Hrvatska je prije početka i za vrijeme Domovinskog rata bila izložena neviđenom psihološko-propagandnom ratu od strane Srbije, KOS-a, SDS-a (UDBA) i jugoslavenske diplomacije u svijetu. To nije bilo ništa novoga, jer demonizacija Hrvata i Hrvatske trajala je sustavno kroz cijelo vrijeme obje Jugoslavije, kako stare kraljeve, tako i one Titove.
Prosječan Hrvat, imalo nacionalno svjestan, bio je u Jugoslaviji etiketiran kao klerikalac, srbomrzac, neprijatelj komunizma, ustaša, genocidaš i – najveći fašista na svijetu. Veći čak od Hitlera i Mussolinija koji su patentirali nacizam i fašizam.
Ta retorika je snažno pojačana u trenutku kada su krenuli planovi za održavanje Jugoslavije (stvaranje Velike Srbije) na čelu sa Slobodanom Miloševićem, u što je KOS-ova mašinerija upregla golemi dio Srba diljem cijele bivše države: u Srbiji, BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Kosovu.
Demonizacija hrvatskog naroda kulminirala je 1990. uoči rata i 1991. početkom agresije na Hrvate. Bila je to neviđena propaganda Srbije kakvu moderna europska povijest ne pamti.
Dva temeljna postulata Srba bila su: ugroženost Srba u Hrvatskoj i pravo svih Srba da žive u istoj državi (Jugoslavija, Velika Srbija ili nešto slično). Bez obzira što to pravo ne ostvaruje niti jedan narod na svijetu, a milijuni pripadnika raznih naroda žive izvan matice države kao: Rusa, Albanaca, Nijemaca, Mađara, Hrvata, Rumunja, Armenaca, Libanonaca, Šveđana, Iraca, Talijana, Katalonaca i brojnih drugih.
Na današnji dan, 8. listopada 1991., hrvatski Sabor je potvrdio odluku od 25. lipnja 1991. i proglasio neovisnost Hrvatske. Zbog te odluke Srbi još danas tvrde da je u Hrvatskoj bio na djelu građanski rat u Jugoslaviji, a ne agresija, etničko čišćenje i genocid u režiji Srbije.
Pokušali smo izvući pet najčešćih laži psihološko-propagandnog rata Srbije protiv Hrvatske uz kompletnu političku, ekonomsku i vojnu logistiku države Jugoslavije (koja je bila u stvarnosti proširena ili Velika Srbija). Ovo su osnovne teze jugoslavensko-srbijanke ‘tvornice laži’ s ciljem diskreditacije, psihološkog demoraliziranja i uništenja Hrvatske:
1.U Hrvatskoj je na djelu građanski rat. Ova činjenica se temelji na tome da je u agresiji na Hrvatsku sudjelovao jedan dio Srba iz Hrvatske. U povijesti su poznate agresije drugih naroda na druge naroda uz pomoć manjinske zajednice i ‘pete kolone’. Uvijek je to bilo s opravdanjem ‘da se zaštiti nacionalna manjina’. Spominjemo tako napad Njemačke 1938. s ciljem ‘zaštite Nijemaca’ u Češkoj, napad Njemačke 1939. na Poljsku, napad Rusije (SSSR) 1939. na Poljsku, napad Rusije (SSSR) na baltičke države 1939. godine, napad Srbije na Kosovo i drugo. To nisu bili građanski ratovi nego agresija jednog naroda na drugi s ciljem okupacije, istrebljenja ili čak genocida nad drugim narodom. Građanski rat je daleko više bio na djelu u NDH nego u Jugoslaviji, kako je predsjednik Milanović istaknuo u Kninu ove godine.
Rat u Hrvatskoj 1991. vođen je s ciljem pripajanja velikog dijela Hrvatske Srbiji i to s namjerom istrebljenja i uništenja hrvatskog naroda. To se i dogodilo: Hrvati su uništeni na 30% okupiranog teritorija Hrvatske. Metode su bile organizirane i okrutne: masovna ubojstva, mučenja, koncentracijski logori, paljenje čitavih hrvatskih sela, sustavno silovanje Hrvatica, miniranje hrvatskih crkava i groblje, uvođenje ćirilice na osvojenom teritoriju, promjene i srbiziracija imena okupiranih naselja, sotonizacija Hrvata i jasna želja ujedinjenja sa Srbijom. Sve isto, u sklopu istog rata, dogodilo se 1992. i na 70% teritorija BiH.
Rat se vodio s ciljem promjene granica i osvajanje, a ne zbog ideologije unutar istog naroda ili građana iste zemlje.
U Hrvatskoj je na djelu bila agresija vojne hunte JNA pod lažnim i patvorenim imenom „narodne armije“ koja se u stvarnosti potpuno otela civilnoj kontroli države i napadala isključivo etnički hrvatska sela, građane koji su etnički Hrvati i nikada nije ušla u sukob s niti jednom vojnom skupinom srpskog stanovništva ili napala makar jedno selo sa srpskim stanovništvom.
Bez JNA Srbija i Srbi ne bi mogli ništa učiniti.
U prilog zaključku da Domovinski rat nije bio građanski govori i sama činjenica da se Međunarodni sud pravde u Haagu (koji je zadužen za sporove među državama) proglasio nadležnim za Tužbu Hrvatske protiv Savezne Republike Jugoslavije, odnosno Srbije, zbog povrede UN-ove Konvencije iz 1948. godine o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, a posebice presuda toga suda od 3. veljače 2015., kojom je utvrđeno (čl. 426) da su politička vodstva Srbije i Srba u Hrvatskoj zajednički dijelili cilj stvaranja etnički homogene srpske države i da je to bio kontekst u kojem su se događali zločini koji čine „actus reus genocida” nad Hrvatima.
