Crkva Svetog Preobraženja u Zagrebu saborna je crkva (katedrala) za Mitropoliju zagrebačko-ljubljansku Srpske pravoslavne crkve.
Nacrt za nju je radio Franjo Klein, a obnovljena je po nacrtima Hermana Bollea. Nalazi se na Preradovićevom trgu (Cvjetni trg), na mjestu gdje se od davnina nalazila katolička crkva Svete Margarete koja je pripadala Zagrebačkoj biskupiji.
Zato se i danas ulice koje prolaze uz crkvu sa zapadne i istočne strane zovu Margaretska ulica i Preobraženska ulica.
Na mjestu današnje srpske pravoslavne crkve Svetog Preobraženja u Zagrebu od davnina je, dakle, stajala je katolička crkva Svete Margarete, a pisani spomen o tome postoji još od 1334., kao župna crkva uz koju su se održavali “margaretski sajmovi”.
Kako je katolička crkva svete Margarete postala srpska pravoslavna ckrva?
Kasnije je crkva pripala župi sv. Marka, a 1794. prodana je pravoslavnim trgovcima, ali ne Srbima nego Grcima i Cincarima!
Pravoslavna crkvena općina zagrebačka, kao i sve pravoslavne općine u Habsburškoj Monarhiji u to se vrijeme nazivala grčkom-neujedinjenom, a nikada srpskom.
U njezinoj su ranoj povijesti grčki i cincarski trgovci igrali izuzetno veliku ulogu. Sa sve većim doseljavanjem Srba u Zagreb, udio Grka u pravoslavnom stanovništvu Zagreba se počeo smanjivati, a i započela je njihova asimilacija u srpski etnos, te dijelom u hrvatski etnikum (npr. Dimitrije Demeter).
Od 1848. zagrebačka pravoslavna crkvena općina dobiva prefiks srpska, nimalo slučajno baš u vrijeme kada su počeli bujati srpski građanski i separatistički pokreti u Ugarskoj, od strane tek relativno nedavno doseljenih Srba s područja Kosova pod patrijarsima Crnojevićem i Jovanovićem (18 st.) na područje južne Ugarske (današnja tzv. Vojvodina – vjekovima poznate kao Bačka, Banat i Srijem), istočne Slavonije, te južne Mađarske.
Naime, već nakon nešto tek više 100 godina od doseljavanja Srbi, kao i u Hrvatskoj, su počeli prisezati da su područja južne Ugarske na koje su doselili srpska zemlja, prvo zahtjevima za autonomiju, a onda i drugim pritiscima koji su nakon I. svjetskog rata rezultirali nasilnim pripajanjem tih područja Srbiji (Banat, Bačka i Baranja) kao “ratni plen”. Naime 1848. godine na tzv. Majskoj skupšitini u Srijemskim Karlovcima, po uputama Načertanija, predstavnici Srba iz Ugarske uputili zahtjev Beču za srpsku autonomiju i odlučili proglasiti Srpsku Vojvodinu.
Na osnovama tih prisezanja Vojvodina, te raznih drugih zakulisnih igara, porazom i raspadom Austro-Ugarske, Banat i Bačka su „prisajedinjeni“ 1918. Srbiji (Jugoslavije), premda tamo pravoslavno stanovništvo nikada nije ni približno bilo većina stanovništva.
No, vratimo se tome kako je crkva Svetog Preobraženja nastavila svoj puta i postala srpska pravoslavna crkva.
Nakon 1848. Srpska pravoslavna crkva je odlučila srušiti staru crkvu, što je i učinjeno 1866. godine, što zbog dotrajalosti što stoga jer izgledom i reprezentativnošću nije odgovarala potrebama zagrebačke pravoslavne zajednice.
Na njenom mjestu sagrađena je sadašnja katedrala Preobraženja Gospodnjeg prema projektima Franje Kleina.
Zanimljivo je, da je iste godine prema Kleinovom projektu u Zagrebu, u ulici Marije Valerije (danas Praška ulica) za potrebe židovske općine započela izgradnja sinagoge. Kleinova crkva sv. Preobraženja i zgrada židovskog hrama, jedni su od prvih javnih reprezentativnih zdanja zagrebačkog Donjeg grada, određujući mu ne samo urbani, već i multikulturalni i multikonfesionalni karakter. Upravo su to temeljne karakteristike zagrebačkog urbanog identiteta na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
