6. travnja 1941. Napad na Jugoslaviju – jesu li tajne britanske službe i srbijanska masonerija poticale rat u kome je stradalo milijun ljudi?

Foto: www.commons.wikimedia.org

Taj veliki i strašni rat, gdje su ubijene stotine tisuća ljudi i čiji je rezultat bio na kraju rata neviđena diktatura komunizma, mogao se izbjeći da je Beograd htio održati poziciju Jugoslavije koju su mu sile Osovine zagarantirale pristupom Trojnom paktu: Jugoslavija će biti izuzeta iz bilo kakvih vojnih i ratnih aktivnosti, pa i čak i transporta njemačke vojske prema Mediteranu.

Umiješanost Velike Britanije u poticanje krvavog rata u Jugoslaviji koji je donio preko milijun ubijenih Hrvata, Srba, muslimana, Slovenaca, Crnogoraca, Nijemaca i drugih je danas neosporna činjenica. Kao što je neosporna i negativna uloga Velike Britanije u posljednjem ratu kod raspada druge Titove Jugoslavije.

Na današnji dan 6. travnja 1941. godine, bombardiranjem Beograda od strane Njemačke, počeo je rat na prostoru Jugoslavije, države kojoj je tada pripadala i Hrvatska. Rat je završen za tjedan dana, a na prostoru nekadašnje države nastale su nove države NDH, Srbija i Crna Gora, a dio teritorija je bio anektiran od susjednih država Mađarske, Italije, Njemačke, Bugarske i Albanije.

Žrtve ovog rata, ako uračunamo i boljševičke pokolje i diktaturu komunista koji su došli na vlast upravo ratom, prelaze milijun ubijenih ljudi na jednom relativno malom prostoru.

Malignost Srbije i poticanje krvavih ratova

Uloga Srbije je u svemu bila velika i maligna: ta država je kao detonator u 20. stoljeću već potakla niz ratova i sukoba u nedavnoj prošlosti.

Pojednostavljivanjem složenih povijesnih prilika, ostaje činjenica da je Srbija tri puta u 20. stoljeću izazvala ratove koji su nas Hrvate koštale nemjerljivih ljudskih žrtava i razaranja: početak I. svjetskog rat atentatom u Sarajevu, rat u Jugoslaviji  vojnim pučem u Beogradu u II. svjetskom ratu i posljednji Domovinski rat kao djelo otvorene ratne agresije Srbije na Hrvatsku i BiH.

Nije cijela Europa bila zahvaćena II. svjetskim ratom, bilo je država koje su nastojale održati stanje mira i držati se neutralno u globalnom sukobu dok veliki dijele plijen, jer II. svjetski rat nije bio samo ideološki sukob nacionalsocijalizma, fašizma, komunizma i zapadne demokracije, već i nastavak Prvog svjetskog rata koji uopće nije bio ideološki, te podjele plijena u Europi i svijetu.

Neutralne države u Europi sačuvane razaranja II. svjetskog rata bile su Španjolska, Portugal, Island, Švedska, Švicarska, Irska i Turska, te manje europske države poput San Marina i Lichtensteina. Tako je trebalo biti i u Jugoslaviji, da nije došlo do vojnog puča u organizaciji Velike Britanije, velikosrpskih krugova u Beogradu i snažnog utjecaja masonerije iz Velike lože Jugoslavije, inače bliske Londonu.

Što se događalo prije napada na Jugoslaviju – igre Britanaca i srbijanske masonerije

Britanija je dugo plela svoju obavještajnu i drugu mrežu oko Jugoslavije. Uostalom, novostvorena Jugoslavija bila je versajka tvorevina nastala baš pod tutorstvom Velike Britanije i Francuske, dvije države koje su ujedno i tradicionalno i najjače sjedište Velikih masonskih loža. Te lože imaju veliki utjecaj na politiku tih država od samih početaka u 18. stoljeću, a to se proteže i do današnjih dana. Zbog toga je u Srbiji javna tajna da su britanske masonske lože izvršile veliki utjecaj na srbijanske lože u pripremi puča u Beogradu koji je ujedno označio i početak krvavog rata u Jugoslaviji, raspad iste, te preko milijun mrtvih ljudi i poslijeratnu uspostavu još krvavije diktature komunizma pod direktnim nadzorom Moskve do 1948. godine.