2.U Hrvatskoj je na djelu fašizam. Stara i prožvakana floskula koja je i danas na djelu u velikom dijelu hrvatskih medija i okoštale lijeve domaće političke scene. Optužba je potpuno neutemeljena jer svi elementi fašizma i nacizma viđeni su u ratu upravo na strani Srbije i Srba: kult ličnosti i vođe, navodna etnička superiornost Srba, etnička homogenizacija, progon i ubijanje drugih naroda, prenaglašavanje uloge države Srbije u totalitarno-povijesnom smislu, propagandni rat i širenje etničkog prostora na račun drugih naroda.
Ako je tko provodio fašističke metode, to je bila – Srbija.
3.Srbe u Hrvatskoj čeka sudbina kao i u Jasenovcu gdje je ubijeno 700.000 Srba. Ova notorna laž danas mlađim generacijama izgleda smiješno, ali pola stoljeća to je bila službena dogma u koju se nije smjelo dirati. Mnogi su završili na robijama koji su samo spomenuli nerealnost ove brojke. Bili su to „društveni revizionisti“ kojima je mjesto boravka postao Goli Otok ili Stara Gradiška.
Uoči rata, psihološko-propagandna mašinerija Srbije nevjerojatnom žestinom i upornošću je ponavljala ove laži o logoru Jasenovac i broju ubijenih Srba. To je koristila najviše radi ucjepljivanja straha i ratne mobilizacije Srba u Hrvatskoj, kao osnovnog okidača za početak rata. I uspjela su: ‘puzajuća agresija’ od mitinga preko balvana na cestama, miniranja pruga i slično, prerasla je u godinu dana u otvoreni napad i pokolje Hrvata.
Dogodio se apsurd: mit o 700.000 ubijenih Srba u Jasenovcu postao je okidač za genocid nad Hrvatima u njihovoj jedinoj domovini.
4.Antisemitizam u Hrvatskoj bio je prilično naglašavan još u Jugoslaviji, a pred rat od strane UDBA-e i KOS-a u sklopu propagandnog rata o ´novoj fašističkoj Hrvatskoj´. Kao vrhunac svega dogodilo se u kolovozu 1991. miniranje Židovske općine u Zagrebu i židovskog groblja na Mirogoju, naravno u režiji i izvedbi vlasti Srbije. Optužba je pala na novu „fašističku vlast Franje Tuđmana“, koji je usput budi rečeno bio deklarirani antifašist, s ciljem sotonizacije cijelog hrvatskog naroda. Otkriveno je da se sve dogodilo u režiji Beograda i KOS-a, a mnoštvo optužbi koje do danas stižu na račun Hrvatske čini se da je iz istog laboratorija.
Srećom, antisemitizam je u Hrvatskoj pojava koja gotovo ne postoji, osim možda na marginama pojedinačnih ispada, pa se može reći da su Židovi u Hrvatskoj dobro prihvaćena i zaštićena zajednica. Mnogo više nego u dijelovima Europe gdje se danas Židovi zbog islamskog i drugog antisemitizma iseljavaju (Francuska, Švedska, Belgija, Nizozemska…).
5.Klerofašizam Katoličke Crkve i sotonizacija Alojzija Stepinca. Demonizacija i ocrnjivanje Katoličke Crkve bio je standard u obje Jugoslavije, a osobito komunističkog sustava koji je imao veliku mržnju prema Bogu, vjeri i Crkvi. To je bilo stoga što je u Jugoslaviji Katolička crkva bila stožer očuvanja ne samo vjere, već i nacionalnog identiteta i kulture Hrvata. Crkva u Hrvata je podnijela najveću žrtvu u Europi nakon II. svjetskog rata kada je ubijeno više od 600 svećenika. To se ne valorizira dovoljno niti u Hrvatskoj, niti u Vatikanu, a niti u demkratskoj Europi. Bila je to prava Golgota Crkve u Hrvata. Bio je to pokolj neviđen u 20. stoljeću, proveden od strane boljševika i komunističkih vlasti.
Osobita meta ocrnjivanja bio je najveći lik i osoba hrvatske povijesti: kardinal Alojzije Stepinac. Ocrnjivanje Stepinca kao nacista i fašista bila je normala u Jugoslaviji. Srbija je to koristila u propagandnom ratu s ciljem slamanja Hrvatske. Nije u Srbiji danas bitno drugačije, tamo se rehabilitiraju četnici čak od strane srpske crkve, ali se kršćanski mučenici kao Stepinac proglašavaju fašistima.
Sve ove teze se u modificiranom obliku i danas se nastoje podgrijavati i održavati na vatri, ali to je dosta daleko od onoga što je Hrvatska proživjela u vrijeme Jugoslavije kada je Srbija imala potpunu nadmoć u svim segmentima života, a osobito pred raspad Jugoslavije i početak velikosrpske agresije. Nažalost, u to vrijeme postojali su Hrvati i hrvatski građani (političari, glumci, pjevači, javne osobe i dr.) koje su pristale na blaćenje svog naroda, a to je jednostavno rečeno – izdaja. To je ono što je Juda učinio Isusu, prodao bližnjeg za šaku srebrnjaka. Nemušta opravdanja danas nakon 30 godina iz usta tih ljudi zvuče kao loš propagandni film pokušaja popravljanja krive prošlosti.
Zaključimo, Srbija je, uz pomoć pete kolone u Hrvatskoj, vodila strahovit psihološko-propagandni rat. Usprkos tome i svemu drugom nije uspjela: hrvatski vojnik i pješak je presudio i pomeo srpskog vojnika. Tako je zauvijek riješio pitanje Velike Srbije na račun Hrvata, ali ne i psihološko-propagandnog rata koji i danas traje.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
Tekst se nastavlja ispod oglasa
