U 78. godini života preminuo je Arsen Dedić, izgubio je bitku s bolešću. Hospitaliziran je prije više od dva tjedna u KBC-u Zagreb, nakon što mu je ugrađena proteza kuka u Krapinskim Toplicama. Posljednja dva dana mu se pogoršalo, otkazali su mu i bubrezi i u ponedjeljak navečer izgubio je bitku s bolešću. Već se desetak desetak godina borio se sa zdravstvenim problemima, a 2004. mu je u Padovi presađena jetra.
Dolazio je iz skromne obitelji
Arsen Dedić rođen je 1938. godine u Šibeniku. Bio je drugo dijete Jovana i Veronike, dolazio je iz siromašne obitelji. Majka mu je bila pobožna domaćica, a otac zidar i dobrovoljni vatrogasac, no bio je i glazbeno nadaren te je u Šibenskoj narodnoj (limenoj) glazbi svirao više instrumenata. U limenu glazbu prvenstveno je uvodio je od malena Arsenovog brata Milutina, a od njegove trinaeste godine i Arsena, koji svira flautu.
Jedan dio djetinjstva Arsen je proveo u majčinim rodnim Rupama, dok je kao dijete odrastao u šibenskoj težačkoj četvrti, u Ulici Nikole Tesle u kojoj su neko vrijeme živjeli i Vice Vukov i Mišo Kovač. Upravo je djetinjstvo u Šibeniku obilježilo velik dio Arsenovog opusa.
U šibenskoj gimnaziji biio je jedan od najboljih učenika, a usporedno je pohađao i srednju glazbenu školu. Sklonost glazbi pokazao je i osnivanjem klape tijekom gimnazijskog školovanja, u kojoj je pjevao i Vice Vukov.
1957. godine je maturirao i otišao u Zagreb k ujaku. Upisao je pravo na Sveučilištu u Zagrebu namjerom stjecanja “solidnog zvanja”, no ubrzo ga sve više počinje privlačiti umjetnost, od kiparstva do slikarstva. 1959. godine upisao je Muzičku akademiju na kojoj je pet godina kasnije diplomirao flautu.
Plodna karijera uz brojne nagrade
Tijekom svog života bavio se skladanjem, sviranjem, dirigiranjem, književnošću i prevođenjem. U svojoj plodnoj karijeri osvojio je brojne nagrade na raznim glazbenim festivalima te ga se često navodi kao utemeljitelja hrvatske šansone. Pjesme koje je stvorio su često izvođene i obrađivane od strane njegovih kolega, a pisao je tekstove i drugim glazbenim velikanima.
Više od pola stoljeća dugu karijeru počeo je kao mladić u dvadesetima objavom prvih pjesama u Poletu, Prisutnostima, Vidiku.
Kao solist debitira 1963. na Zagrebačkom festivalu popularne glazbe, a prije toga nastupao je kao flautist u pop i jazz sastavima, pjevao u nekoliko vokalnih skupina, Prima, Zagrebačkom vokalnom kvartetu, Melosu i vodio instrumentalni Kvartet flauta.
Skladbe “Moderato cantabile” i “Kuća pored mora” iz 1964. označile su početak njegova bogatog glazbenog opusa i smjer kantautorskog izričaja. Skladajući šansone na domaćoj sceni postaje zaštitnim znakom tog glazbenog žanra, koji spaja njegova dva ključna umjetnička izraza – glazbu i poeziju.
S albuma “Čovjek kao ja” i “Arsen 2” pamte se neke od njegovih antologijskih pjesama, “Moj brat”, “Sandra”, “Sve što znaš o meni”, “Balada o prolaznosti”. Često uglazbljuje Goloba, Šoljana, Ujevića, Kovačića, Krležu, Krkleca, Baloga.
Do početka osamdesetih, afirmirao se i na međunarodnoj sceni, o čemu svjedoče najprestižnije europske nagrade “Prix Jacques Brel” i “Premio Tenco”. Surađivao je s poznatim pjesnicima – pjevačima Sergiom Endrigom, Ginom Paolijem i Bulatom Okuđavom.
Prepoznatljiv i autentičan izričaj ostvaruje izmjenjujući balade koje odišu mediteranska osjećajnost i ironičnu, kabaretsku šansonu, a njegova poetika ravnopravno korespondira s tradicijom moderne francuske i talijanske šansone i klasičnog rock pjesništva Boba Dylana i Leonarda Cohena.
U nizu albuma, ukupno njih više od četrdeset, ističu se, “Homo volans”, “Vraćam se”, “Provincija”, “Kino Sloboda”, “Tihi obrt”, Ministarstvo, te izdanja izabranih pjesama “Arsenal”, “Najbolje od Arsena” i “Herbar”.
Na području scenske, filmske i TV glazbe ostavio je niz prepoznatljivih melodija, napisao partiture za oko 200 kazališnih predstava (Predstava Hamleta u selu Mrduša donja, Majstor i Margarita, Dnevnik malog Perice, Krležijada, Lady Šram, Na rubu pameti, Mala sirena.
Skladao je za stotinjak igranih, dokumentarnih i animiranih filmova te televizijskih serija, za “Vlak u snijegu”, “Glembajeve”, “Živu istinu”, “Tajna starog tavana”, “Vlakom prema jugu”, “Stela”, “Prosjaci i sinovi”, “U registraturi”, “Zlatna nit”, “Punom parom” i druge.
Dedićev književni opus broji 20 zbirki pjesama, počevši od “Broda u boci”, njegove prve zbirke koja je doživjela više reizdanja i šezdesetak tisuća prodanih primjeraka. Književni kritičari slažu se kako je riječ o autentičnom izrazu, kojega karakterizira nostalgija, izravnost, humor i fina ironija. Objavio je i zbirke “Zamišljeno pristanište” (s Matijom Skurjenijem), “Narodne pjesme”, ” Zagreb i ja se volimo tajno”, “Hotel Balkan”, “Pjesnikov bratić”, “Pjesnik opće prakse”.
Pisao je skladbe za mnoge pjevače, među ostalima i za svoju suprugu Gabi Novak, a djeluje i kao aranžer, dirigent te producent. Piše i sklada za dalmatinske klape, među ostalim, “Zaludu me svitovala mati”, “Ni u moru mire”, “Ko ovo more platit”, “Vratija se Šime”, “Maškare”, te sakralnu glazbu i za djecu.
Osvojio je niz nagrada za glazbu i stihove na festivalima diljem Hrvatske i bivše Jugoslavije, Zlatne arene na Pulskom filmskom festivalu, priznanja Slavenski, Tijardović, Mlado pokoljenje, Zlatno sidro, nagrade za scensku glazbu na Danima Satire i Marulićevim danima, Goranov vijenac za sveukupan pjesnički opus. Nositelj je Ordena zasluga za narod srebrnog vijenca, odličja Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića. Višestruki je dobitnik godišnjih nagrada Porin, dok je Porina za životno djelo primio 1999.
Krajem prošle godine objavio je album “Suputnici” koji je definirao kao “hommage sebi, svojem naporu, želji i ljudima koji su mu bili najbliži”.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
