija je bila pod njemačkom okupacijom, ali partizanske akcije u Srbiji gotovo nisu postojale. U Beogradu pratkički nije ispaljen niti jedan metak na naciste, a većina partizana iz Srbije vrlo je aktivna u napadima na njemačku vojsku u NDH, kao i ustaške i domobranske vojne postrojbe.
Napominjemo da je prema tadašnjoj situaciji sudjelovaje partizana iz Srbije u praksi bio dolazak vojnih snaga u drugi državu (NDH), što je paradoks s obzirom na veliki kontingent njemačkih snaga u Srbiji i još veći broj srbijanskih pronacističkih vojno-policijskih postrojbi.
Snage partizana (NOVJ) koje su napale područje Tuzle bile su: partizanska Šesnaesta vojvođanska divizija iz druge države Srbije (oko 2.700 boraca), Sedamnaesta istočnobosanska divizija (oko 1.900 boraca, veliki broj bivših četnika), Druga krajiška brigada (oko 450 boraca), Šesnaesta muslimanska brigada (oko 350 boraca), Majevički NOP odred (oko 600 boraca, veliki broj bivših četnika), Trebavski NOP odred (oko 200 boraca, veliki broj bivših četnika) i Ozrenski NOP odred. (oko 80 boraca, veliki broj bivših četnika).
Ukupne snage NOVJ angažirane u ovoj operaciji bile su jakosti oko 6.300 boraca.
Tuzlanske morbidnosti – na mjestu pokolja Hrvata postavili bistu njihovog krvnika Tita!
Drugi listopada u Tuzli se slavi kao „Dan oslobođenja“. Polažu se vijenci na spomen-obilježja na Slanoj Banji, dodjeljuju se priznanja i plakete zaslužnim građanima, u Narodnom kazalištu održavaju se svečane sjednice Gradskih vlasti – riječju, slavi se! Međutim, slavljenje toga nadnevka je civilizacijski nedopustivo, jer ono što je Tuzla svojevremeno doživjela može biti samo povod za komemoracije i sjećanje na nedužne žrtve partizanskog terora, nipošto za slavlje! Vrhunac cinizma i ponižavanja nedužnih žrtava je što su na mjestu zločina postavljene biste maršala Tita i dvanaest njegovih “heroja”, piše komunistickizlocini.net
Pred kraj rujna 1943. godine srpski partizani iz Bosne i Srbije, u koje je prešao veliki broj četnika Draže Mihailovića, izvršili su koordinirani napad na cijelu Sjeveroistočnu Bosnu, a glavni cilj je bio osvajanje važnog industrijskog centra – Tuzle.
Iz Srbije su umarširale brojne postrojbe, (najbrojnija je bila „16. Vojvođanska divizija“ s 2700 boraca) potpomognute naravno domaćim, posebice 15. Majevičkom udarnom brigadom, nastalom upravo te godine uglavnom od prekodrinskih dobrovoljaca iz Srbije i majevičkih četnika, koji su se odlučili „promijeniti stranu“. (Milovan Đilas je govorio: „Lako je šajkaču okrenuti!“) Stoga uopće nije bio preveliki problem što su, iako sada „partizani“, još mjesecima nosili četničke šajkače, jer kako sami kažu, nisu imali mogućnosti sašiti si partizanske „titovke“.
Partizani koji su ušli u Tuzlu počinili genocid nad Hrvatima u Teznom i Sloveniji
Ista partizanska brigada, sastavljena većinom od bosanskih Srba i dijelom Srbijanaca, u svibnju 1945. sudjelovala je u najvećem zločinu nad Hrvatima: masovnom pokolju zarobljenika u Teznom kod Maribora.
Tezno je jedan strašna priča o zločinu genocida koji se dogodio 1945. godine.
Koliko kostura skriva tri i pol kilometara dugi protutenkovski rov u Teznu pokraj Maribora, nitko ne zna, a vjerojatno se nikad neće ni doznati. Na ploči pokraj spomenika žrtvama likvidacija u svibnju 1945. piše da ih je između 15.000 i 20.000, vojnika NDH i civila, koje je mučki poubijala jugoslavenska partizanska vojska. “Povjesničari nisu složni o konačnom broju žrtava. Govori se o oko 20.000 žrtava, pa čak i do 48.000”, kaže Lidija Pliberšek, predsjednica ASCE-a, europske udruge značajnih groblja.
Masovne likvidacije Hrvata Tuzle i zavjet šutnje do današnjeg dana
Na taj datum, 2. listopada 1943. godine većinom srpski partizani su zauzeli grad Soli-Tuzlu, i držali ga 40 dana, točnije do 11. studenog iste godine, čineći neviđeni teror, u duhu lenjinističko-titoističke doktrine.