„Većina organizatora i sudionika puča bili su slobodni zidari, osim generala Simovića, Mirkovića, Kneževića i još nekoliko oficira”, kaže se u knjizi „Kratak pregled povijesti slobodnog zidarstva u Srbiji”, koju su zajednički potpisali Bratislav Stamenković i Slobodan G. Marković, a koju je objavila masonska organizacija Regularna Velika loža Srbije (RVLS). Marković je povjesničar, a Stamenković veliki sekretar RVLS i urednik „Novog šestara”, službenik glasila ove organizacije, piše nedjeljnik.rs

Njih dvojica tvrde da je u vladi koja je stvorena poslije puča i smjene kneza Pavla bilo devet masona, a to su: S. Budisavljević, M. Ninčić, B. Jevtić, B. Marković, M. Grol, J. Šutej, I. Andres, J. Banjanin i M. Gavrilović.

„Središnji ured za medije bio je u potpunosti masonski (šef je bio dr. Radovan Radovanović, Zarije Vukićević, Dušan Stojanović i drugi)”, kaže se u ovom povijesnom pregledu srpske masonerije.

Knezu Pavlu “Engleska je bila u kući” i više nego što je mislio, kada je nekoliko tjedana pred puč rekao supruzi Olgi pri dolasku Terence Shonea, prvog sekretara britanskog veleposlanstva u Beogradu: “Tako je lijepo razgovarati s njim. Donosi nam Englesku u kuću”. Englezi su, očigledno, već bili tu, i nimalo dobronamjerni. Kao, uostalom, i mnogi drugi ukućani.

Kao što saznajemo u telegramu Georgea Taylora, specijalnog agenta kojeg je osobno Churchill krajem 1940. poslao u Beograd da organizira rad SOE (Britanska uprava za specijalne operacije), puč su uz direktan link do Londona vodila dvojica prvaka velikih srpskih stranaka: Miša Trifunović, radikal i Miloš Tupanjanin, iz Zemljoradničke stranke.

Dan poslije puča idejnom tvorcu “jugoslavenskog spašavanja duše” Winstonu Churchillu javio se i šef operacija SOE u Jugoslaviji Hugh Dalton:

“Siječnja ove godine odlučio sam poslati majora Johna Taylora na Balkan koji vrlo dobro poznaje. Evo Tayorovih instrukcija po redoslijedu važnosti:

  1. Prevrnuti nebo i zemlju da naši prijatelji u jugoslavenskom generalštabu provedu u dijelo plan o blokadi Dunava;
  2. Dovršiti pripreme oko pobune u Rumunjskoj;
  3. Organizirati grupe za sabotaže u Bugarskoj, Jugoslaviji, Grčkoj i Albaniji, koje bi bile spremne stupiti I djelovati u slučaju da njihova zemlja bude okupirana;
  4. Nastaviti već dobro uhodani rad u Jugoslaviji na poticanju jugoslavenskih opozicijskih stranaka da na Vladu vrše pritisak u korist naše zemlje.

Od svih gornjih instrukcija ona broj 4. za nas (Britance op.) je najinterensantnija. Od kako sam preuzeo SOE u Jugoslaviji potrošili smo najmanje 100.000 funti sterlinga. Novac je, uglavnom, otišao na financiranje Zemljoradničke stranke i ostale vidove podmićivanja, uključujući i nagrade za povremene manje sabotaže. Uspjeli smo napraviti i rezervni fond od šesnaest milijuna dinara koji bi se koristio u slučaju da upute iz Londona ne mogu biti dostavljene. Mislim da smo dobili dobru protvrijednost za uloženi novac!”

Najtragičnije je što je sve ovo, uključujući i planove za terorističke akcije po Jugoslaviji, njen predsjednik Vlade Dragiša Cvetković saznao devet godina kasnije, i to poslije memoara Winstona Churchilla.

U arhivu kneza Pavla nalaze se mnoga pisma sir Cecila Perota, pedagoga I učitelja kralja Petra, koji je 12. siječnja 1977. godine održao predavanje na temu: “Zalazak jedne dinastije” (Karađorđevića). Sir Perot je rekao:

„Krajem ožujka 1941. navratio sam do mog starog sveučilišta u Cambridgeu. Tu u društvu mojih ranijih profesora i kolega, poveo se razgovor o državnom udaru u Beogradu.

