“Zakonodavac je mogao i trebao u svrhu zaštite nacionalnih interesa i državne politike, na odgovarajući način regulirati kako pristup i korištenje gradiva iz razdoblja prije uspostave suverene i samostalne Republike Hrvatske, tako i ograničenje pristupa gradivu vojne provenijencije iz razdoblja obrambenog Domovinskog rata”, kazao je za Narod.hr dr. sc. Dražen Kušen, povodom aktualnih događaja vezanih uz pristup arhivima u Hrvatskoj.
Dr. sc. Dražen Kušen arhivski je savjetnik, predsjednik Hrvatskog arhivističkog društva od 2013., kao arhivist radi u Državnom arhivu u Osijeku od 1999. Niz godina bavi se stručnim, istraživačkim i znanstvenim radom. Trenutno je na dužnosti v.d. ravnatelja Državnog arhiva u Osijeku.
Narod.hr:U Hrvatskoj se ponekad čini da je teže doći do arhivske građe iz razdoblja SFRJ, nego do dokumenata iz Domovinskog rata. Je li takva percepcija opravdana?
Dr. sc. Kušen: Svaka percepcija je opravdana ukoliko počiva na objektivnim činjenicama i stečenim subjektivnim dojmovima. Što se tiče objektivnih činjenica, arhivisti kao stručnjaci imaju osnovni princip svoga djelovanja vidljiv u nastojanju da gradivo koje sređuju i čuvaju učine dostupnim u skladu s važećim zakonima.
Arhivisti se ne protive dostupnosti jer bi to bilo u suprotnosti sa smislom njihova djelovanja. Naime, sve gradivo učiniti dostupnim svakome pod jednakim uvjetima, bio bi ideal kojemu težimo. Međutim, istinska ograničenja koja obvezuju arhiviste proizlaze iz dva izvorišta.
S jedne strane to je važeća zakonska regulativa o zaštiti osobnih podataka koja jednako vrijedi za svako gradivo bez obzira na njegovo podrijetlo i za svaku osobu bez obzira o kome se radilo. Pod tu zakonsku regulativu ne potpadaju oni dokumenti koji su od nastanka namijenjeni javnosti premda u sebi sadrže i osobne podatke pojedinaca.
S druge strane to mogu biti ograničenja koja nazivamo klasifikacijom podataka (»VRLO TAJNO«, »TAJNO«, »POVJERLJIVO« i »OGRANIČENO«), a uklanjaju se propisanim postupkom deklasifikacije. Postoje i ona ograničenja koja je kod primopredaje u arhiv postavio stvaratelj, odnosno vlasnik ili predavatelj, a takva ograničenja vrijede do onog trenutka kada se odgovarajućim pravnim aktom ne dokinu. Arhivisti nisu u poziciji donošenja niti ukidanja zakonskih odredaba nego samo u poziciji njihove primjene. Zakonodavac je mogao i trebao u svrhu zaštite nacionalnih interesa i državne politike, na odgovarajući način regulirati kako pristup i korištenje gradiva iz razdoblja prije uspostave suverene i samostalne Republike Hrvatske, tako i ograničenje pristupa gradivu vojne provenijencije iz razdoblja obrambenog Domovinskog rata. Dakako, da je trebalo definirati i sankcije za neovlašteno posjedovanje i manipuliranje tim gradivom bez obzira na razinu funkcije s koje je eventualna zloporaba moguća.
Narod.hr: Jesu li zakoni u RH glede arhivskog gradiva u skladu s najvišim standardima EU i s hrvatskim potrebama?
Dr. sc. Kušen: Temeljni zakon koji regulira arhivsku službu u Republici Hrvatskoj je Zakon o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. godine. U posljednjih dvadeset godina uvelike su izmijenjene i hrvatske potrebe za zakonskim reguliranjem javne arhivske službe i arhivske djelatnosti općenito, a uvelike su napredovali i stručni standardi u Europi i svijetu.
U pogledu implementiranja potrebnih izmjena i dopuna u postojeće arhivsko zakonodavstvo ili priprema za donošenje novog zakona i provedbenih propisa, poduzet je cijeli niz nastojanja od strane same struke, a to znači Hrvatskog državnog arhiva kao središnje matične stručne ustanove, kao i Hrvatskog arhivističkog društva kao stručne udruge koja okuplja veliki broj arhivskih stručnjaka iz cijele Hrvatske.