U groznoj maniri su najavili što će se dogoditi kada jednoga dana preuzmu vlast na području cijele Jugoslavije. Stotine uglednih i imućnijih Tuzlaka, svih vjeroispovijesti i staleža, bez ikakvog pravno utemeljenog razloga likvidirani su po okolnim prigradskim brdima i šikarama, a veći dio ubijen je upravo na Slanoj Banji, gdje se danas održavaju ceremonije polaganja vijenaca žrtvama fašizma! Prema sjećanju brojnih Tuzlaka, najviše ljudi je likvidirano na tada nenaseljenoj Ilinčici, brdu u neposrednoj blizini.
Partizanska promidžba odmah se dala na posao, patetičnim pozivima tražili su od Tuzlaka da im se pridruže, ali prema priznanju samih „antifašista“, očekivanja su im jadno podbacila. Onda su, jasno, prešli na prislilnu mobilizaciju, što je išlo lakše, jer gradom se odmah proširila istina o onome što rade „oslobodioci“! Uspjeli su prijetnjama nagovoriti lokalne, seoske straže, nazivane „Legija“ na suradnju. Ta „suradnja“ je naravno prestala odmah nakon što su u studenom partizani istjerani iz grada, a većina novih „dragovoljaca“ i mobiliziranih Tuzlaka, ubrzo je pobjegla iz partizanskih postrojba.
Kako vidimo, odbijanje suradnje s partizanima bio je dovoljan razlog da se izgubi život. Partizani su znali da neće moći dugo ostati u gradu, pa su sustavno pljačkali sve što se dalo odvući, a industrijska i rudarska postrojenja su kompletno devastirana. Rudnici soli i ugljena su tako oštećeni da je prekinuta svaka proizvodnja, i u gradu Soli, uz opću nestašicu, nastala je i nestašica – soli! Prema nekim izvorima, partizani su likvidirali preko tisuću Tuzlaka, a u dokumentu kojeg donosimo u nastavku navodi se brojka od 350 žrtava.
U okolini Tuzle nalazi se veliki broj masovnih grobišta, kako iz vremena partizanskog pogroma 1943. g., tako i pokolja koji su uslijedili nakon „konačnog oslobođenja“ krajem 1944. godine. Samo jedna masovna grobnica je do sada otvorena, i to na Gradovrhu, u ljeto 2012. godine. Otkrivena je slučajno, prigodom radova na okolišu jedne vikendice. Međutim, službenici tuzlanske Policije odnijeli su samo dva kostura, nije se išlo u javnost s tim otkrićem, i nema spoznaja da se po tome pitanju išta dalje radi!
U spomen na nevino ubijene Hrvate Tuzle i okolinih sela
*U nastavku donosimo potresan dokument, izjavu tuzlanskog sindikalista iz Hrvatskog Radničkog Saveza, koju je izjavio pred Povjerenstvom koje je prikupljalo dokumentaciju o Bleiburškoj tragediji, objavljenoj 1963. godine na španjolskom jeziku, pod naslovom „La tragedia de Bleiburg“:
Predhodnica Bleiburške tragedije
POKOLJ 350 HRVATA U TUZLI 1943. GODINE
Gospodin N.N., istaknuti sindikalist u redovima Hrvatskog Radničkog Saveza, pružio je Odboru za istraživanje Bleiburške tragedije u Buenos Airesu potresno svjedočanstvo o pokolju Hrvata u Tuzli prvih dana mjeseca listopada 1943., kada je spomenuti bosanski grad bio prolazno zauzet po srpskim partizanima. Ovaj očevidac jezovitog prizora koji se čudom spasio, želi ostati anoniman, jer se boji represalija protiv svoje obitelji u Hrvatskoj, ali je spreman izjaviti pred bilo kojim sudom, nadleštvom ili organizmom ustanovljenim u tu svrhu.
„Krajem rujna 1943. partizani su osvojili grad Tuzlu nakon ogorčenih borba. Razorili su sva industrijska i rudarska postrojenja, srušili tornjeve i dimnjake. Odmah su uhitili preko 350 istaknutih Hrvata, toli katolika koli muslimana, i ubili ih bez istrage i predhodnog suđenja.
Komunisti su uputili patetičan poziv radnicima ovog rudarskog i industrijskog središta, da uđu u njihove redove. Na njihovo zaprepaštenje, negativni odgovor radnika bio je jednodušan. Potom su počeli silom mobilizirati. Kako se ja nisam prijavio, a odbio sam da potičem radnike da se pridruže partizanima, uhitili su me i mučili kroz 16 dana, unatoč brojnim prosvjedima i posredovanjima stanovnika i radnika Tuzle.
Zbog napredovanja hrvatskih i njemačkih odreda, partizani su se spremili da napuste grad 10. studenog 1943. Na uzmaku, odveli su nas osmoricu i jednu ženu u zatvorenom kamionu. Kad smo stigli na područje planine Majevice nedaleko Tuzle, skinuli su nas, povezali užetom po dvojicu, i odveli na mjesto strijeljanja. Bila je velika zima i puno snijega. Čuvalo nas je šestorica partizana, oboružanih do zubiju.
