„Nipošto ne želim biti neka vrsta odvjetnika Zagreba. Evo što meni znači ovaj Zagreb: ja sam ovdje rođen, i bilo kako bilo, ovo je još uvijek jedini naš grad u kojem se može urbanizirano živjeti. Ovdje prođe šest mjeseci a da ne sretneš nijednog poznanika, dok u Beogradu upoznaš sve u roku od pet minuta. Svi trče za tobom.“ (Miroslav Krleža, o Zagrebu i Beogradu, za prve Jugoslavije)
U više navrata je, nakon toga, pisao o Beogradu, kritizirajući klimu društvenog posrnuća u gradu u kojemu “gomila ljudi nosi zastave, deru se, krvare, razbijeni su u sekte, religije, stranke, parole …”.
Polemike oko Krležina pisanja o Beogradu nastavljene su i dalje, njegove društvene dijagnoze nisu značile optuživanje, mržnju ili prezir prema tom gradu, već, napokon, odnos intelektualca prema sredini koja tone u provincijalizam. Sve napise o “mržnji” prema Beogradu Krleža je osporio nakon intenzivnog “druženja” s Beogradom tijekom 1934. godine dok je tamo s Markom Ristićem uređivao časopis Danas.
Poslijeratnim razdobljem i Krležinim angažiranjem uz vlast njegov doživljaj u Beogradu biva nešto pozitivniji.
No smrću Tita, a nakon godinu dana i Krleže, Beograd žestoko ustaje protiv najpoznatijeg hrvatskog pisca, zloupotrebljavajući njegov književni genij za svoje niske strasti i imperijalne srbijanske ciljeve
Pritajena netrpeljivost oko Krležina imena ipak je kulminirala uz, još i danas, aktualno pitanje neovisnosti Kosova. Naime, polemiku i oštar napad na Krležu iz Beograda otvorio je 1987. godine u Borbi kritičar Radojica Tautović tvrdeći da Krležin roman Zastave, za koji dobiva Ninovu nagradu, promovira albanski separatizam i antijugoslavensko raspoloženje. Baveći se ovom polemikom publicist Sava Dautović smatra da je najbolju dijagnozu ove situacije dao Stanko Lasić u šestom tomu Krležologije gdje piše: “Želimo odmah istaknuti da mislimo da Zastave sadržavaju Krležinu filozofiju povijesti pa dakle i jasan Krležin stav u odnosu na događaje na Kosovu 1913. i na kasnija tragična zbivanja: krivac je srpski imperijalizam ili katastrofalna ideja o ujedinjenju cijelog srpskog naroda i svih teritorija na kojima je on boravio ili boravi”.
Slično se dogodilo i s enciklopedijskim tekstovima o Albancima koji su izašli neposredno nakon Krležine smrti. Sava Dautović navodi: “U Srbiji su nacionalno nastrojeni intelektualci rasplamsavali hajku protiv mrtvog Krleže, oživljavajući stereotipe o njegovom antisrpstvu i iznoseći nove, još stupidnije optužbe. S Miloševićevim dolaskom, Srbija će uskratiti financijsku podršku Krležinim nasljednicima i projekt njegove jugoslavenske enciklopedije bit će ubrzo upokojen, kao i sama Jugoslavija”.
Sjena pisca s zagrebačkog Gvozda ostala je duboko utisnuta u Zagreb, ali i Beograd, dok njegovo djelo, još uvijek privlači zagonetne maštovite stvaraoce iz naših predjela gdje su, kako piše Krleža, “tolike tisuće pobjesnjele u zlu, te se žderu, i čupaju, i uništavaju, i biju do krvi”.
Krleža Miroslav, hrvatski književnik (Zagreb, 7. VII. 1893 – Zagreb, 29. XII. 1981). Autor najznačajnijih tekstova hrvatske književnosti XX. st. i pokretač mnogih kulturnih inicijativa zasnovanih na kritičkom osvješćivanju hrvatskog društva, što je njegov opus učinilo jednom od središnjih odrednica u izgradnji moderne Hrvatske. Djelujući u uvjetima izrazite društvene podijeljenosti s obzirom na temeljne probleme zajednice, uspio je, ne izbjegavajući prijepore, uobličiti svoju polaznu, estetsku poziciju kao nedvojbenu za pristaše i protivnike, pa je integralnost njegova djela i misli u bitnoj pretpostavci nacionalnoga kulturnoga standarda. (encikopedija.hr)