Više takvih pokušaja poduzimalo je i resorno Ministarstvo kulture, međutim, učestale političke promjene i diskontinuitet u svim spomenutim nastojanjima, nisu do danas omogućili da se reforma arhivskog zakonodavstva dovrši u skladu sa suvremenim potrebama struke.
Narod.hr: Koje vrste arhivskog gradiva postoje i na koji se način njima pristupa?
Dr. sc. Kušen: Najopćenitije gledano, s obzirom na nastanak i vlasništvo, govorimo o podjeli na javno i privatno arhivsko gradivo. S druge strane, s obzirom na medij i vrstu zapisa (papir, vrpca, disk, magnetni zapis, digitalni zapis) možemo govoriti o podjeli na konvencionalno i nekonvencionalno gradivo. Vjerujem da u svom pitanju niste mislili na ovo potonju, nego na prvu podjelu.
Pristup javnome gradivu reguliraju aktualni propisi o arhivskom gradivu i arhivima, a k tome i Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o zaštiti osobnih podataka. Pristup privatnome gradivu regulira se vlastitim odlukama privatnoga vlasnika. U kontekstu prijepora oko korištenja gradiva Saveza komunista i ingerencije SDP-a nad tim gradivom, treba reći da je gradivo koje je nastalo i nastaje radom SDP-a privatno gradivo nad kojim kao privatni vlasnik ingerenciju ma SDP; dok je gradivo Saveza komunista, koje je nastalo u razdoblju socijalizma, po svome nastanku javno arhivsko gradivo. Stoga je kod primopredaje u arhiv trebalo biti tretirano jednako kao i ostalo javno arhivsko gradivo iz toga razdoblja, bez mogućnost da novi privatni stvaratelj (SDP) postavlja ograničenja za korištenje ranije nastaloga javnoga gradiva.
Narod.hr: Bivši je ministar kulture Zlatko Hasanbegović imao u planu reformu Zakona o arhivskoj djelatnosti. Jeste li upoznati s tim planovima? Koji su nedostatci sadašnjeg Zakona i što bi svakako trebalo promijeniti?
Dr. sc. Kušen: Više je ministara do sada imalo u planu reformu arhivskog zakonodavstva.
Reforma koju je za svoga mandata najavljivao ministar Hasanbegović najviše je odjeknula u javnosti zbog njegove izričite namjere da kroz izmjene arhivskog zakonodavstva omogući posve otvoreni pristup gradivu iz razdoblja prije stvaranja suverene i samostalne Republike Hrvatske.
Međutim, naglašavanjem tog detalja mogućeg novog zakona, iz fokusa je izostao cijeli niz drugih nedostataka koje bi trebalo nadomjestiti novim zakonom: obuhvaćanje arhivske djelatnosti šire od same javne arhivske službe, središnje upravljanje ukupnom arhivskom djelatnošću u vidu stanovite arhivske uprave, moguće osnivanje međuarhiva, definiranje digitalnog arhiva i upravljanja njime, jasno artikuliranje odnosa na tržištu usluga u arhivskoj djelatnosti, usklađivanje novog arhivskog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU i druga pitanja.
Narod.hr: Predsjednik ste Hrvatskog arhivističkog društva. Koja je djelatnost društva i kako je organizirana? Jeste li zadovoljni suradnjom s državnim institucijama i ima li nešto što bi trebalo mijenjati u odnosu i/ili zakonima?
Dr. sc. Kušen: Hrvatsko arhivističko društvo kao strukovna udruga duže od 60 godina (osnovano 1954.) okuplja i organizira stručne djelatnike i druge zainteresirane osobe i udruge radi promicanja i unapređenja arhivistike i arhivske struke u Republici Hrvatskoj.
U svom radu nastoji razvijati svijest o arhivskom gradivu kao općem kulturnom dobru i o potrebi njegove primjerene zaštite, unapređivati stručne standarde, poticati i pomagati obrazovanje i stručno usavršavanje djelatnika u arhivima i pismohranama, poticati zanimanje za korištenje arhivskoga gradiva i popularizaciju arhivske djelatnosti, štititi interese arhivske struke, promicati opća arhivistička načela te načela etičkog kodeksa arhivista, razvijati suradnju sa srodnim organizacijama u zemlji i inozemstvu te nacionalnim arhivističkim udruženjima u bližem međunarodnom okruženju te sudjelovati u članstvu i radu Međunarodnog arhivskog vijeća kao krovne arhivističke udruge u svijetu.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
