U utorak, 22. ožujka 2016. u 19 sati, u predvorju Muzeja za umjetnost i obrt održano je u sklopu popratnih događanja uz doista reprezentativnu i po mnogočemu jedinstvenu izložbu „Johannes Komersteiner: Figura i ornament“ predavanje pod naslovom Pozornica Komersteinerova baroka – zagrebačka katedrala u XVII. i XVIII. stoljeću.
U jednosatno zaranjanje u dubine prohujalih vremena, nazočne je poveo dr. sc Danko Šuorek s Odsjeka za povijest umjetnosti, Filozofskog fakulteta u Zagrebu, istaknuvši da je krajem 17. i tijekom 18. st. pa sve do velikog potresa 1880. i Bolleove „regotizacije“ Zagrebačka katedrala bila prava galerija skulptura Ivana (Johannesa) Komersteinera, čije je brodove resilo 10 ili više drvenih oltara poteklih iz ruke ovog nadahnutog i vrsnog doseljenog tirolskog majstora, ili iz ruku nekog od njegovih suradnika i sljedbenika.
Nažalost, usprkos svojoj na prvi pogled uočljivoj visokoj umjetničkoj vrijednosti, svi su oni bili uklonjeni ili tijekom 18. st. kada su na njihova mjesta bili postavljeni novi, mramorni oltari, ili nakon 1880, kada ih je u sklopu svoje, od Đure Szabe i mnogih drugih opravdano nikad prežaljene stilske čistke, tzv. „regotizacije“, uklonio Herman Bolle, nakon čega su završili u mahom siromašnim, gotovo bijednim crkvama i kapelama dijeceze u kojima se dijelu njih zauvijek izgubio trag.
Šourek je istakao da su rekonstrukciju izgleda Zagrebačke katedrale tijekom 17. i 18. st. ključni njezini opisi iz pera Rafaela Velakovića (1640.), Pavla Rittera Vitezovića (1703.), Tome Kovačevića (1720.) te Maksimilaijana Vrhovca (1792.) kojom prigodom je geometar Zagrebačke županije Franjo Klobučarić snimio delaljni tlocrt katedrale sa svih tridesetak(!) u katedrali tada stojećih oltara.
Ti opisi vrlo su nam važni, jer svjedoče pojedinosti koje očuvani tlocrti i grafički prikazi unutrašnjosti propuštaju: podatak da su zidovi prvostolnice bili obojeni crveno, a strop bijelo, da su ih resile brojne tapiserije, i t. sl.
Sve do početka 19. st. značajan dio Katedrale je zauzimala korska pregrada, koja je onemogućavala vjernicima direktan pogled prema svetištu tj. prema glavnome oltaru, što je bilo u suprotnosti s odredbama Tridentinskog sabora, koji je još koncem 16. st. odredio uklanjanje takvih struktura.
Slikovite, vješto izrezbarene i bogato polikromirane i pozlaćene klupe zauzimale su znatan dio kora, no od njih nam nije sačuvano ništa.
Bočno od glavnog oltara, uz sjeverni zid svetišta nalazilo se monumentalno gotičko svetohranište, koje je bilo u funkciji sve do 18. st., pa je očito da su se i tu zagrebački biskupi gotovo stoljeće i pol oglušivali na odrednu Tridentinskog sabora prema kojoj se svetohranište moralo nalaziti na glavnom ili bočnom oltaru, te nemože biti zasebna struktura kao što je to bila ranije.
Požari u katedrali 1623. i 1643. bili zu poticaj za narudžbu novih oltara i nove crkvene opreme uopće.
1632. biskup Franjo Hasanović Ergeljski od Hansa Ludwiga Ackermanna, vodećeg kipara Graza tog vremena naručuje monumentalni, 20 m visoki retabl, u čijem su se središtu nalazili kipovi Bl. Djevice Marije s Djetetom između sv. Stjepana i Sv. Ladislava Kralja, dok su krila resile pomične slike s prikazima Kristove muke, njih 12 od kojih su sačuvane samo dvije.
Taj veličanstveni oltar resio je svetište Stolnice sve do 1832. nakon čega su njegove skulpture podijeljene crkvama u dijecezi: središnji lik Marije s Djetetom završio je u Brezničkome Humu, odakle je naporom naše ponajbolje poznavateljice baroknoga kiparstva dr. Doris Baričević vraćen u Katedralu, te se zajedno s 4 dražesna anđela svirača, tipična za vrijeme svojeg nastanka, danas ponovo nalazi na zidu svetišta katedrale.
Upravo kompoziciju tog veličanstvenog oltara biskupa Ergeljskog slijedio je i Ivan Komersteiner, što se jasno vidi iz sačuvanih ugovora za oltare sv. Marije i sv. Ladislava, koje je trebao izraditi po uzoru na onaj glavni Ackermannov.
Krila tih oltara bila su međutim ukrašena slikanim ciklusima iz života sv. Ladislava, i Bl. Djevice Marije. Osobito zanimljiv je većim dijelom profani ciklus o sv. Ladislavu kojeg je po svoj prilici naslikao ljubljanski slikar Ivan Eisenhort, na kojima je Ladislav prikazan kao sveti kralj u borbi s Kumanima, i niz drugih svjetovnih prikaza očite političke intencije, među kojima se svakako ističe scena hrvatskih velikaša koji mu donose grb Dalmacije, Hrvatske i Slavonije.
S tog oltara potječu kipovi sv. Ladislava i sv. Emerika, koji predstavljaju vrhunac Komersteinerova likovnog izraza, kao i najviše domete našega kiparstva na prijelazu iz 17. u 18. st.
Kao i brojni drugi Komersteinerovi oltari, on je u čistkama uvjetovanim promjenama ukusa i mode završio u župnoj crkvi u Lonji, odakle ga je 1925. u Muzej za umjetnost i obrt prenio tadašnji njegov ravnatelj, Đuro Szabo.
Vidjeli smo dakle, da je današnja katedrala izgubila tijekom minulih stoljeća mnogo od svojeg izvornoga šarma, no srećom, dobar dio izgubljenih spomenika, Komersteinerovih i drugih, sačuvan je u crkvama diljem dijeceze, te je neke od njih moguće vidjeti i na Komersteinerovoj izložbi u MUO koja ostaje otvorena do 17. travnja.
* Ante Vranković samostalni je umjetnik – likovni i umjetnički kritičar, član Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika od 2003. godine.
Diplomirao je arheologiju i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Autor je jedne knjige i više od stotinu predgovora izložbenim katalozima, članaka u stručnim časopisima, časopisima za kulturu, novinama (Život umjetnosti, Čovjek i prostor, Obavijesti Hrvatskog arheološkog društva, Glas Gradskog muzeja u Karlovcu, Hrvatska revija, Hrvatsko slovo, Matica, Croatia – putni časopis/Inflight Magazine, Euro City, Nova Akropola, Školske novine, Slobodna Dalmacija, itd.), kao i u drugim medijima (radio, TV, Internet).
Napisao je prvi etički kodeks hrvatskih likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti, usvojen 17. siječnja 2006.