Na određenom mjestu jedan je Rom kopao grob za nove žrtve, no izgleda da je ispod snijega bilo grobova od prije. Emil Varadi, ravnatelj „Croatie“ u Živinicama, bio je privezan uz moju desnu ruku,i kad je vidio grobara, udario je u plač, a ovaj mu je ponudio posljednju cigaretu. Morali smo se svući, a onda su nas ponovno svezali. Naredili su nam, da kleknemo po dvojica. Varadi i ja nalazili smo se u prvome redu, iza nas bila su još tri reda. Četiri partizana zauzela su položaje iza naših leđa, s puškama namještenim za pucanje.
Na danu zapovijed odjeknula su prva četiri hitca. Moj drug Varadi jaukne i sruši se, povukavši i mene, koji nisam bio pogođen. Zatim drugi hitci. Svi su bili u agoniji i izdisali su, osim mene, zaglušenog od praska pušaka, a još i danas trpim od toga. Sav sam bio namočen još toplom krvlju mojih sunarodnjaka.
Novi nalog strijelcima, da ne pucaju više, i da se odmah vrate u Gornju Tuzlu, gdje su se koncentrirali partizani, da se povuku. Oba šefa ostadoše malko još tragajući po odijelima na hrpi, oduzimajući novac, satove, prstenje i sve dragocjene predmete koje su našli.
Dok su bili u tom poslu, hinio sam da sam mrtav i mislio što trebam raditi, ako me prvog bace u zajednički grob, jer sam se nalazio u prvom redu, i poslije me pokriju s truplima? U tom slučaju htio sam se dignuti i zamoliti ih da mi dadnu smrtni hitac, jer je prvi promašio i još sam živ. Nasreću, ona dva partizana zapovjediše Romu, koji je kopao grob, da se udalji i sljedećeg dana sahrani te bandite. Ubrzo su udarili nizbrdo, i nakon dvadesetak koraka se zaustaviše i pogledaše, dali je tko pokazivao znakove života. Kad su se udaljili, digao sam se i s lijevom rukom i zubima uspio sam razriješiti uže koje me je vezalo za Varadija. Uzeo sam moje odijelo, brzo se obukao, zaboravivši na zimski kaput, koji bi mi one noći bio dobro došao. Volja za životom bila je tako jaka, da sam preskočio jednu ogradu i šćućurio se u plastu sijena, da se stoplim i razmislim što mi je činiti. Micao sam ramenima da se uvjerim da sam još živ, a ne na drugom svijetu, no studen me je upozorila, da se nalazim na zemlji. Kojim putem krenuti? Vratiti se putem u Tuzlu, kojim uzmiču partizani, ili prijeći preko brda, izvrgavajući se opasnosti da padnem u četničke ruke? Izgledalo mi je najsigurnije spustiti se kozjim puteljkom, između brda i ceste. Izgubio sam ga u magli, i tako sam lutao cijelu noć, ne znajući kuda ni kamo,izgladnjeo, iscrpljen, okrvavljen. Na koncu sam nabasao na stog sijena, pa da počinem i stoplim se, počeo sam otvarati rupu u sijenu, kao što ranjena lisica traži sklonište. Na moju nesreću otkrili su me psi i stali lajati. Uto s minareta odjekne jutarnja molitva, znak da je svanulo. Skrio sam se u grmlje i, misleći da sam na sigurnom, začuh teške korake blizu mene. Skupio sam se i počeo brojiti: 20 partizana koji su se povlačili. Da su pogledali na lijevo, mogli su me vidjeti, no Bog me je čuvao.
Već se razdanilo i sunce je bilo visoko. Nisam znao kojim putem vratiti se u Tuzlu te sam se uputio u selo Križani. Jedan seljak na oranju me vidio, zaustavio je volove i pozove me: „Gospodine N., jeste li to Vi, za Boga, uđite u moju kuću“. Kad me je njegova žena vidjela okrvavljenog i blijedog, briznu u plač i smjesta mi skinu cipele, donijela mi presvlaku, tople vode, a malo zatim rakije i objed.
Kad sam se oprao, presvukao i malo oporavio, ispričao sam im što se je dogodilo.Seljak mi reče da me dobro pozna, jer sam mu pribavio posao u solani Simin Han. Dopratio me do Tuzle neizravnim putem, jer je na glavnoj cesti cijeli dan stražario partizan, kad su primijetili da me nema među mrtvima.“
Buenos Aires, 26. svibnja 1963.
(Iz knjige: La tragedia de Bleiburg: documentos sobre las matanzas colectivas de los Croatas en Yugoslavia comunista en 1945 )
Autor: Ladislav Tomkin/komunistickizlocini.net
Hrvatska zajednica Soli, Tuzla, donosi nepotpun popis žrtava partizanskih pokolja u Tuzli i okolici u tekstu Zvjerstva i zločini partizana u Tuzli 1943. godine
Tekst se nastavlja ispod oglasa