Nekoliko od prisutnih kolega nastavnika izjavilo je: “Nisu Jugosloveni izvršili puč, nego mi”. Upitao sam tko su “mi”? Odgovor je glasio: “Mi, SOE, ili britanska tajna služba pod upravom ministarstva za psihološko ratovanje. Kralj Petar uopće nije imao nikakvog udjela u puču, niti je bio konzultiran. Proklamacija koju je navodno čitao kralj na radiju, potpuno je lažna. Kralj istu nije vidio, niti potpisao, niti odobrio. Proklamaciju je pročitao jedan oficir imitirajući kraljev glas…”

Ovu tezu kasnije je potvrdio i pukovnik Donovan, specijalni izaslanik predsjednika SAD koji je boravio u Beogradu uoči puča. On je izjavio: “Srbi se ne mogu pozivati na 27. ožujka 1941, jer smo mi tu revoluciju kupili…”

Knez Pavle je bio upoznat sa ovim aktivnostima britanske obavještajne službe u Jugoslaviji. Ministru vanjskih poslova Halifaxu je poslao poruku da su sve te akcije za njega “krajnje neodgovorne”.

Početkom 1940. godine, britanski obaveštajci su, i pored svega, u Beogradu osnovali telegrafsku agenciju “Britanova”, čiji je zadatak bio širiti naklonost I  dobro raspoloženje prema Britaniji i njenim saveznicima.

Agenti sekcije D plaćali su pojedine novinske izdavače. Tako je beogradski večernji list “Pravda” dobijao 150.000 dinara. Od sredine 1940. godine, britanski agenti su Zemljoradničkoj stranci isplaćivali 5.000 funti sterlinga mjesečno. Samostalnoj demokratskoj stranci su isplaćivane su značajne svote novca, a član ove stranke Srđan Budisavljević je bio član vlade.

Britanski novac je davan i raznim udruženjima u Beogradu, na primjer, Udruženju starih ratnika. Zemljoradnička stranka Dragoljuba Jovanovića također je bila na platnom spisku, a dva engleska izvora spominju funte na računu Srpskog kulturnog kluba Slobodana Jovanovića i Dragiše Vasića.

Povoljni ugovor za Jugoslaviju i izbjegavanje rata

Dana 25. ožujka 1941. potpisan je Protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu koji su potpisali ministri vanjskih poslova Njemačke, Italije i Japana i jugoslavenska delegacija na čelu s Cvetkovićem.

Taj potpisani ugovor je bio vrlo povoljan za Jugoslaviju i režim u Beogradu jer su glavne točke garantirale:

  • Apsolutno priznanje značenja Jugoslavije
  • Apsolutno priznanje nezavisnosti Jugoslavije
  • Apsolutno izbjegavanje rata za Jugoslaviju

Njemačka se čak obvezala da neće tražiti prolaz ili prijevoz svojih postrojbi preko teritorija Jugoslavije prema Grčkoj!

Nota teksta koja to potvrđuje  glasi:

“U ime i po nalogu Njemačke Vlade imam čast priopćiti Vašoj Ekselenciji sljedeće: Povodom pristupanja Jugoslavije Paktu triju sila koje je danas potpisano, Njemačka Vlada potvrđuje svoju odluku da će uvijek poštovati suverenitet i teritorijalni integritet Jugoslavije.

S pozivom na razgovore koji su bili vođeni povodom današnjem pristupanja Jugoslavije Paktu triju sila, imam čast da Vašoj Ekselenciji u ime Kraljevske talijanske vlade ovim potvrdim sporazum između Vlada Sila Osovine i Kraljevske Jugoslavenske Vlade o tome, da Vlade Sila Osovina za vrijeme rata neće upućivati Jugoslaviji zahtjev da dozvoli prolaz ili prijevoz vojnih snaga preko jugoslavenskog državnog teritorija.”

Zanimljivo je da je nakon povratka iz Beograda, masa ljudi u tom gradu izašla na ulice i oduševljeno pozdravljala pakt s Njemačkom koji je potpisala delegacija Jugoslavije. Malo je poznato da je u Beogradu i Srbiji od 1937. vladalo jako pronacističko i antižidovsko raspoloženje koje se vidjelo na javnim tribinama, filatelističkim izložbama, proglasima, djelovanju velikodostojnika SPC-a kao Nikolaj Velimirović i drugi, ali i posebno na snažno izraženom antisemitizmu i antižidovskom raspoloženju (kasnije je Beograd postao prvi veliki grad u Europi koji je istrijebio židovsku populaciju).

