7. prosinca 1902. 100 godina Jugoslavije – srpske novine koje u Zagrebu šire ekstremnu mržnju prema Hrvatima izazvale opći ustanak!

Foto: Snimka zaslona

Pred samo stvaranje Jugoslavije, velikosrpstvo je već raširilo svoja krila u Austro-Ugarskoj, te bilo utjecajan remetilački faktor, svrstavši se na stranu protiv hrvatskih interesa bilo prema Budimpešti (mađaroni), Beogradu (integralni jugoslaveni) ili Rimu (autonomaši). Najveći dio srpske inteligencije bio je okrenut prema Beogradu i stvaranju Jugoslavije kao države pod dominacijom Srba. Srpska promidžba bila je velika u cijeloj Hrvatskoj pod krinkom “bratskog jugoslavenstva”, ali događaj u Zagrebu je otkrio njihove prave namjere koje hrvatska inteligencija i političke vođe (osim pravaša) nisu htjeli ili željeli vidjeti.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog časopisa Srbobran. Godine 1902. u Srbobranu je izašao genocidni poziv na istrebljenje Hrvata.

U vrijeme naglašenog srpskog ekspanzionizma na razvalinama turske imperije, te općeg grabeža za područja koje napušta višestoljetno Tursko carstvo, veliki dio srbijanske djelatnosti bio je usmjeren na širenje Srbije zapadno od Drine. Ta stremljenja su osobito pojačana nakon velikog poraza Srbije 1885. na Slivnici od Bugarske, kada je Austro-Ugarska (tada saveznik Srbije) spriječila potpunu katastrofu i potencijalni ulazak bugarske vojske čak u Beograd.

Srpski ekspanzionizam okreće se od juga prema Hrvatskoj!

Srbija je osobito koristila utjecaj Srpske Pravoslavne Crkve (ili čak obrnuto!) za širenje svojih ekspanzionističkih ideja koje su u 19. stoljeću najjasnije artikulirali prvo Vuk Stefanović Karadžić 1836. godine svojim velikosrpskim kulturnim „projektom“ pod imenom „Srbi svi i svuda!“, te nešto kasnije Ilija Garašanin svojim Načertanijama.

Nakon velikih rusko-turskih ratova i pobjeda Rusije nad Turcima, Srbija nakon Berlinskog kongresa 1878. godina aktivno reafirmira svoju politiku širenja na jug prema Makedoniji i Kosove, te potencijalno i prema Bugarskoj. Širenje na zapad preko Drine i Dunava je privremeno stavljeno u mirovanje, ali je neprestanim subverzivim djelovanjem na kultrunom i političkom planu, uz vodstvo Srpske pravoslavne crkve, širena agitacija kao o  Bosni, Hercegovini, Slavoniji, Dalmaciji, Srijemu, Lici i drugim (pro)hrvatskim zemljama kao o „povijesno srpskim teiritorijima“.

O tom projektu Velike Srbije besramno i huškački pisao je i Srbobran, novine Srpske samostalne stranke u Kraljevini Hrvatskoj, koje su izlazile od 1884. do 1902. godine, pa nakon velikih nereda u Zagrebu i razbijanja srpskih dućana zabranjenam, a zatim obnovljena kao Novi Srbobran.

Srbobran – glasilo koje je Zagrebu širilo velikosrpske ideje

Srbobran je godinama izlazio u Zagrebu te širio velikosrpske ideje. Tako su sustavno izlazili agitacijski članci kako Srijem nije hrvatski teritorij nego srpski, premda je Srijem do tada preko 900 godina bio u sastavu Hrvatskog kraljevstva i nikada dio Srbije. Osim, tog po Srbobranu su i Lika, Slavonija, Dalmacija, Dubrovnik, Bosna i Hercegovina bile „srpske zemlje“. Treba naglasiti da je novinu podupirala Vlada Srbije, kao i mnoge druge kulturne i druge ideje koje su širile ideje velikosrpstva na teritoriju Hrvatske.

Svako izjašnjavanje ljudi na ovim hrvatskim područjima (koja su bila glavna meta velikosrba u Domovinskom ratu sto godina kasnije op.) proglašavano je u Srbobranu opasnom velikohrvatskom promidžbom.

Godine 1902. u Srbobranu je izašao genocidni poziv Srbima na istrebljenje Hrvata, prvi kao takav na području Hrvatske, a kasnije više puta ponavljan i za vrijeme prve Jugoslavije, NDH i druge Jugoslavije.

Naime, Srbobran prenosi članak Nikole Stojanovića, predsjednika srpskog studentskog društva „Zora“ u Beču. Članak je bio strahovito protuhrvatski napisan. Hrvatima se odriče pravo na status naroda, a zatim se poziva na istrebljenje Hrvata. Pišući o Hrvatima, Srbobran prenosi članak u kome piše da su Hrvati idealni za ropstvo i da budu sluge jakog i ponosnog srpskog naroda. Po Srbobranu, Hrvati su narod bez jezika, kulture, , književnosti i slikarstva. Stojanović smatra da jedan od ta dva naroda, Hrvati ili Srbi, mora biti istrijebljen i zato članak naziva imenom „Do istrage vaše ili naše!“.

Narod koji će po Srbobranu biti istrijebljen biti će – Hrvati.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Zagreb izašao na ulice – razbijanje srpskih dućana i velike protusrpske demonstracije!

Taj članak objavljen u rujnu 1902. godine izazvao je u Zagrebu, tada središtu borbe za hrvatsku nacionalnu svijest, velike protusrpske demonstracije koje su prešle u masovne izgrede: razbijane su kuće, trgovine i druga imovina srpskih trgovaca u Zagrebu. To je trajalo puna dva dana i jedva je zaustavljeno, a preko 100 Hrvata je osuđeno na sudu zbog toga.

Antisrpski izgredi bile su prva vidljiva posljedica među Hrvatima programskih načela velikosrpstva koja su u 20. stoljeću izazvala genocid nad Hrvatima, prvo četnički, pa zatim partizanski, a na kraju zajednički četničko-partizanski u Domovisnkom ratu, o čemu u svojoj knjizi piše mr. sc. Stjepan Lozo.

Tko stoji iza kleveta protiv Hrvata govori povjesničar Stjepan Lozo

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovrala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju.

 

 

Izvor: narod.hr