U noći između 9. i 10. srpnja 1860. provalila je u kršćansku četvrt sirijskog grada Damaska fanatična masa, željna krvi i pljačke, predvođena Druzima, pripadnicima vjerske šijitske skupine. Dogodio se strašan pokolj, opljačkano je i pretvoreno u prah 2 400 kuća i poubijano 6 000 golorukih kršćana. Među njima je bilo 30 svećenika i tri biskupa raznih obreda.
Povijest se nažalost ponavlja pa smo danas opet svjedoci strašnih nasilja i progona kršćana u Siriji, od strane vjerskih fanatika većinskih muslimana. Ovo je prilika da ih se sjetimo u svojim molitvama i da ih preporučimo nebeskom zagovoru današnjih zaštitnika, blaženih mučenika iz Damaska.
Krv je potekla potokom i natopila uske ulice. Da u gradu nije bilo čestitog i odvažnog emira Abdelkadera El Djezairija (1808.-1883.), koji je bio sklon kršćanima i mnoge od njih zaštitio, krvoproliće bi bilo još veće te možda u Damasku ne bi ostao ni jedan jedini kršćanin. Abdelkader je iz predgrađa u središte grada poveo skupinu od nekoliko tisuća kršćana, među njima lazariste, isusovce i časne sestre.
Franjevci su smatrali da će biti sigurniji u svojem samostanu, opasanom debelim zidovima. Mislili su da se nemaju čega bojati u svojim siromašnim ćelijama i samostanskim hodnicima. Uostalom, franjevci su se u Damasku davno udomaćili jer su u tom gradu još 1233. osnovali svoju prvu kuću. Došli su u Damask kao kršćanski vjerovjesnici i brinuli se za kršćane latinskog obreda.
Fanatična rulja Druza, opijena mržnjom prema kršćanima, nije marila za povijesne zasluge ni za mirotvorce već je mislila samo na osvetu i nasilje. Franjevačka redovnička zajednica u Damasku brojila je tada 6 svećenika i 2 brata, od toga sedam Španjolaca i jedan Austrijanac. Gvardijan je bio otac Manuel Ruiz López (r. 5. V. 1804., San Martín de Ollas, Burgos). On je dugi niz godina djelovao u Svetoj zemlji, a tada je u Damasku kao poglavar stajao na čelu redovničke zajednice i kao župnik na čelu tamošnje župe.
Izdvajamo trojicu najpoznatijih od proglašenih mučenika Damaska:
Engelbert Kolland
Kapelan je bio otac Engelbert Kolland, Austrijanac (r. 21. IX. 1827., Ramsau, Tirol), poliglot, koji je govorio gotovo sve europske jezike i na vlastitu želju bio poslan u misije. Bio je vedre naravi, izuzetno ljubazna i draga osoba prema svima. Nazivali su ga „Abuna Melac”, „anđeoski otac”. Otac Carmelo Bolta Bañuls (r. 29. III. 1803., Real de Gandía, Valencia), odličan poznavatelj arapskog jezika, poučavao je arapski mlade misionare na Bliskom istoku.
Nicanor Ascario de Soria
Otac Nicanor Ascanio de Soria (r. 10. I. 1814., Vilarejo de Salvanés, Madrid), bio je prije dolaska u Damask omiljeni propovjednik u Španjolskoj. Uz njih su se u Damasku nalazili i dvojica mladih svećenika, koji su učili arapski jezik i pripremali se za misionarsko djelovanje, otac Nicolás María Alberca Torres (r. 10. IX. 1830., Aguilar de la Frontera, Córdoba) i otac Pedro Soler Méndez (r. 28. IV. 1827., Lorca, Murcia). O samostanu su brinuli braća laici, Francisco Pinazo Peñalver (r. 26. VIII. 1802., Chopo, Alpuente, Valencia) i Juan Jacobo Fernández y Fernández (r. 25, VII. 1808., Carballeda, Orense).
Onog stravičnog dana u franjevačkom samostanu potražili su utočište i trojica rođene braće, Sirijci, Fransīs, ‘Abd Al-Mu’ti i Rūfayīl Masābkī. Bili su maronitski kršćani, a s franjevcima su bili povezani bliskim prijateljskim odnosima. Najstarijem među njima, Fransīsu bilo je sedamdeset godina, a u Damasku je bio poznat kao ugledan, gostoljubiv i vrijedan čovjek. ‘Abd Al-Mu’ti je napustio svoju trgovinu i zanat te se posvetio molitvi i dobrotvornom radu, a u samostanskoj školi podučavao je arapski jezik. Rūfayīl je bio poznat po svojem asketskom životu i svaki dan je zalazio u franjevačku crkvu.
Braća Masabki
Samostanske zidine neko su vrijeme odolijevale napadima rulje, a onda je nekadašnji samostanski sluga oko ponoći pokazao Druzima tajni ulaz u samostan i zlikovci su provalili u njega. Gvardijan, otac Manuel, pohitao je u crkvu, otvorio svetohranište i sve prisutne pričestio. Razbojnici su tada provalili u crkvu, a njihov vođa najprije je ponudio maronitima da se odreknu svoje kršćanske vjere pa će ih spasiti. Kad su oni to odbili, raznijeli su ih mačevima. Zatim su na red došli franjevci. I njih su zločinci pozvali da se odreknu Krista Gospodina. Gvardijan im je u ime svoje i svoje subraće odgovorio: „Mi smo kršćani i spremni smo za svoju vjeru poginuti!” I poginuli su svi redom, sasječeni od zlikovaca. Papa Pio XI. proglasio je damašćanske mučenike blaženima 10. listopada 1926. godine.