To slavlje nije dugo trajalo jer je 27. ožujka objavljena senzacionalna vijest da je vlast pučem preuzeo kralj Petar II. Karađorđević. Beogradski tisak koji je slavio potpisivanje ugovora s Njemačkom, sada okreće ploču. Naslovnice izlaze s natpisima „Živio kralj!“, a na slikama su bili četnici s kokardama i šubarama. Sada mase u Beogradu ponovno izlaze na ulice, ali sa slikama novog kralja, veličaju Srbiju i rat protiv Njemačke.

 

Raspad Jugoslavije – najveće žrtve na teritoriju NDH, a Srbija bez rata

Uloga komunista i Tita u ovim događajima je bila nikakva, kako je donedavno učila projugoslavenska historiografija, jer su SSSR koji je bio Titov tutor i Njemačka bili saveznici.

Na demonstracijama se traži se očuvanje Jugoslavije po svaku cijenu (premda je to isto garantirao pakt s Njemačkom), a pozivaju se četnici i četnički pododbori da se pridruže „našoj hrabroj vojsci“.

Zagrebačke novine bile su puno umjerenije, kao i zagrebačko građanstvo koja je imalo velikom većinom antibeogradski i antijugoslavenski stav.

Mandat za sastavljanje vlade kralj je dao generalu Dušanu Simoviću, tako da se puč u Beogradu treba nazvati pravim imenom – nasilni vojni puč kojim je svrgnuta legalna i legitimna vlast u Jugoslaviji.

Ovaj čin je naišao na veliko odobravanje Engleske, čija je tajna diplomacija imala velikog udjela u kreiranju prilika u Jugoslaviji i općenito na Balkanu (kao i u posljednjem ratu kada je štitila interese Srbije u agresiji na Hrvatsku i BiH).

General Simović, načelnik Glavnog štaba i prvi čovjek Jugoslavenske vojske izvršio je vojni udar i počeo pripremati zemlju za rat, koji se mogao izbjeći kao u Švedskoj, Danskoj, Španjolskoj, Portugalu i drugdje jer je Njemačka ionako koji dan kasnije okupirala cijelu Srbiju i Beograd, te je Srbija pala pod direktnu okupaciju Njemačke.

U igri su bile druge stvari: Srbija ostaje pacificirana kroz cijeli rat, a težište rata se prebacuje od prvog dana u NDH. Naime, rušenje Banovine Hrvatske (s ugovorom o potencijalnom referendumu naroda Vrbaske i Drinske banovine o priključenju Hrvatskoj), te nakon toga rušenje NDH bili su prioriteti politike Beograda u želji za proširivanjem granica Srbije na zapad. To su potvrdili vrlo brzo i dva službena memoranduna iz 1941. godine: Moljevićev četnički “Homogena Srbija” i “Valerijanov memorandum” od SPC-a.

Sada je trebalo etnički očisiti teritorije gdje su živjeli Hrvati i muslimani zapadno od Drine (iste stvari četnici su radili i u Sandžaku gdje je nasilje nad muslimanima potrajalo čak do 1923. godine). Time je Beograd uvukao sve narode bivše Jugoslavije u veliki rat, u kojem je na kraju najveće žrtve, s elementima genocida od strane četnika i partizana podnio – hrvatski narod.

Narodi Jugoslavije uvučeni su u veliki i dugi rat, Jugoslavija se raspala, a najveću cijenu platili su ljudi koji su živjeli u Hrvatskoj i BiH (tada NDH) – jednako kao u nedavnom ratu. Za razliku od stotina tisuća ubijenih na teritoriju novostvorene NDH (BiH i Hrvatska), Srbija je II. svjetski rat prošla gotovo bez žrtava i većih vojnih sukoba (osim vremenski i vojno limitirane tzv. Užičke republike stvorene od četnika i komunista, te nakon ulaska Crvene Armije u Srbiju krajem 1944. godine).

Baš kao i u nedavnom posljednjem ratu kojeg je izazvala 1991. godine kada su jedina stradanja u Srbiji bila na Kosovu, gdje je izvršen genocid nad Albancima (862.919 ili čak 80 posto Albanaca je protjerano iz svojih domova, brojna nasilja i masovna ubojstva Albanaca).

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Izvor: narod.hr/nedjeljnik.rs