5. ožujka 1953. umro Josip Visarionovič Staljin – zašto se u Hrvatskoj nameće teza o II. svjetskom ratu isključivo kao sukobu fašizma i antifašizma?

Foto: commons.wikimedia.org

Jugoslavenska komunistička historiografija je s razlogom uniformno prikazivala sukob II. svjetskog rata u Hrvatskoj i na jugoistoku Europe isključivo kao sukob fašizma i antifašizma. To je bio poželjni kut gledanja s pozicije komunističke ljevice, premda se u stvarnosti radilo o složenijem sukobu koji je velikim dijelom bio nastavak političkog i nacionalnog sukoba iz prve Jugoslavije.

 

Josif Visarionovič Staljin bio je sovjetski političar, državnik te komunistički diktator, rođen 1878., a umro na današnji dan 1953. godine. Staljin je bio najveći diktator i masovni ubojica u povijesti Europe, te je odgovoran za smrt oko 20 milijuna ljudi.
Glavni je krivac za Holodomor, u kojem je isplaniranim genocidom, ubio od tri do pet milijuna Ukrajinaca.

 

Antifašizam nije istoznačan komunizmu, nego – suprotan!

Ni u kojem slučaju nije sporan antifašizam, kao moralni i etički kodeks, stav ljudi koji su prije 70 i više godina pružali otpor ideologiji zla i istrebljenja niti činjenica da je on (na globalnoj, svjetskoj razini) u suštini bio izražen kratkotrajnim vojnim savezom vodećih sila Zapada i Istoka koje su unatoč svim ideološkim razlikama zajedničkim snagama kao Antihitelrovska koalicija porazile Hitlera, Mussolinija i japanski imperijalizam.

Ali, itekako je sporno to što se ANTIFAŠIZAM uporno veže za KOMUNIZAM.

Nisu li u tom „antifašističkom pokretu“ (koji u biti nikad nije institucionaliziran niti je kao takav formalno postojao, nego je predstavljao široki pokret otpora svih onih koji su bili ugroženi i krenuli u rat protiv Sila Osovine) KOMUNISTI PREDSTAVLJALI MINORNU SKUPINU koja je sebe proglasila „avangardom“ i prigrabila zasluge milijuna idealista, istinskih antifašista koji su se za tu ideju žrtvovali bez ostatka i ne tražeći ništa, a ničega zajedničkog s komunizmom nisu imali? Čak štoviše, mnogi od njih bili su antikomunisti i demokrati – jer komunizam je kao ideologija suprotstavljena ljudskoj slobodi i demokraciji bio prihvatljiv jedino onima koji su imali odmak od humanističkih i demokratskih vrijednosti ili nisu razumijevali njegovu suštinu.

 

Rušenjem jednog zla 1945. uspostavljena druga zla – komunističke diktature u pola Europe

Posebno je sporno to što je rušenjem jednog režima 1945. uspostavljen drugi, potpuno po uzoru na komunističko carstvo zla SSSR, na čijem je čelu bio Staljin. Podsjetimo se, komunistička diktatura u SSSR-u s koncentracijskim logorima, masovnim ubijanjima, zatiranjima ljudskih sloboda, jednopartijskom diktaturom, zabranom kretanja i zabranom slobode govora bila je davno prije Hitlera dio prve komunističke države svijeta, SSSR-a.

U Jugoslaviji, a kasnije i u Poljskoj, Mađarskoj, Istočnoj Njemačkoj, Čehoslovačkoj i nizu zemalja nakon II. svjetskog rata uspostavljene su komunističke diktature.

Stoga 1945. godina, kao godina završetka svjetskog rata, za Hrvate nije bila antifašistička u onom smislu u kojem je bila za Francuze i Engleze, nego prije po uzoru na Poljake, gdje je vladavinu nacionalsocijalizma zamijenila vladavina komunizma.

No, osobitu pažnju valja obratiti na to da je Drugi svjetski rat na području raspale Jugoslavije, pa tako i NDH, bio velikim dijelom i nastavak političko-nacionalnih sukoba koji su u Jugoslaviji baš pred rat bili dovedeni do vrhunca (posljedica je bilo stvaranje Banovine Hrvatske 1939. godine prije početka rata u Jugoslaviji).

Jednako tako, ako se gleda geneza i razvoj II. svjetskog rata od 1939. godine i napada na Poljsku, jasno se primjećuje da su budući ratni neprijatelji, Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR, vrlo blisko sudjelovali u podjeli i okupaciji država kao što su Finska, Letonija, Litva, Estonija, Poljska, Rumunjska i druge. Tek nakon napada na SSSR, iz komunističkog laboratorija u Moskvi se provlači teza o sukobu antifašizma i fašizma, premda je na vlasti bio rigidni komunistički totalitarizam koji je u mnogim aspektima mirnodopskog terora nadilazio Hitlerov predratni režim. Dakle, radilo se i o imperijalnim silnicima, te višestoljetnom utjecaju Njemačke i Rusije na države smještene između te dvije europske velesile (Poljska, Rumunjska, Mađarska, Slovačka, Češka, Estonija, Litva, Letonija).

 

II. svjetski rat velikim je dijelom i nastavak nacionalnih sukoba iz Jugoslavije

Drugi svjetski rat u Hrvatskoj i jugoistočnoj Europi često se puta doživljavao u skladu s kutom promatranja komunističke ljevice kao globalni ideološki sukob na crti antifašizam – fašizam. Kako su jugoslavenski komunisti djelovali kao produžena ruka moskovske „svjetske revolucije“, otuda njihova naklonost da rat na prostoru Hrvatske i jugoistočne Europe proglase internacionalnim sukobom na spomenutoj crti.

