Zločini srbočetničke agresorske vojske u Domovinskom ratu bili su svakodnevni, brutalni i bez milosti. Cilj je bio etničko čišćenje i genocid nad Hrvatima i ne-Srbima na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag…
Srpska vojska, po zapovijedi i organizaciji Beograda i Srbije, izvršila je agresiju na Hrvatsku do tada neviđenu u Europi. Cilj je bio pripojiti veliki dio naše domovine Srbiji, prvo kroz ostanak u tzv. krnjoj Jugoslaviji, a onda Velikoj Srbiji. Pod srpskom vojskom podrazumijevamo pobunjene Srbe koji su živjeli u Hrvatskoj, četnike i druge dobrovoljce iz Srbije i dr., te JNA koja je ratovala u korist Srbije.
Hoće li se za ove zločine nakon 30 godina bilo tko ispričati i nadoknaditi štetu koja se može nadoknaditi?
Na današnji dan 4. listopada 1991. počeo je opći napad JNA i paravojnih srpskih postrojbi na grad Karlovac, ključnu točku obrane Hrvatske. Napad je trajao tri dana bez prestanka, a tom prilikom ubijeno je mnoštvo branitelja i stanovnika Karlovca.
Neprijatelj je došao do samog ulaza u grad, a zaustavljen je u prigradskom naselju Turanj.
Gradska četvrt Turanj postala poznata kao „mali Vukovar“, ali i znamen pobjede i novog života, piše Crnemambe.hr
„Dok je Hrvatska više od stoljeća bila predziđem kršćanstva, Karlovac je branio postojanje Hrvatskog kraljevstva.“ (dr. Milan Kruhek)
Karlovac je bio ključna točka obrane Hrvatske i u Domovinskom ratu jer bi osvajanje ovog grada značilo izbijanje Srba na granicu sa Slovenijom i potpuno presijecanje naše zemlje. Ionako već raskomadana Hrvatska bila bi pred kolapsom, a osvajanje Karlovca bi otvorilo put Srbima prema Zagrebu.
Već u ljeto 1991. događaju se mnogobrojni napadi na Hrvate koji su živjeli u blizini srpskih uporišta pobune u okolici Karlovca. Tako je u Budačkoj Rijeci izvršen podli napad na četvoricu hrvatskih policajaca u ophodnji kojom prilikom su ubijeni.
Zbog svojega prometnog položaja Karlovac je u Domovinskom ratu imao osobito važno geostrateško značenje.
Opći napad na grad počeo je 4. listopada 1991. kada je jugovojska zajedno sa srpskim rezervistima granatirala grad i okolicu.
U medicinski centar dovezena su 24 ranjena i nekoliko poginulih građana. Srpski pobunjenici bili su svjesni da bi padom Karlovca presjekli Hrvatsku napola pa su još u ožujku 1991. počeli napadi na hrvatske policajce, a zatim je slijedilo i opkoljavanje hrvatskih sela i gradova, poput Topuskog i Slunja.
Uskoro je na red došao i sam Karlovac čiji je položaj bio tim teži što je bio pun vojarni Jugoarmije. U stankama granatiranja po Karlovcu je trajao lov na snajperiste koji su se skrivali i djelovali iz vojnih objekata u gradu. Linija obrane protezala se oko grada, ali i oko zaposjednutih vojarni.
U početku slabo naoružani i nedovoljno organizirani, branitelji su se teško odupirali, a uz to grad je bio pritisnut i dolaskom brojnih prognanika. Ipak, osnovan je prislušni centar, ustrojene su Operativna zona i 110. brigada Hrvatske vojske. Uspješnima su se pokazali pregovori s jugooficirima, posebice sa zapovjednikom skladišta Jamadol, koji je imao zadatak minirati opasni objekt, ali ga je ipak na kraju predao.
Nekoliko dana poslije neprijateljski su tenkovi krenuli u proboj iz vojarne Logorište prema Kordunu. Tada je uništeno 8 tenkova i zarobljeno više vojnika, ali je jugovojska oštetila tri stotine kuća, masakrirala 15 i ranila više od 100 civila.
Zauzimanjem vojarni i vojnih skladišta učvrstila se i crta karlovačke obrane, ali se granatiranje i dalje nastavilo. Da neprijatelj nije birao ciljeve, potvrđuje i činjenica da je pogođena i pravoslavna crkva sv. Nikole.
Topnička priprema JNA na dan napada na grad s okolicom bila je na tisuće ispaljenih projektila na sam grad. Uslijedio je napad JNA tenkovima. Preko Slunjskih brda primakli su se gradu.
Grad su branile:
- dvije nepotpune bojne 110. brigade
- samostalna satnija dragovoljaca „Cobre“ iz Novog Zagreba
- karlovačka policija
Na području Karlovca i Županije evidentirano je 392 civilne žrtave Domovinskog rata. Ubijeno je 18 djece, a 78 ranjeno, od čega 42 djece u gradu Karlovcu.
Najstarije žrtve bile su dvije starice iz Saborskog stare 96 godina, koje su ubijene kada su JNA i paravojne srpske postrojbe okupirale mjesto.
Najmlađa civilna žrtva bilo je malo dijete od 2 mjeseca i 6 dana, poginulo prilikom granatiranja izbjegličkog naselja u auto-kampu Grabovac 26. rujna 1991. godine.
Do sarajevskog primirja 1992. na grad je palo nekoliko desetaka tisuća projektila, a u karlovačku bolnicu je dovezeno 176 poginulih i 830 ranjenih. Karlovac je uspješno obranjen, iako je bojišnica sve do operacije “Oluja” 1995. ostala u njegovim predgrađima.
U Karlovcu i okolici pronađeno je osam masovnih grobnica u koje su zločinci bacili pobijene ljude: Saborsko Popovšanac s 15 tijela ubijenih, Saborsko Borik sa 3 tijela, dvije grobnice u Lipovači Drežničkoj sa po 3 i 4 tijela, Slunj sa 6 tijela i Drežnikgrad sa 3 tijela ubijenih Hrvata. U Cetingradu pronađene su dvije masovne grobnice s 4 i 6 tijela.
Nitko nije osuđen za ove zločine.
Srbi u Karlovcu i okolici su počeli davno prije rata s provokacijama, mitinzima, a kasnije i terorističkim činima rušenja cesta, pruga, miniranjem kuća i radnji Hrvata, što je kasnije preraslo u agresiju i otvoreni rat s ciljem stvaranja Velike Srbije, te ubijanjem i etničkim čišćenjem Hrvata južno od Kupe i Korane:
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasaIzvor: narod.hr/crnemambe.hr
