Branitelj Damir Plavšić: Silno nas veseli što našu predstavu ‘Bitka za Vukovar’ najviše gledaju djeca

Foto: narod.hr

Obrana Vukovara, zatočeništvo, prolazak kroz čak tri srpska koncentracijska logora te povratak u slobodu. O tome govori knjiga „Ne plači moj dobri anđele. Bitka za Vukovar, zatočeništvo i Sloboda“ kroz koju je vukovarski branitelj Damir Plavšić ispričao za Narod.hr svoje svjedočanstvo.

No, osim knjige, Damir Plavšić posebno se angažirao kako bi i mlađim generacijama približio žrtvu branitelja te je, zajedno sa suborcem Damirom Markušem, osmislio glazbeno-scensko-filmski uradak „Bitka za Vukovar“.

Predstava je već prikazana djeci i mladima u mnogim mjestima u Hrvatskoj i dijaspori, a sve je to bio povod da porazgovaramo s Damirom Plavšićem. Za narod.hr govorio je o svom sudjelovanju u obrani Vukovara, o zarobljeništvu, povratku te o osmišljavanju predstave „Bitka za Vukovar“.

O svojoj odluci da se priključi obrani Vukovara:

Rođen sam u Vukovaru 1969. Godine 1991. godine bio sam student 2. godine Veterinarskog fakulteta u Zagrebu. Kada je započeo rat, trudio sam se svim silama što prije položiti zadnji ispit na fakultetu i krenuti u svoj rodni grad Vukovar. Iako kao student nisam bio vojni obveznik i nisam morao otići u rat, taj plamen domoljublja koji se probudio 90-ih godina u našim srcima bio je za mene toliko jak da sam, položivši u lipnju zadnji ispit, otišao u Vukovar.

Ta želja se posebno jako probudila u meni jer je jedan moj djed preživio Bleiburg i križni put, pa i radni logor nakon II. svjetskog rata te mi je puno pričao o tome kroz što je prošao naš hrvatski narod. Drugi djed je također dolaskom komunizma prolazio kroz kalvariju. Moj otac je pak, kao jedan od nekolicine hrvatskih intelektualaca u gradu Vukovaru, imao jako puno problema 71. godine, nakon gušenja Hrvatskog proljeća, a sve smo to, skupa s njim, proživljavali i mi, cijela obitelj.

U lipnju 1991. vratio sam se u Vukovar. Tamo smo prvo formirali straže, a onda kasnije su započele i prve akcije.

O sudjelovanju u obrani Vukovara:

Zajedno sa suborcem Robertom Janićem, dana 24. kolovoza 1991., uništio sam prvi tenk u gradu Vukovaru, a drugi u Hrvatskoj. (Prvi je uništen u Iloku.)

Borio sam se na Sajmištu, na najkrvavijoj bojišnici grada Vukovara, gdje je poginulo najviše ljudi. Mali dio nas koji smo preživjeli je u prosjeku ranjen 1,5 puta. To je bio dio grada koji sravnjen sa zemljom. U prosjeku je dnevno na Vukovar padalo između 5 do 7 tisuća granata.

Kada je palo Sajmište, povukli smo se i ja sam se nastavio boriti na dijelu grada koji se zove Priljevo- koji je spojnica između grada Vukovara i Borova naselja. Od 1 803 branitelja, koliko nas je bilo u početku obrane Vukovara, pred kraj obrane bilo nas je samo oko 700-800. Liniju između Vukovara i Borova naselja, dugačku oko 1 km, branilo je samo 18 hrvatskih branitelja. Imali smo direktne sukobe s Arkanovim dragovoljcima. Na kraju su oni uspjeli presijeći tu komunikaciju, a ja sam se do kraja rata nastavio boriti u Borovom naselju. Mi, preostali branitelji, padom Borova naselja, odlučili smo dijeliti sudbinu naših ranjenika i civila te smo se, zajedno s njima, dragovoljno predali.

Nakon predaje završio sam u prvom logoru, Stajićevo kod Zrenjanina. Od tamo su dio nas prebacili u logor Niš. Na kraju sam završio u logoru Sremska Mitrovica. Sve skupa sam negdje oko pola godine bio u ta tri logora. U teškom zdravstvenom stanju su me razmjenili u Nemetinu 27. ožujka 1992. godine.

Kratko sam se oporavio i odmah, nakon tjedan dana, vratio na fakultet i nastavio studirati. Tada više nije bilo borenih djelovanja, na liniju razgraničenja došao je UNPROFOR, a ja sam sebe vidio u daljnjoj izgradnji nove i ljepše Hrvatske, kakvu smo sanjali. Shvatio sam da je moja dužnost da završim fakultet i da svojim znanjem doprinosim izgradnji Hrvatske.

O iskustvu logora i povratku u normalan život:

Kada tijekom predaje, prijeđete tu neku nevidljivu, zamišljenu liniju, vi od slobodnog čovjeka, koji gospodari vlastitim životom, postajete zarobljenik, postajete broj, postajete nitko i ništa. I tu shvaćate da vaš život zapravo uopće ne ovisi o vama nego ovisi o prstu nekog pijanog četnika koji stoji s one druge strane te nevidljive linije i da, ako njegov prst bude usmjeren prema vama, vi ćete biti mrtav čovjek. Tko shvati tu realnost i uspije se nekako prilagoditi tome, velike su šanse da ostane živ. Ta njihova srpska propaganda toliko je isprala mozgove njihovim vojnicima da su oni, nakon što smo se mi predali, zaista vjerovali da smo mi teroristi, koljači, najokorjeliji ustaše- dakle, ljudski šljam- i tako su se prema nama ponašali. Dakle: gaženje, lupanje kolcima, pucanje po nama… ne mogu vam uopće opisati tu mržnju koja je bila u njihovim očima i u njihovim srcima kad smo im došli u ruke.

Nakon izlaska iz logora spasio me povratak na fakultet. Veterina je težak fakultet, da biste završili morate satima sjediti i učiti. To učenje je zapravo meni pomoglo da iz glave maknem sve ono što je bilo strašno, sve ono što je do prije mjesec dana bila moja stvarnost i da se potpuno posvetim jednom novom svijetu. Družio sam se sa studentima koji nisu bili u ratu, nekako sam ušao u tu njihovu struju života i to me spasilo. Ni danas nemam problema s PTSP-om, kakav imaju neki moji suborci koji nisu krenuli putem kojim sam ja krenuo.

O projektu glazbeno-scenskog spektakla „Bitka za Vukovar“:

Tijekom godina, nakon što smo pobijedili, nakon što je završen Domovinski rat, nekako su događanja u Hrvatskoj počela ići drugim tijekom. Mi branitelji smo se posvetili svojim obiteljima, a vođenje države smo prepustili političarima. I sve je to krenulo u nekom čudnom smjeru. U jednom trenutku sam shvatio da djeca danas o Domovinskom ratu ne znaju gotovo ništa, da se čak vlast trudi da se Domovinski rat zaboravi, da se branitelji ponize. U to smo vrijeme i mi branitelji organizirali prosvjed u šatoru u Savskoj ulici. Ali shvatio sam da moram i ja kao pojedinac nešto poduzeti.

Tada sam, na prosvjedu, sreo Damira Markuša koji je, također, kao i ja, napisao knjigu. Ona nosi naziv: „58. HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca“.

Podržite nas! Kako bismo Vas mogli nastaviti informirati o najvažnijim događajima i temama koje se ne mogu čitati u drugim medijima, potrebna nam je Vaša pomoć. Molimo Vas podržite Narod.hr s 50, 100, 200 ili više kuna. Svaka Vaša pomoć nam je značajna! Hvala Vam! Upute kako to možete učiniti možete pronaći OVDJE

Temeljem naše dvije knjige nastao je novi projekt: prva hrvatska braniteljska glazbeno-scenska predstava. Kroz tu predstavu, koju sam ja režirao, pričamo priču o obrani grada Vukovara.

Sastavni dio predstave je film koji smo snimili, ubacujući u njega isječke moje i njegove knjige. Da bi taj film bio još zanimljiviji, uključili smo i specijalne efekte- mirisne, svjetlosne, zvučne… Tako da djeca i mladi imaju tih 42 minute potpuno koncentraciju na ono što se prikazuje i na ono što se čita.

Već tri i pol godine izvodimo tu predstavu, a prošle godine smo ju još obogatili dodajući ceremoniju donošenja, blagoslova i širenja vukovarskog svjetla. Program završavamo filmom gdje kamera prolazi kroz Vukovar i pokazuje kako grad izgleda danas.

Dosad smo s predstavom obišli Hrvatsku, BiH, Novi Zeland, Australiju, Kanadu, Ameriku, zemlje Eurospke unije, a sada imamo poziv i za odlazak u Južnu Ameriku. Trenutno pokušavamo skupiti novac kako bismo mogli otići i prikazati predstavu i našim Hrvatima koji žive ondje.

Moram napomenuti da čitavu predstavu organiziramo potpuno besplatno, a dosad ju je pogledalo preko 78 tisuća ljudi, posjetili smo oko 165 gradova i općina, a u predstavi je nastupalo oko 7600 izvođača – djece, folkloraša, orkestara, glazbenika, glumaca… I, što je najvažnije, na svakoj našoj predstavi ima najviše djece. To nas čini posebno ponosnima.

Izvor: narod.hr