Taj je rat na spomenutim područjima u svojoj srži ipak bio najvećim dijelom nastavak političke krize koja je potresala staru Jugoslaviju.

Što je osobito zanimljivo, vrlo slične silnice popratile su i raspad druge Titove Jugoslavije. U ratovima koji su uslijedili nije se primarno vodio ideološki sukob između komunizma (JNA) i demokratskih snaga, premda je u početku postojao i utjecaj toga, već između jugoslavenskog koncepta države s dominacijom velikosrba, kao u obje Jugoslavije, i hrvatskog prava na samoodređenje.

Kao i svih ostalih naroda bivše Jugoslavije, jedino su Srbi, u obje Jugoslavije 1941. i 1991. godine, bili gotovo bez izuzetka za očuvanje unitarne Jugoslavije, dok su Hrvati, Albanci, a zatim i ostali narodi izražavali minimum stvaranja konfederalnih odnosa sve do samostalnosti svojih država.

Da je i 1941. bilo nacionalno pitanje u središtu važnosti sukoba i ratova u državama nastalim na području bivše Jugoslavije, a posebno NDH, vidi se iz toga da su sami jugoslavenski komunisti u ratu, kako bi zadobili podršku, koristili politički diskurs, koji je više prostora poklanjao rješenju nacionalnog pitanja nego revolucionarnoj problematici.

Raspad Kraljevine Jugoslavije i uspostava Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941. dodatno su zaoštrili sukob između političkog hrvatstva i jugoslavenstva, čiji su glavni nositelji bile srpske političke snage. S jedne je strane stajao ustaški pokret i Pavelićev režim koji su se borili u okolnostima svjetskog rata za osiguranje hrvatske državnosti te s druge strane ustanički pokret koji se borio za ponovnu obnovu Jugoslavije i koji se u početku sastojao od (nepodijeljenih) četnika i komunista. Jugoslavenski komunisti od ljeta 1941. poslije napada Njemačke na SSSR daju tom sukobu novi ton. U svojoj političkoj propagandi obećavaju „nacionalno i socijalno oslobođenje“, no i dalje ostaju privrženi jugoslavenskom nacionalizmu.

Naravno, ovaj jugoslavenski nacionalizam komunista se morao mijenjati uslijed propasti Jugoslavije i ratnih okolnosti, tako da se čuvajući jugoslavenski nacionalizam više nije govorilo o jednom jugoslavenskom narodu kao za stare Jugoslavije, već o „narodno-oslobodilačkom“ jugoslavenstvu, koje „nosi slobodu, ravnopravnost i bratstvo svim narodima Jugoslavije“.

 

Jugoslavija – ultimativni cilj svake srbijanske politike

Revolucionarna i socijalistička ideja buduće Jugoslavije nasuprot konzervativnoj i monarhističkoj ideji Jugoslavije dovela je do prekida suradnje i neprijateljstava između Tita i Mihajlovića krajem 1941. godine, odnosno između partizanskog i četničkog pokreta.

Četnički pokret, koji se založio za zaštitu monarhističkih i konzervativnih vrijednosti srpske političke tradicije, već je 30. lipnja 1941. u Nikšiću izašao s ratnim memorandumom pod naslovom Homogena Srbija koji je potpisao banjalučki odvjetnik te član Nacionalnog komiteta Stevan Moljević. Sam cilj ovog memoranduma bio je „stvoriti Veliku Jugoslaviju i u njoj Veliku Srbiju“. Cilj komunista i partizana je također bio obnova Jugoslavije, ali s drugačijim unutrašnjim uređenjem temeljenom na komunističkoj diktaturi sa socijalističkim republikama. U stvarnosti, i ta Jugoslavija je bila u svojoj biti velikosrpska jer je dominantni partizanski kadar bio srpske nacionalnosti (čak i u Hrvatskoj), te je uspio zadominirati nad komunistima ne-srbima u svim republikama Jugoslavije. Razvoj događanja i stavljanje jugoslavenske vojske JNA, kao i cijele političko-diplomatske strukture, potvrdio je da su obje Jugoslavije u stvarnosti bile velikosrpske.

Jednostavno, Srbi su prihvaćali i shvaćali Jugoslaviju kao državu u kojoj su ostvarili svoje nacionalne interese. Zbog toga je i raspad obje Jugoslavije kod Srba doživljen i kao tragedija srpskog naroda, pa su se tako i srpski četnici i srpski partizani borili za obnovu  Jugoslavije. Ne zaboravimo, Jugoslavija se nije raspala de jure 1991. godine, već je postojala do 2003. godine kao država i članica UN-a, dok Crna Gora nije odlučila napustiti tu tvorevinu. Očuvanje Jugoslavije po svaku cijenu bio je dio svake pragmatične politike Srbije od Karađorđevića, Draže Mihajlovića, Vlade u Londonu, srbijanskih komunista na čelu s Rankovićem i kasnije (pa i samim Titom kao jugoslavenskim političarem), pa sve do Slobodana Miloševića.

U svakom slučaju, sukob na bivšim jugoslavenskim prostorima, pa tako i Hrvatskoj, nikako se ne može pojednostavniti do te mjere da se promatra isključivo i samo kao sukob antifašizma i fašizma, već je geneza i razvoj toga počeo već ranije u monarhističkoj Jugoslaviji, čega je posljedica i bila stvaranje visokoautomne Banovine Hrvatske, koja je bila trn u oku velikosrbima. Možemo reći da je korijen sukoba počeo stvaranjem Jugoslavije pod dominacijom Beograda i Srbije nakon I. svjetskog rata, a da su ideološke odrednice sukoba tek kasnije se nadovezale na ove koje su postojale od početka, a nastavile su se i u drugoj komunističkoj Jugoslaviji sve do ratova 1990-ih godina.

 

 

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr